Ivo Sanader je rođen u Splitu od roditelja pristiglih iz Dalmatinske zagore. Na njegovu obitelj, pa i na samog Ivu, katolička crkva je imala veliki utjecaj: "Budući da san ka dite ministrira u Crkvi Gospe od zdravlja..."
Mladi Sanader je se školovao u Europi i od tamo je u Hrvatsku donio svoj europeizam:
"Ne zato što sam 14 godina živio po Europi, studirao u Austriji, doktorirao u Francuskoj, živio u Rimu, u Njemačkoj gdje su mi roditelji bili.. Nisam zato Europljanin, Europljanin sam jer sam uvjeren da mi svi zajedno smo pozvani graditi bolju budućnost našem zajedničkom kontinentu koji je doživio tolikih tragedija, ratova, međusobnih ubijanja i krvi... I nema veće šanse ni za Hrvatsku od Europe i Europske unije."
Poslije urednikovanja u izdavačkom poduzeću "Logos" u Splitu, Sanader je bio privatni poduzetnik u Austriji gdje je navodno zaradio bogatstvo koje danas uživa u Hrvatskoj. Bolje upućeni tvrde da su mu obje austrijske tvrtke bankrotirale. U Austriji radi na osnivanju ogranaka HDZ-a, a polije pobjede te stranke na izborima 1990. vraća se u domovinu i revolucionarno, mimo procedure, postaje intendant splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Svoje europejstvo stavlja trenutak na stranu. Uklapa se u trend i uspješnom šefu računovodstva u Teatru Milanu Kecmanu
daje otkaz samo zato što je Srbin.
Uspon do šefa HDZ-a i Vlade
Na jednoj od sjednica Vlade Ubrzo odlazi u Vladu, a godine 1995. postaje šef Tuđmanova kabineta.
I neka je HDZ pod Sanaderom bio nešto drugo nego što je bio pod Tuđmanom, Sanader se - kasnije - nije javno odricao svoga šefa: "Njegova uloga u tim povijesnim događajima je neupitna ona je najveća, ona je velika..."
Nakon Tuđmanove smrti i pobjede opozicije na izborima 2000. u teškim frakcijskim borbama Sanader je postao predsjednik HDZ-a. Uspio je spasiti stranku kojoj - izgledalo je tako - spasa nije bilo. Stao je na čelo rigidne hrvatske desnice - isticao se u zaštiti kasnije za ratni zločin osuđenog generala Mirka Norca:
"Ali tada ćemo svi odavde i iz drugih krajeva hrvatske poći u Zagreb, ako bude trebalo i na Jelačića plac da im kažemo što mislimo."
"Idemo u Zagreb, idemo u Zagreb...", skandirala je masa na splitskoj Rivi.
Sanader kao opozicijski političar je štitio od haških sumnji i generala Janka Bobetka:
"Organizirat ćemo skupove potpore generalu Bobetku od Dubrovnika. kojega je branio, do Siska iz kojega je rodom."
Sa glasanja na izborimaOnda su došli izbori krajem 2003. i Sanader je postao premijer: "Prisežem!" Mijenja ne samo retoriku nego i postupke. Za razliku od svog prethodnika Ivice Račana šalje generale u Haag:
"I zato oni koji danas manipuliraju imenom Ante Gotovine i cijelim tim slučajem rade na štetu Hrvatske."
Za razliku od svog prethodnika Račana bio je majstor geste - nije se libio kontakta sa Srbima: "Želim sretan Božić i Novu Godinu. Hristos se rodi!" Neki su to zamjerili, a on se zamjera i organiziranom kriminalu.
Hrvoje Petrač koji je uhićen u Grčkoj naziva ga Smranaderom i šalje mu poruku da je počinio političko samoubojstvo: "Želim puno, puno sreće Smranaderu u njegovom političkom samoubojstvu..."
U zadnje vrijeme je javno kritizirao i proustaške tendencije:
"Poklič za dom spremni nije domoljubni poklič. On je to možda bio dok ustaški Pavelićev režim nije pod tim pokličem ubijao ljude druge rase, nacije ili vjere."
Premijerove jamstvene kartice
Sanader se ipak nije puno pomakao od HDZ-ova naslijeđa bahatog obnašanja vlasti. Premda je prijetnjama da se vlast zavalja ulicama početkom 2000-ih blokirao nužne reforme u Hrvatskoj, to mu nije smetalo da u svakoj mogućoj prigodi prigovori neefikasnost SDP-ovoj vladi koja je bila na čelu države u kratkom vremenu između Tuđmana i Sanadera:
"Zašto spominjete 2005. Zar smo prespavali od 2000 do 2004.? Zašto vi to niste ispravili?"
Kako je vrijeme proticalo sve su tanja bila Sanaderova obećanja, njegova jamstva upućena biračima:
Sanader je 2006. godine bio gost Radija Slobodna Evropa u Pragu. Što je tom prigodom kazao u intervjuu za RSE možete pročitati OVDJE.
"Ova jamstvena kartica je novost u hrvatskoj politici. Mi iz HDZ-a ne obećavamo i ne lažemo kao što su oni činili. Mi jamčimo."
Sanader se zapletao u mutne radnje poput prodaje Plive i nikad do kraja rasvijetljenog njegova odlaska u Veronu koji se povezuje s tom transakcijom: "I zašto ste išli? I što ste tamo zapravo radili i tko je platio taj vaš boravak u prekrasnoj Veroni?", pitao je premijera Nenad Stazić.
Vjerno je branio svoje ministre na koje je pala debela sjena korupcije: "I odgovorite više hrvatskim građanima gdje je novac, a ne pričajte Markove konake o tuđim familijama. Naučite se pristojnosti, gospodine premijeru!", poručivao je Marin Jurjević.
Tamo gdje nije imao argumenata, imao je snagu većine i popriličnu bahatost: "Šta mogu drugo reć' nego da ste me uvrijedili, a niste mi odgovorili na pitanje", replicirao je jednom prigodom premijeru Ivan Čačija.
Kad nije imao jasnu većinu, nakon posljednjih izbora, dramatično je u noći sazivao konferencije za tisak tvrdeći da mu pripada vlast i pozivajući se pri tom na uznemirene građane:
"Pozivam uznemirene građane koji nas zovu od sinoć i tijekom dana, i popodneva posebno, da sačuvaju prisebnost. Nema nikakvog razloga za uznemirenost."
Sanader je i tim činom pokazivao iznimnu volju za vlašću.
Jučer je otišao iz politike kao boksač koji je jednostavno odšetao iz ringa - koji nije ni nokautiran, ni diskvalificiran i kojemu nije bačen ručnik u ring. Njegov odlazak nije u skladu s njegovom pragmatičnom politikom, u kojoj nije patio od suvišnih principa, i zato je tim misteriozniji.
Mladi Sanader je se školovao u Europi i od tamo je u Hrvatsku donio svoj europeizam:
"Ne zato što sam 14 godina živio po Europi, studirao u Austriji, doktorirao u Francuskoj, živio u Rimu, u Njemačkoj gdje su mi roditelji bili.. Nisam zato Europljanin, Europljanin sam jer sam uvjeren da mi svi zajedno smo pozvani graditi bolju budućnost našem zajedničkom kontinentu koji je doživio tolikih tragedija, ratova, međusobnih ubijanja i krvi... I nema veće šanse ni za Hrvatsku od Europe i Europske unije."
Poslije urednikovanja u izdavačkom poduzeću "Logos" u Splitu, Sanader je bio privatni poduzetnik u Austriji gdje je navodno zaradio bogatstvo koje danas uživa u Hrvatskoj. Bolje upućeni tvrde da su mu obje austrijske tvrtke bankrotirale. U Austriji radi na osnivanju ogranaka HDZ-a, a polije pobjede te stranke na izborima 1990. vraća se u domovinu i revolucionarno, mimo procedure, postaje intendant splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Svoje europejstvo stavlja trenutak na stranu. Uklapa se u trend i uspješnom šefu računovodstva u Teatru Milanu Kecmanu
daje otkaz samo zato što je Srbin.
Uspon do šefa HDZ-a i Vlade
I neka je HDZ pod Sanaderom bio nešto drugo nego što je bio pod Tuđmanom, Sanader se - kasnije - nije javno odricao svoga šefa: "Njegova uloga u tim povijesnim događajima je neupitna ona je najveća, ona je velika..."
Nakon Tuđmanove smrti i pobjede opozicije na izborima 2000. u teškim frakcijskim borbama Sanader je postao predsjednik HDZ-a. Uspio je spasiti stranku kojoj - izgledalo je tako - spasa nije bilo. Stao je na čelo rigidne hrvatske desnice - isticao se u zaštiti kasnije za ratni zločin osuđenog generala Mirka Norca:
"Ali tada ćemo svi odavde i iz drugih krajeva hrvatske poći u Zagreb, ako bude trebalo i na Jelačića plac da im kažemo što mislimo."
"Idemo u Zagreb, idemo u Zagreb...", skandirala je masa na splitskoj Rivi.
Sanader kao opozicijski političar je štitio od haških sumnji i generala Janka Bobetka:
"Organizirat ćemo skupove potpore generalu Bobetku od Dubrovnika. kojega je branio, do Siska iz kojega je rodom."
"I zato oni koji danas manipuliraju imenom Ante Gotovine i cijelim tim slučajem rade na štetu Hrvatske."
Za razliku od svog prethodnika Račana bio je majstor geste - nije se libio kontakta sa Srbima: "Želim sretan Božić i Novu Godinu. Hristos se rodi!" Neki su to zamjerili, a on se zamjera i organiziranom kriminalu.
Hrvoje Petrač koji je uhićen u Grčkoj naziva ga Smranaderom i šalje mu poruku da je počinio političko samoubojstvo: "Želim puno, puno sreće Smranaderu u njegovom političkom samoubojstvu..."
U zadnje vrijeme je javno kritizirao i proustaške tendencije:
"Poklič za dom spremni nije domoljubni poklič. On je to možda bio dok ustaški Pavelićev režim nije pod tim pokličem ubijao ljude druge rase, nacije ili vjere."
Premijerove jamstvene kartice
Sanader se ipak nije puno pomakao od HDZ-ova naslijeđa bahatog obnašanja vlasti. Premda je prijetnjama da se vlast zavalja ulicama početkom 2000-ih blokirao nužne reforme u Hrvatskoj, to mu nije smetalo da u svakoj mogućoj prigodi prigovori neefikasnost SDP-ovoj vladi koja je bila na čelu države u kratkom vremenu između Tuđmana i Sanadera:
"Zašto spominjete 2005. Zar smo prespavali od 2000 do 2004.? Zašto vi to niste ispravili?"
Kako je vrijeme proticalo sve su tanja bila Sanaderova obećanja, njegova jamstva upućena biračima:
Sanader se zapletao u mutne radnje poput prodaje Plive i nikad do kraja rasvijetljenog njegova odlaska u Veronu koji se povezuje s tom transakcijom: "I zašto ste išli? I što ste tamo zapravo radili i tko je platio taj vaš boravak u prekrasnoj Veroni?", pitao je premijera Nenad Stazić.
Vjerno je branio svoje ministre na koje je pala debela sjena korupcije: "I odgovorite više hrvatskim građanima gdje je novac, a ne pričajte Markove konake o tuđim familijama. Naučite se pristojnosti, gospodine premijeru!", poručivao je Marin Jurjević.
Tamo gdje nije imao argumenata, imao je snagu većine i popriličnu bahatost: "Šta mogu drugo reć' nego da ste me uvrijedili, a niste mi odgovorili na pitanje", replicirao je jednom prigodom premijeru Ivan Čačija.
Kad nije imao jasnu većinu, nakon posljednjih izbora, dramatično je u noći sazivao konferencije za tisak tvrdeći da mu pripada vlast i pozivajući se pri tom na uznemirene građane:
"Pozivam uznemirene građane koji nas zovu od sinoć i tijekom dana, i popodneva posebno, da sačuvaju prisebnost. Nema nikakvog razloga za uznemirenost."
Sanader je i tim činom pokazivao iznimnu volju za vlašću.
Jučer je otišao iz politike kao boksač koji je jednostavno odšetao iz ringa - koji nije ni nokautiran, ni diskvalificiran i kojemu nije bačen ručnik u ring. Njegov odlazak nije u skladu s njegovom pragmatičnom politikom, u kojoj nije patio od suvišnih principa, i zato je tim misteriozniji.
