Dostupni linkovi

BiH i Iran


Prosvjedi u Teheranu

Da li su, uprkos ratova i užasa kroz koje su prošli, građani u ovom dijelu Evrope postali neosjetljivi prema stradanjima širom svijeta?

Od 12. juna Iran potresaju nemiri zbog ishoda predsjedničkih izbora. Svjetski mediji redovito izvještavaju o onome što se događa u toj zemlji. Usprkos zabrani i protjerivanju novinara, slike nasilnih obračuna s demonstrantima u trenu su obišle svijet. Ubojstvo mlade studentice Nede, nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Internet, twitter, blogeri, prevladavali su barijere koje je vlast nametnula. U brojnim metropolama održavani su protesti zbog nasilja koje je iranska vlada primijenila protiv, mahom mladića i djevojaka. Takvih protesta u državama regije nije bilo.

* * * * *

Službena vlast Bosne i Hercegovine (BiH), zbog dobrih odnosa sa Islamskom Republikom Iran, prešutno prelazi preko svega što se u Iranu proteklih tjedana događa. No, jedan književni uradak prenio je ideološku borbu iz Teherana u Sarajevo. Samo jedan feljton i tendenciozno iskorišten odlomak iz knjige bio je dovoljan da se Iranska ambasada u Sarajevu obruši na svaku kritičku misao koja je bila upućena iz napaćene male BiH u veliki Iran, kaže Žana Kovačević:

Slike o mrtvoj djevojci Nedi, na jednoj od teheranskih ulica, koja je postala simbol otpora iranske opozicije nezadovoljne rezultatima izbora, obišle su svijet, pa naravno i BiH. Kružile su Internetom, a istovremeno se u BiH vidjelo i ono što je zvanična iranska vlast željela da se vidi – upravo završeni izbori sa tek nekoliko grupica pobunjenih, koje, zbog cenzure, niko nije uspio vidjeti. Kako je iranska vlast u Teheranu ipak bila puno zabrinutija, pa tako i njena diplomatska predstavništva širom svijeta, onim šta mediji prikazuju i pišu, pokazalo se sasvim neočekivano u BiH i Sarajevu.

Na svojoj koži osjetio je to ugledni bosanskohercegovački intelektualac, književnik, prevodilac i publicista Željko Ivanković, čiji je feljton, nastao po knjizi „Tetoviranje identiteta“, izazvao bijes i žestok napad Iranske ambasade u Sarajevu, koja ga je optužila za islamofobiju, miješanje u unutrašnje stvari Iranske Republike.

Zašto je Ivanković feljtonom objavljenim u sarajevskom „Oslobođenju“ toliko naljutio iransku ambasadu, Ivanković kaže:

„Iranska ambasada se uhvatila samo za dio teksta – to je u feljtonu nevidljivo, ali je vidljivo u mojoj knjizi – u kojem citiram iransku književnicu koja je napisala , Čitajući Lolitu u Teheranu‘. Oni su se toga uhvatili, proglasili to vrhunskim obračunom s islamom, dosuše nevještim, mene su nazvali islamofobom, pri tom su gadno nasrnuli na moje autorske slobode, na moje ljudske slobode, umiješali se u unutarnje stvari zemlje u kojoj su gosti jer su me optužili da kvarim međuvjerske i međunacionalne odnose, proglasili su me jednakim sa Arkanom, Karadžićem, Miloševićem i Tuđmanom, da tobože radim ono što njima nije uspijelo, kao da ja imam vojsku, policiju i tako dalje. Vjerojatno se uz sve to poklopio i ovaj nesretni tajming koji se događao poslije izbora u Iranu.“

U odbranu Željka Ivankovića, ali i novinarske, stvaralačke, pa i ljudske slobode, ustalo je društvo pisaca BiH – PEN centar, Helsinški odbor za ljudska prava BiH, te poznati bosanskohercegovački publicisti i intelektualci. Kritički osvrt prema posljednjim događanjima u Iranu, ali i ono što ovu zemlju prati posljednjih decenija, iznio i jedan od bivših bosanskohercegovačkih diplomata, koji kaže kako, vjerovatno, nakon rodne BiH, najviše voli Iran – Hajrudin Somun:

POZIV NA LINČ

„Polemika oko feljtona Željka Ivankovića u ,Oslobođenju‘ pokazala je da postoji kritičnost prema onome što se u Iranu događa. Ja lično sam u svojim tekstovima u ,Danima‘, u proteklih mjesec dana, bio kritičniji nego ikada u životu. Čak su mi u porodici rekli: ,Nećeš ga ti više u Iran ući ako tako nastaviš‘. Pratio sam sve što se pisalo i govorilo o Iranu, u svijetu i u BiH. Ovo što se govorilo u BiH je negdje na nivou onog što se govorilo u Hrvatskoj i zemljama regije. Ali treba uzeti u obzir i političku strukturu BiH i odnose jednog od konstitutivnih naroda sa Islamskom Republikom Iran, koja je pomagala BiH za vrijeme rata.“

Nekadašnji novinar, trenutno pomoćnik za medije ombudsmena Federacije, Mehmed Halilović, kaže kako je posljednjih godina u BiH, zbog teške političke i ekonomske situacije u samoj zemlji, praćenje vanjskopolitičkih događaja u drugom planu, što je i razumljivo:

„Čini mi se da je na nekim televizijama, posebno Federalnoj, bilo i nekih kritičkih osvrta. Moguće da je u pisanim medijima toga bilo manje. Ali, sve u svemu, rekao bih da se danas mediji manje posvećuju spoljnoj politici nego prije nekih 20 ili 30 godina. Neki su magazini, ako se ne varam, u posljednje vrijeme ipak imali neke kritičke osvrte. Tako da nisam siguran da li je baš potpuno odsustvo tih kritičkih osvrta danas karakteristično za sve medije u BiH. To zavisi od medija do medija.“


Medijski analitičar Radenko Udovičić ističe da je su bosanskohercegovački javni mediji, događaje u Iranu pokrivali onoliko koliko je i kakva zainteresovanost publike, ali i zvanični interesi države:

„Naši interesi se ne mogu porediti sa američkim interesima u tom području, koji su vrlo snažni, i onda je sasvim logično da CNN tome posvećuje 24 sata. Marić se u svojoj emisiji ,Global‘ na Federalnoj televiziji vrlo jasno očitava prema Iranu kao nedemokratskoj zemlji. To je više puta ponovio. Stavlja predsjednika Irana u isti koš sa ostalim diktatorima u svijetu. Međutim, drugi mediji ne žele da talasaju. Zvanično Sarajevo ima dobre odnose sa Iranom i nekako je u podsvijesti da se ne smije kritikovati država s kojom se imaju dobri odnosi.“


Da je bosanskohercegovačka zvanična politika potpuno nijema za događaje u Iranu, svakodnevno je vidljivo, ali je isto tako nijema i ravnodušna kada se ti događaji, makar koliko je verbalni rat, preliju i u BiH. Ni jedna od zvaničnih bosanskohercegovačkih institucija, čija je dužnost, pa i obaveza, voditi računa o interesima bosanskohercegovačkih građana i njihovoj zaštiti, nije regovala na otvoreni poziv iz iranske ambasade na linč Željka Ivankovića, koji je, prema mišljenju predsjednika Helsinškog odbora BiH Srđana Dizdarevića, samo bio povod da se ideološka bitka iz Irana prenese na tlo BiH, a Željko Ivanković i njegov feljton iskoriste za obračun sa književnicom Azar Nasifi i njenom knjigom „Čitajući Lolitu u Teheranu“ .

* * * * *

Dok su evropske i druge prijestolnice javno izražavale proteste zbog brutalnog i krvavog gušenja demonstracija u Teheranu zbog rezultata predsjedničkih izbora, u Srbiji se niko nije ni najmanje uzrujao, ni političari, ni građani. Otkud jedna takva autističnost, nesolidarnost i sebičnost, zapitala se Branka Trivić:

Jesmo li stalno ovakvi bili ili smo ovakvi postali? Da li smo toliko uništeni sukcesijom ratova, loših politika i drugog domaćeg jada da nam nije ostalo ni traga empatije za nevolje drugih, ili se vidimo kao inferiorni u odnosu na one iz zemalja boljih demokratskih običaja, pa iz te inferiornosti ne doživljavamo sebe kao građane sveta zainteresovanje za njegovo stanje. Simeon Pobulić, iz Fouma za međunarodne odnose, ocenjuje da smo zemlja izvan širih svetskih koloseka:

„Dve trećine ljudi u Srbiji ne živi u tokovima svetskih događanja. Niti čitaju novine, pogotovo ih ne čitaju pažljivo, niti imaju pristup Internetu, i ne znam odakle bi crpili informacije koje bi doprinele stvaranju nekog njihovog realističkog stava.“


Na velikoj udaljenosti od mentaliteta šireg populusa nisu, razume se, ni njegove političke elite. Srbija je prošle godine bila jedina evropska zemlja koja u Ujedinjenim nacijama nije glasala za Rezoluciju o kršenju ljudskih prava u Iranu. U toj diplomatskoj partiji pokera, išlo se za tim da se obezbedi podrška Teherana za Kosovo, pa se bez veće griže političke savesti žrtvovala frivolna demokratska tekovina kao što su ljudska prava. Nenad Prokić, poslanik Liberalno-demokratske partije (LDP) u Skupštini Srbije:

„U slučaju da mi hoćemo da budemo lideri Trećeg sveta, to bi bila konzistentna politika. Ali pošto mi hoćemo da budemo Evropska unija (EU), onda je veoma glupo biti jedina evropska zemlja koja glasa protiv Rezolucije o ljudskim pravima u Iranu, u kojem smo videli kako se dešavaju stvari posle izbora.“


Simeon Pobulić:

„To što naša Vlada nije glasala za Rezoluciju o ljudskim pravima u Iranu, to je bila čista taktika – oni su nas podržali na Islamskoj konferenciji oko Kosova i to je prosto plaćeno time. Ja se vraćam na moju osnovnu tezu – naš običan čovek nije mnogo zaintereosvan za ono što se događa daleko od nas. Kad bismo sad napravili anketu oko slučaja ,Madoff‘ Americi, verujem da bi možda samo nekih dva procenta ljudi na to nešto rekli, ostalih 98 posto ne bi kazali ništa, iako to ima uticaja i na nas.“


ZIVJETI ZA DRUGE

Sagovornik Radija Slobodna Evropa podsjeća i na to da naša konfuzija u vezi sa aktuelnim iranskim zbivanjima seže čak do Islamske revolucije u toj zemlji:

„Iran je za nas jedna konfuzija. On je bio za nas konfuzija i kad se završila ta Islamska revolucija. Jedan broj ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji se oduševljavao tom revolucijom, a jedan broj ljudi je na to gledao sa skepsom. Neki misle da s tim ima neke veze Zapad. Ne, s onim što se dogodilo u Iranu, Zapad nema nikakve veze. I da je hteo da ima, ne bi mogao. Naš nerešen stav prema iranskim kretanjima se vuče od tada do danas.“

O tome zašto smo sebe izbacili iz šireg kadra čovečanstva, iz priče o svetu, razmišlja i Danijel Šunter, predsjednik evroatlanske inicijative:

„Mislim da smo više navikli da se svet bavi nama nego da se mi bavimo svetom. To je posledica stanja u društvu i svega onog što se ovde dešavalo u proteklih devetnaest godina. Kad imate jednu takvu situaciju u kojoj se svet bavi vama, i u smislu rata i u smislu mira i u smislu neke humanitarne pomoći, onda dolazimo do toga da se pojavljuje jedan malo nezainteresovaniji odnos prema svetu, manjak solidarnosti i zainteresovanosti za probleme drugih naroda. Mislim da se to moglo videti i nedavno u Skupštini Srbije, kad je bila diskusija oko toga da li Srbija treba da pošalje medicinski tim u Čad. Čad je trenutno mesto sa najvećim brojem izbeglica u Africi, a Srbija je mesto sa najvećim brojem izbeglica u Evropi. A reakcije, stavovi i komentari poslanika, pogotovo onih iz opozicije, onih koji sami sebe nazivaju nekim nacionalnim elementom, bili su uz onu famoznu tezu kako nije vreme da se Srbija bavi drugima kad sama ima svojih problema. To predstavlja društveni problem u ovoj zemlji. Predstavlja, na kraju krajeva, i politički problem, zato što smo na neki način zaboravili koliko ugled i uticaj jedne zemlje može da se gradi, između ostalog i kroz tu neku međunarodnu solidarnost i angažovanost u međunarodnim problemima.“

Mi smo jedno nesolidarno i netolerantno društvo, sa dugom istorijom manjka empatije za druge. Time se odlikuje čitav region i to je njegov veliki civilizacijski hendikep, ocenjuje Nenad Prokić:

„Nismo naučili jednu od najplemenitijih i ključnih stvari u životu, a to je da se život ne vodi samo za sebe, već postaje svrsishodan, ispunjen i plemenit onda kad se živi za druge. Za to postoji hiljadu razloga, i socijalnih i istorijskih. Ovo je uvek bila teritorija po kojoj su prolazile vojske, a iza vojski je išao neki narod koji je pljačkao, ubijao i silovao. Nekako je ostalo u svesti da je rat prilika da se na brzinu zaradi i onda iz toga proizlazi jedna nemilosrdnost, surovost i neosećanje solidarnosti i tolerancije, nedostatak empatije. To je, očigledno, istorijsko-sociološki kontekst, koji je ovde jako tvrd. Ne postoji taj društveni model koji promoviše solidarnost i toleranciju. Naprotiv, stalno je forsirana ta jedna velika sebičnost i preporučivana kao rešenje za pojedinačna životna pitanja. Mislim da je to jedan veliki civilizacijski minus u celom regionu.“

* * * * *

Protesti pristalica iranskog predsjedničkog kandidata Mirhoseina Musavija, koji tvrde da je dosadašnji predsjednik Mahmud Ahmadinedžad proglasio pobjedu iako je imao manje glasova od njihovog favorita, u Crnoj Gori nije predmet značajnijeg interesovanja javnosti. Nezainteresovanost građana se objašnjava prezasićenošću burnim događajima iz vlastite bliske prošlosti, a političari se, govoreći o Iranu, uglavnom koriste uobičajenim frazama. Iz Podgorice, Esad Krcić:

Događaji u Iranu u vezi spornih rezultata nedavno održanih predsjedničkih izbora, u Crnoj Gori ne privlače naročitu pažnju domaće javnosti. Prema opštim ocjenama, sve se maksimalno, završava na prijemu osnovnih informacija, bez želje za detaljnijim obavještavanju o protestima pristalica Mirhoseina Musavija, koji tvrde da je pravi pobjednik izbora njihov favorit, a ne Mahmud Ahmadinedžad, koji je proglasio pobjedu.

Političari prije svega kažu da su predsjednički izbori u Iranu unutrašnja stvar te zemlje, a jedan od predstavnika vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) u parlamentarnom Spoljno-političkom odboru, Predrag Sekulić, kaže – Crna Gora je na strani demokratije:

„Nadam se da ni sam Iran neće propustiti priliku da doprinese razvoju demokratskih procesa, ma koliko to sada čudno zvučalo nakon svega što se dešava. U svakom slučaju, činjenica je da svijet postaje jedno globalno selo u kojem svi sve znaju, a čitav svijet je zainteresovan da ono što se dešava u Iranu bude razriješeno na najbolji način, bez nekih većih konflikata. U svakom slučaju, Crna Gora je na strani demokratije.“

Iran je zemlja sjajne i bogate kulture i tradicije i znam da će iz ovog dramatičnog trenutka izaći onako, kako ta zemlja po svom značaju i zaslužuje, kaže član skupštinskog Spoljno-političkog odbora i funkcioner opozicione Socijalističke narodne partije (SNP) Vasilije Lalošević, koji primjećuje da domaća javnost nije naročito zainteresovana za događaje u Iranu, a da je to, vjerovatno, posljedica prezasićenosti burnim događajima na ovim prostorima u bliskoj prošlosti:

INTERNET I ŽENE

„Nema nekog prevelikog interesovanja za zbivanja koja se dešavaju, uslovno rečeno, geografski daleko, a politički tako blizu. Mnogo sudbonosnijih odluka, koje su se donosile u Crnoj Gori, vjerovatno je uticalo da nešto što se dešava ,s druge strane ograde našeg dvorišta‘ nema onoliku pažnju koliku možda ima u nekim drugim zemljama. Ali, objektivno gledano, to je za očekivati. Međutim, uvijek postoje i medija i zainteresovana i intelektualna, ali i laička javnost u Crnoj Gori koja prati sva zbivanja.“


Iako je u slučaju iranskih događaja Internet pokazao sav svoj potencijal i značaj u prijenosu informacija, u Crnoj Gori Internet populacija uglavnom nije zainteresovana za ova zbivanja, ali to isto važi i za događanja u unutrašnjoj politici – primjećuje osnivač prvog crnogorskog blog servisa Duško Mihailović:

„Činjenica je da su Internet tehnologije učinile da vijesti putuju na drugačiji način – globalno – i zainteresovane strane lakše mogu doći do informacija, uključujući i informacije poput ove o situaciji u Iranu. Međutim, isto tako je činjenica da je on-line zajednica u Crnoj Gori – po mojim zapažanjima – ostala potpuno nezainteresovana za tu vrstu tema, pogotovo u posljednje vrijeme. ,Iskulurali‘ su čak i naše crnogorske izbore. Pažnja im je usmjerena ka nekim drugim stvarima.“

Tokom protesta Musavijevih pristalica, registrovano je značajno učešće žena. Ova činjenica se u analizama često naziva fenomenom. Ministarka pravde u takozvanoj crnogorskoj ženskoj vladi koja treba da skrene pažnju na ženski politički potencijal, i podgorička advokatica Azra Jasavić, kaže da se ne slaže sa ocjenom da se radi o fenomenu:

„Za mene je to očekivana pojava i mislim da to treba pozdraviti. Žene su se očekivano pojavile na tim demonstracijama. Snimak na kojem umire djevojka Neda, a koji je obišao svijet, sasvim sigurno je osnažio iranske žene da uzmu učešća u tim demonstracijama. Njen život se nije ugasio uzaludno – ohrabrio je mnoge žene Irana da se uključe u borbu za sopstvena prava.“


* * * * *

Službeni hrvatski stav prema događajima u Iranu usuglašen je sa pozicijom Europske unije, a analitičari različito ocjenjuju značenje tih događaja – od toga da se radi o svađi u obitelji, do toga da se radi o zbivanjima važnim za globalnu stabilnost. Iz Zagreba, Enis Zebić:

Hrvatska očekuje mirno i demokratsko razrješenje aktualne krize u Iranu, kaže za naš radio Berislav Živković iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija:

„Hrvatska pozorno prati zbivanja u Iranu nakon nedavnih predsjedničkih izbora. U tom smislu, Hrvatska u potpunosti podržava izjavu Predsjedništva EU iz 22. lipnja, kojom se izražava duboka zabrinutost zbog nasilnog gušenja demonstracija, koje je dovelo i do gubitka ljudskih života. Hrvatskoj je, kao i članicama EU, stalo do toga da nasilje prestane, te da se objave objektivni i konačni službeni rezultati naknadnog prebrojavanja glasova u nekim izbornim jedinicama. Hrvatska očekuje da će se kriza okončati na miran način i demokratskim dijalogom.“

Profesor na škotskom sveučilištu Stirling i zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović kaže za naš radio kako je Iran važna zemlja, pogotovo otkako je široko prihvaćeno da svijet više neće biti ni bipolaran, ni unipolaran, već da će biti više država u pojedinim regijama koje će biti značajne:

„Iran pokušava, a jednim dijelom je to i uspio sa svojom nuklearnom prijetnjom i nuklearnim razvojem, postati jedna od tih budućih regionalnih sila koje se u svijetu moraju uzimati ozbiljno. U tom smislu je došlo do poboljšavanja rusko-iranskih odnosa, također iransko-kineskih odnosa. I u tom kontekstu, ono što se događa u Iranu, važno je za stabilnost, ne samo te regije, nego i za globalnu stabilnost.„


Iran je istovremeno i vrlo podijeljena zemlja, u kojoj od 1979. godine koegzistiraju s jedne strane republikanske, a sa druge strane teokratske tendencije. Međutim, demokracija u Iranu nije apsolutna, već je ograničena – tako su izbori slobodni, ali njihovi rezultati moraju biti verificirani od strane vrhovnog vjerskog zapovjedništva, upozorava Jović:

„To isto se odnosi i na iransko društvo. Iransko društvo je, kao što neki analitičari kažu, liberalno noću, a islamsko danju. Te dvije tendencije –tendencija jednog teokratizma, koja polazi od pretpostavke da ljudi moraju slijediti božje zakone, a ne pisati svoje, a istovremeno i demokratska tendencija, koja im daje pravo birati na izborima predsjednika Republike – proizvode stalne tenzije. Tako da se zapravo uvijek – ne samo na ovim izborima, već i prethodnim, prije pet godina, koje je Mahmud Ahmadinedžad iznenađujuće dobio, što nitko nije očekivao – pojavljuju te tenzije, koje su sada dodatno eskalirale.“


Jedan od razloga te eskalacije je promjena u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Iz perspektive Irana i Iranaca, SAD pod Obamom više nisu tako evidentna prijetnja kao što su bile pod Bushem:

„Prema tome, Ahmadinedžadu i teokratima je sada daleko teže pokazati da je potrebno jedinstvo nacije da bi se spriječila eventualna američka intervencija. Tako daje zapravo pojavljivanje Obame i Obamina politika iznimnog opreza, učinila više za demokratske snage u Iranu nego što je to bilo u vrijeme Clintona i Busha, koji su imali čvrstu i agresivniju, posebno u slučaju Busha, politiku prema Iranu.“

DOKLE JE ZAPAD SPREMAN IĆI?

Jović očekuje da će se tenzije u Iranu nastaviti:

„Podjela ne može nestati, ona će i dalje postojati. Ne očekujem velike i revolucionarne promjene, kao one 1979. godine, nego dugo tinjanje sukoba. Razvoj u najvećoj mjeri ovisi o američkoj politici. Ako Obama nastavi biti ovako diskretan, liberalne snage će jačati u samom Iranu. Treba voditi računa – mislim da je to centralno pitanje – o eventualnom izraelsko-iranskom sukobu. To je, naime, najveća opasnost u toj regiji. Pri tom bi, naravno, moglo doći do eventualnog odvajanja Izraela od SAD, jer Izrael nije zadovoljan s novom Obaminom politikom prema Iranu, tako da treba voditi računa o toj mogućnosti.“

Vojni analitičar „Vjesnika“ Fran Višnar je u razgovoru za javnu televiziju kazao kako ne vidi bitnu razliku između čelnika vlasti i čelnika oporbe u Iranu:

„Meni to nalikuje na svađu u obitelji, odnosno sukob dva islamistička političara koji žarko žele vlast. Ne smijemo zaboraviti da je Musavi bio prvi čovjek režima za vrijeme Homeinija, da je on vodio Iran za vrijeme rata sa Irakom, da je on proveo u djelo likvidaciju političkih zatvorenika – praktički je tada pobijena cijela Komunistička partija Irana. To je bila revolucija koja je jela svoju djecu. S druge strane, Musavi je, između ostalog, počeo iranski nuklearni program. On također smatra da Iran mora biti velika vojna sila u regiji. Zapravo, razlike između jednog i drugog su samo u imidžu. Ja tvrdim da je potpuna mimikrija da je Musavi prozapadni čovjek, već on, onim što je zacrtao, misli da može osvojiti vlast, a pri tom se preračunao, vjerujući da će mu Zapad pomoći još istog dana, osobito SAD.“

Višnar je skicirao američku poziciju:

„Amerikanci razmišljaju ovako: što ako se njih dvojica uopće ne razlikuju? Bolje onda imati posla sa poznatim Ahmadinedžadom, za kojeg znamo dokle ide njegov verbalni ekstremizam, a što on stvarno radi. Jer, Amerikanci su se zaista opekli s Iranom 1978-1979. godine, jer su zanemarili da je Iranska islamistička revolucija autentična.“

Dalji razvoj situacije ovisi dijelom o tome koliko daleko će se Musavi odvažiti ići, procjenjuje Višnar:

„A s druge strane ovisi o tome koliko će Zapad ići daleko sa svojom podrškom, pa makar i verbalnom. Što se tiče optužbi Teherana da se tu uključila CIA i britanski MI6, pa oni su odavno uključeni u to – moraju prikupljati informacije. Ono što imate na Facebook-u i Internetu je potpuno nedovoljno. Mnogi snimci čak nisu ni autentični. Prema tome, situacija je izuzetno složena, a Iran se doista nalazi u vrlo teškoj situaciji, ali ne u onako teškoj kao što je to bilo u vrijeme rata sa Irakom.“

* * * * *

Post-izborna kriza u Iranu, u svijetu je uistinu bila daleko više prisutna nego u državama zapadnog Balkana. Zanimljivo je da su mnogi strani web portali otvorili svoje Internet stranice za video snimke, fotografije, tonska javljanja, blogove… Jedan od takvih web portala je i „The Huffington Post“, sa čijim smo urednikom vijesti, Nicom Pitneyem, razgovarali o tome kakvi su njegovi utisci nakon što je tjednima bio u on-line kontaktu s Irancima, ali i drugima koji su se javljali sa raznih strana svijeta:

„Svi koji su komunicirali on-line su uistinu hrabri, omogućili su svijetu da vidi što se događa u Iranu, kako se policija brutalno obračunava sa demonstrantima. Pokazalo se da je mnogo onih koji su zainteresirani za događanja u Iranu, suosjećali su s tim ljudima, željeli su znati što je moguće više, kakva su iskustva običnih ljudi.“

Naš sugovornik ističe da, bez obzira na to što trenutačno u Iranu nema većih demonstracija, svijet neće zaboraviti Iran, a sami Iranci će mnogo toga razumjeti. No, što je njega osobno najviše dirnulo tokom najžešćih protesta:

„Najviše priča o Nedi, ali i hrabrosti iranskih žena uopće. One su te koje su izazivale policajce, bile u prvim redovima demonstracija. Dirnuo me je i način na koji su se okupljali, toplina njihova glasa kada su pjevali Alahu. Uz to, milijuni Amerikanaca sada imaju sasvim drugačiju sliku Irana. Prije su, na spomen te zemlje, imali na umu Ahmadinedžada, a sada će to biti obični Iranci, oni koji su protestirali, tražeći pravo na slobodu i demokraciju. Mislim da je za iranski narod sada važno da zna, bez obzira što će se dogoditi, da li će doći do promjena, brzo ili ne, da su na ljude širom svijeta ostavili značajan utisak i da bi zbog toga trebali biti ponosni.“

Svjetska javnost, proteklih je tjedana itekako bila senzibilizirana na zbivanja u Iranu. Zbog represije, ubojstva više od dvadeset demonstranata bilo je prosvjeda širom globusa. Davala se podrška ljudima koji su tražili pravo na poštene izbore, na demokraciju. Takvih protesta u državama regije nije bilo. Pokušali smo odgovoriti na pitanje – da li smo nakon ratova, stradavanja i užasa kroz koje su prošli građani u ovom dijelu Evrope, postali tvrdi i neosjetljivi prema represiji i stradanjima ljudi koji se događaju negdje drugdje, izvan balkanskih prostora?

Temu tjedna Radija Slobodna Evropa priredili: u Sarajevu Žana Kovačević, u Beogradu Branka Trivić, u Podgorici Esad Krcić, u Zagrebu Enis Zebić i u Pragu Mirjana Rakela.

Pogledajte komentare (2)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG