Ni 14 godina nakon okončanja rata u BiH ne postoje tačni podaci koliko je žena silovanih tokom rata. Procjenjuje se da ih ima oko 20.000, no neke nikad nisu priznale da su bile žrtve ovog zločina. Država ih danas tretira kao civilne žrtve rata. No i tu je prisutna diskriminacija jer im je taj status priznat jedino na području Federacije BiH. Same i stigmatizirane podložne su reviktimizaciji. Na loš odnos prema ovoj kategoriji upozorio je i Amnesty International u svom posljednjem izvještaju vezanom upravo za ovu kategoriju žrtava u BiH.
Do aprila 1992. godine petnaestogodišnja djevojka, bosanska muslimanka, živi s ocem, majkom, sestrom i bratom u selu Trošanj, u blizini Foče. Iz kuće bježe u šumu iz straha da ne budu pobijeni. Skrivaju se pod šatorom.
Trećeg jula 1992. godine srpske snage napadaju selo. Stanovnici bježe. Vojnici u maskirnim uniformama ih opkoljavaju. Muškarce ostavljaju u šumi. Žene i djecu izvode na poljanu. Iz šume se čuju pucnji.
Nikada više nije vidjela svoga oca.
Srpske snage odvode je s majkom i devetnaestogodišnjom sestrom u zatočenički centar Buk Bijela u Foči. Tu je prvi put siluju. Potom ih vode u srednju školu „Nikola Tesla“, istu onu koju do prije nekoliko dana pohađa. I tu je siluju. Slijede zatočenički centri Sportska dvorana „Partizan“ u Foči, zgrada zvana „Lepa Brena“, Karamanova kuća u selu Miljevina nadomak Foče. Siluju je u svakom od njih:
“Mislim da sam odlučila da za sobom ostavim mnoge od tih stvari negdje, iako u sebi i dalje imam mnogo tragova svega što mi se desilo koji će zauvijek tu ostati. Cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikada neće nestati.”
Ona je Svjedokinja 87 - ime je zamijenio pseudonim pod kojim je svjedočila pred Haškim tribunalom u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača, osuđenima za zločine i silovanja u Foči.
Nemoguće je, svjedočila je, izbrojati koliko puta je silovana.
Do 27. maja 1992. bosanska Srpkinja Grozdana Ćećez živi u Donjem Selu, oko dva kilometra udaljenom od Konjica.
Snage Armije BiH pale joj kuću. Zarobljavaju je i vode u logor Čelebići. U nehumanim uslovima zatočena provodi tri mjeseca. Konstantno je siluju. Prednjači zamjenik, a potom i komandant logora Hazim Delić.
„Zgazio mi je ponos, više ne mogu nikad sebi da dođem, da budem žena kao što sam bila.“
Haški sud Delića je osudio na 18 godina zatvora za silovanje Grozdane Ćećez i druge zločine.
Sedamnaest godina nakon prvih silovanja i 14 nakon okončanja ratne agonije u Bosni i Hercegovini žene žrtve zločina nisu adekvatno zaštićene. S njihovim se pričama susretala i Mirsada Tabaković - članica udruženja Žene žrtve rata:
„Imali smo članicu udruženja iz Foče koja je provela u logoru ’’Partizan’ 58 dana. Otišla je na procjenu inavlidnosti. Moram naglasiti da je ta žena sto puta silovana. Znam da je došla ovdje u kancelariju kod nas sva uplakana. Pitali smo je šta se desilo. Kaže: ’Evo bila sam na komisiji i danas su mi rekli - pa šta tebi fali, eto nisi invalid, imaš noge, imaš ruke, nije ti ništa!’ Ta žena je podlegla posljedicama ratnih silovanja u Foči. Žalosno je čuti takve stvari da se žene takve kategorije ne razumiju i ne uzima se psihičko stanje žene .“
Tačnih podataka o tome koliko je žena silovanih u ratu u BiH nema. Uglavnom se barata brojkom od oko 20.000. No, mnoge nikada nisu i neće priznati da su bile zlostavljane.
Sa ženama žrtvama rata danas se malo ili nimalo radi. Udruženja koja pomažu se polako gase ukoliko nemaju političku podršku. Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH, koja je tokom rata sama prikupila oko 10.000 svjedočenja, upozorava da je strategija neophodna - i to ne samo na papiru:
„Država treba da vrši stalnu edukaciju ovih žena, da im pomogne. Mi smo kampanjom uradili to da su ove žene dobile status civilne žrtve rata, ali samo u Federaciji. U RS one koje su se tamo vratile taj status nemaju - i to je diskriminacija. Ali to nije dovoljno jer te žene pate. Pojedine partije u ovoj zemlji uzimaju ove žrtve nekada pred izbore, vrlo su dobar materijal, ali niko se zbilja ne bavi suštinskim problemima ovih žena.“
Mirsad Tokača, direktor Istraživačko dokumentacionog centra koji se bavi istraživanjem zločina počinjenih u BiH, smatra skandaloznim ovakav pristup žrtvama najtežeg oblika zlostavljanja:
„To su žene koje vrlo često imaju i članove porodice koji su ubijeni ili nestali. Njihova se patnja multiplicira na razne načine. I zato je važan sistemski pristup tome, zato one moraju da se osjećaju u društvu potpuno prihvaćene, inkorporirane. Treba im pomoći da nastave normalan život.“
U udruženjima koja su radila sa ženama žrtvama silovanja sredstava za psihološku podršku više nemaju. Psiholozi rade sa žrtvama svjedocima i na njihovoj rehabilitaciji, kao i pripremi za svjedočenje kako bi se izbjegla nova viktimizacija, kaže dr Alma Bravo - Mehmedbašić koja je pružala psihološku pomoć ženama žrtvama ratnih silovanja. Mnoge će trebati podršku ove vrste do kraja života:
„Većina njih je razvila hroničnu formu postraumatskog stresnog poremećaja i upravo zbog toga što njihovo stanje oscilira, svaka sekundarna trauma u svakodnevnom životu može biti okidač za kodizaciju njihovih psihičkih patnji.“
Silovanje tokom rata korišteno je kao metod ostvarivanja ratnih ciljeva i poseban oblik mučenja što je po prvi puta nakon rata u BiH uvršteno i u međunarodno pravo, a počinioci osuđeni. No, zločin silovanja sve rjeđe biva izdvojen iz mese drugih zločina. U haškoj optužnici protiv ratnog predsjednika RS Radovana Karadžića zločin silovanja inkorporiran je u okviru drugih zločina, a ne kao posebna tačka.
Odnos prema ženama silovanim tokom rata najbolje će se graditi ukoliko se budu čule one koje su preživjele da svjedoče.
Do aprila 1992. godine petnaestogodišnja djevojka, bosanska muslimanka, živi s ocem, majkom, sestrom i bratom u selu Trošanj, u blizini Foče. Iz kuće bježe u šumu iz straha da ne budu pobijeni. Skrivaju se pod šatorom.
Trećeg jula 1992. godine srpske snage napadaju selo. Stanovnici bježe. Vojnici u maskirnim uniformama ih opkoljavaju. Muškarce ostavljaju u šumi. Žene i djecu izvode na poljanu. Iz šume se čuju pucnji.
Nikada više nije vidjela svoga oca.
Srpske snage odvode je s majkom i devetnaestogodišnjom sestrom u zatočenički centar Buk Bijela u Foči. Tu je prvi put siluju. Potom ih vode u srednju školu „Nikola Tesla“, istu onu koju do prije nekoliko dana pohađa. I tu je siluju. Slijede zatočenički centri Sportska dvorana „Partizan“ u Foči, zgrada zvana „Lepa Brena“, Karamanova kuća u selu Miljevina nadomak Foče. Siluju je u svakom od njih:
“Mislim da sam odlučila da za sobom ostavim mnoge od tih stvari negdje, iako u sebi i dalje imam mnogo tragova svega što mi se desilo koji će zauvijek tu ostati. Cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikada neće nestati.”
Ona je Svjedokinja 87 - ime je zamijenio pseudonim pod kojim je svjedočila pred Haškim tribunalom u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača, osuđenima za zločine i silovanja u Foči.
Nemoguće je, svjedočila je, izbrojati koliko puta je silovana.
Do 27. maja 1992. bosanska Srpkinja Grozdana Ćećez živi u Donjem Selu, oko dva kilometra udaljenom od Konjica.
Snage Armije BiH pale joj kuću. Zarobljavaju je i vode u logor Čelebići. U nehumanim uslovima zatočena provodi tri mjeseca. Konstantno je siluju. Prednjači zamjenik, a potom i komandant logora Hazim Delić.
„Zgazio mi je ponos, više ne mogu nikad sebi da dođem, da budem žena kao što sam bila.“
Haški sud Delića je osudio na 18 godina zatvora za silovanje Grozdane Ćećez i druge zločine.
Mnoge neće nikada ni priznati da su silovane..
Sedamnaest godina nakon prvih silovanja i 14 nakon okončanja ratne agonije u Bosni i Hercegovini žene žrtve zločina nisu adekvatno zaštićene. S njihovim se pričama susretala i Mirsada Tabaković - članica udruženja Žene žrtve rata:
„Imali smo članicu udruženja iz Foče koja je provela u logoru ’’Partizan’ 58 dana. Otišla je na procjenu inavlidnosti. Moram naglasiti da je ta žena sto puta silovana. Znam da je došla ovdje u kancelariju kod nas sva uplakana. Pitali smo je šta se desilo. Kaže: ’Evo bila sam na komisiji i danas su mi rekli - pa šta tebi fali, eto nisi invalid, imaš noge, imaš ruke, nije ti ništa!’ Ta žena je podlegla posljedicama ratnih silovanja u Foči. Žalosno je čuti takve stvari da se žene takve kategorije ne razumiju i ne uzima se psihičko stanje žene .“
Tačnih podataka o tome koliko je žena silovanih u ratu u BiH nema. Uglavnom se barata brojkom od oko 20.000. No, mnoge nikada nisu i neće priznati da su bile zlostavljane.
Sa ženama žrtvama rata danas se malo ili nimalo radi. Udruženja koja pomažu se polako gase ukoliko nemaju političku podršku. Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH, koja je tokom rata sama prikupila oko 10.000 svjedočenja, upozorava da je strategija neophodna - i to ne samo na papiru:
„Država treba da vrši stalnu edukaciju ovih žena, da im pomogne. Mi smo kampanjom uradili to da su ove žene dobile status civilne žrtve rata, ali samo u Federaciji. U RS one koje su se tamo vratile taj status nemaju - i to je diskriminacija. Ali to nije dovoljno jer te žene pate. Pojedine partije u ovoj zemlji uzimaju ove žrtve nekada pred izbore, vrlo su dobar materijal, ali niko se zbilja ne bavi suštinskim problemima ovih žena.“
Ostale i bez psihološke pomoći
Mirsad Tokača, direktor Istraživačko dokumentacionog centra koji se bavi istraživanjem zločina počinjenih u BiH, smatra skandaloznim ovakav pristup žrtvama najtežeg oblika zlostavljanja:
„To su žene koje vrlo često imaju i članove porodice koji su ubijeni ili nestali. Njihova se patnja multiplicira na razne načine. I zato je važan sistemski pristup tome, zato one moraju da se osjećaju u društvu potpuno prihvaćene, inkorporirane. Treba im pomoći da nastave normalan život.“
U udruženjima koja su radila sa ženama žrtvama silovanja sredstava za psihološku podršku više nemaju. Psiholozi rade sa žrtvama svjedocima i na njihovoj rehabilitaciji, kao i pripremi za svjedočenje kako bi se izbjegla nova viktimizacija, kaže dr Alma Bravo - Mehmedbašić koja je pružala psihološku pomoć ženama žrtvama ratnih silovanja. Mnoge će trebati podršku ove vrste do kraja života:
„Većina njih je razvila hroničnu formu postraumatskog stresnog poremećaja i upravo zbog toga što njihovo stanje oscilira, svaka sekundarna trauma u svakodnevnom životu može biti okidač za kodizaciju njihovih psihičkih patnji.“
Silovanje tokom rata korišteno je kao metod ostvarivanja ratnih ciljeva i poseban oblik mučenja što je po prvi puta nakon rata u BiH uvršteno i u međunarodno pravo, a počinioci osuđeni. No, zločin silovanja sve rjeđe biva izdvojen iz mese drugih zločina. U haškoj optužnici protiv ratnog predsjednika RS Radovana Karadžića zločin silovanja inkorporiran je u okviru drugih zločina, a ne kao posebna tačka.
Odnos prema ženama silovanim tokom rata najbolje će se graditi ukoliko se budu čule one koje su preživjele da svjedoče.
