Constanza Macras rođena je u Buenos Airesu, gdje je studirala ples i modu, što joj je na početku karijere bilo od velike koristi, budući da je radila kao koreografkinja sa mnogim plesnim ansamblima. Studij plesa nastavila je usavršavati u Amsterdamu i New Yorku, prije nego je trajno naselila Berlin 1995. godine. Tu je osnovala svoju prvu trupu „Tamagotchi Y2K”. Predstavom „Pakao na Zemlji“ Constanza je otvorila 49. internacionalni festival MESS. Za Radio Slobodna Evropa Constanza Macras govori o predstavi, teatru i svom umjetničkom djelovanju.
Constanza Macras: Zapravo, ja i nemam neku definiciju modernog teatra. Svaki umjetnik - režiser ima svoj pristup u poimanju teatra. Pogotovo sada, kada smo zašli u eru postmodernizma, možemo li govoriti o modernom teatru?! Jednostavno, radim sa savremenim likovima i način na koji pristupam je strogo profesionalan. Također, prisutna je i izvjesna spontanost u predstavama iako je skoro sve fiksno, ali uvijek je prisutna određena doza realnosti.
Constanza Macras: Mislim da se to upravo i dešava u savremenom teatru. Sve više umjetnosti uključuje i učešće umjetnika iz različitih grana. Lično radim i u produkciji opera. To radimo na samostalan način, što podrazumijeva i probe van operne kuće, gdje je dirigent uvijek prisutan, ples se prožima u cijeloj predstavi, a ne samo kao njezin detalj. Mijenja se način povezivanja umjetnosti. Ali to i nije neka novost.
Constanza Macras: Ne, nije teško. Za mene je to način na koji radim. Ne mogu realizovati svoju ideju bez plesača, muzike ili muzičara. Što sam više radila, sve sam više prihvatala ovakav koncept režiranja.
Constanza Macras: Ne, uopše nije teško. Bitan je konteks koji dajete tim osobama. Smatram da ljudi drugačije rade u različitim kontekstima. Dokle god je glumac fleksibilan za različite uloge, to potpomaže i drugačije načine režiranja. Nikad ne radim sa glumcima koji su i pjevači i plesači. Zajedno razvijamo projekat, tako da učesnici znaju šta očekujem od njih.
Constanza Macras: Tekst su napisala djeca - tinejdžeri koji glume u ovoj predstavi. Bila sam zainteresovana onim što mi žele reći. Provela sam mnogo vremena razgovarajući kako bi iz njih izvukla ideju koja se može uklopiti u predstavu. Iznesene ideje sam prenijela na papir, a ostatak scenarija napisala sama.
Constanza Macras: Ne želim publici nametati svoje stavove, već ih želim potaći na razmišljanje o životnim pitanjima. Od glumaca sam dobila takve ljude koje viđate svaki dan na ulicama. Na primjer, život djece u Evropi koja potiču iz Libanona. Ona jesu integrisana u društvo, ali ništa osim toga o njima ne znamo, njihove želje ili snove. Toliko je predrasuda o drugima, a toga se moramo riješiti. Na neke ljude gledamo kao konzervativne, ali oni to zaista nisu. Željela sam pokazati da su to ljudi kao i mi. Oni razmišljaju, vole, igraju i imaju smisao za humor. S druge strane, to je i priča o drugačijem poimanju adolescencije, religijskog ili kulturološkog identiteta.
Constanza Macras: Predstavu je uspješno prihvatila njemačka publika i mnogo je prikazivana na teatarskoj sceni. Razlog je jednostavan, predstava dotiče srca publike. Svojim radom priskrbila sam različitu kritiku. Ponekad je pozitivna, a nekad i negativna. Čak sam dobila i kritiku da su moje predstave „teatarsko smeće“. Ne smatram da je to smeće, jer je svaki dio predstave dobro isplaniran. Za predstavu „Pakao na Zemlji“ primili smo nagradu Goethe-Instituta.
Constanza Macras: Trenutno radim na jednoj operi, koja će biti prikazana u Hellerau teatru u Dresdenu. Također, radim na novoj predstavi „Megalopolis“. Predstava govori o ljudima koji trasportuju svoj privatni život u javni prostor.
Constanza Macras: Da, to trenutno i planiramo. Moguće je da iduće godine dođemo i predstavimo „Megalopolis“ na festivalu MESS.
RSE: Kako definišete modernu teatarsku predstavu?
Constanza Macras: Zapravo, ja i nemam neku definiciju modernog teatra. Svaki umjetnik - režiser ima svoj pristup u poimanju teatra. Pogotovo sada, kada smo zašli u eru postmodernizma, možemo li govoriti o modernom teatru?! Jednostavno, radim sa savremenim likovima i način na koji pristupam je strogo profesionalan. Također, prisutna je i izvjesna spontanost u predstavama iako je skoro sve fiksno, ali uvijek je prisutna određena doza realnosti.
RSE: Mislite li da će teatar budućnosti biti kombinacija opere, baleta, muzike, plesa i glume?
Constanza Macras: Mislim da se to upravo i dešava u savremenom teatru. Sve više umjetnosti uključuje i učešće umjetnika iz različitih grana. Lično radim i u produkciji opera. To radimo na samostalan način, što podrazumijeva i probe van operne kuće, gdje je dirigent uvijek prisutan, ples se prožima u cijeloj predstavi, a ne samo kao njezin detalj. Mijenja se način povezivanja umjetnosti. Ali to i nije neka novost.
RSE: Da li je teško režirati pozorišne komade na savremeniji način, ili onako kako nalaže stari princip?
Constanza Macras: Ne, nije teško. Za mene je to način na koji radim. Ne mogu realizovati svoju ideju bez plesača, muzike ili muzičara. Što sam više radila, sve sam više prihvatala ovakav koncept režiranja.
RSE: Sigurno je teško pronaći takve glumce-plesače koji mogu dati ono što zahtijevate?
Constanza Macras: Ne, uopše nije teško. Bitan je konteks koji dajete tim osobama. Smatram da ljudi drugačije rade u različitim kontekstima. Dokle god je glumac fleksibilan za različite uloge, to potpomaže i drugačije načine režiranja. Nikad ne radim sa glumcima koji su i pjevači i plesači. Zajedno razvijamo projekat, tako da učesnici znaju šta očekujem od njih.
Želim potaći publiku na razmišljanje o životnim pitanjima
RSE: Ko je napisao „Pakao na Zemlji“?
Constanza Macras: Tekst su napisala djeca - tinejdžeri koji glume u ovoj predstavi. Bila sam zainteresovana onim što mi žele reći. Provela sam mnogo vremena razgovarajući kako bi iz njih izvukla ideju koja se može uklopiti u predstavu. Iznesene ideje sam prenijela na papir, a ostatak scenarija napisala sama.
RSE: Kakvu poruku želite prenijeti publici ovom predstavom?
Constanza Macras: Ne želim publici nametati svoje stavove, već ih želim potaći na razmišljanje o životnim pitanjima. Od glumaca sam dobila takve ljude koje viđate svaki dan na ulicama. Na primjer, život djece u Evropi koja potiču iz Libanona. Ona jesu integrisana u društvo, ali ništa osim toga o njima ne znamo, njihove želje ili snove. Toliko je predrasuda o drugima, a toga se moramo riješiti. Na neke ljude gledamo kao konzervativne, ali oni to zaista nisu. Željela sam pokazati da su to ljudi kao i mi. Oni razmišljaju, vole, igraju i imaju smisao za humor. S druge strane, to je i priča o drugačijem poimanju adolescencije, religijskog ili kulturološkog identiteta.
RSE: Kakav stav ima njemačka publika prema vašoj predstavi i trupi „Dorky park“ koja predstavu izvodi?
Constanza Macras: Predstavu je uspješno prihvatila njemačka publika i mnogo je prikazivana na teatarskoj sceni. Razlog je jednostavan, predstava dotiče srca publike. Svojim radom priskrbila sam različitu kritiku. Ponekad je pozitivna, a nekad i negativna. Čak sam dobila i kritiku da su moje predstave „teatarsko smeće“. Ne smatram da je to smeće, jer je svaki dio predstave dobro isplaniran. Za predstavu „Pakao na Zemlji“ primili smo nagradu Goethe-Instituta.
RSE: Kakvi su planovi za budućnost?
Constanza Macras: Trenutno radim na jednoj operi, koja će biti prikazana u Hellerau teatru u Dresdenu. Također, radim na novoj predstavi „Megalopolis“. Predstava govori o ljudima koji trasportuju svoj privatni život u javni prostor.
RSE: Da li ćete doći u Sarajevo i iduće godine sa novim projektom na 50. rođendan MESS festivala?
Constanza Macras: Da, to trenutno i planiramo. Moguće je da iduće godine dođemo i predstavimo „Megalopolis“ na festivalu MESS.
