Dostupni linkovi

Sigurne kuće, utočišta za žrtve porodičnog nasilja u BiH, uskoro bi mogle pod ključ. Najveći dio ovih ustanova ostao je bez finansijske potpore jer su nadležni organi zaboravili na vrijeme uplatiti zakonom preuzete obaveze.

Sigurna kuća u Banjoj Luci zaključana je već više od 24 časa jer nema novca za nabavku hrane za žrtve nasilja koje su u njoj smještene. Još uvijek nisu pristigle ni obećane pare od Vlade RS, tako da je neizvjesno šta će biti sa osam žena i desetoro djece koji su u toj kući potražili spas od nasilja u porodici. Vida, koja je u banjalučkoj Kući bila smještena sa svoje dvoje djece, kaže da jednostavno nema gdje da se skloni od nasilnika:

„Ni majka nam nije pomogla koliko nam je Kuća pomogla. A za zatvaranje Kuće, bilo mi je teško jer nemam gdje otići s dvoje djece. I uzrujala sam se. Ja sam molila da se ne zaključava, da to bude naš dom. Socijalni rad me je uputio ovdje i zaštitio mene i moju djecu. Da nije bilo njega, moja bi djeca možda bila bogzna gdje, možda bi mi dijete dosad bilo i u zemlji.“

Koordinatorka Sigurne kuće u Banjoj Luci Amela Bašić - Tomić navodi kako se mjesecima upozoravalo na moguće zatvaranje skloništa za žrtve nasilja. Vlada RS konstantno je, kaže ona, uz razne izgovore odgađala uplatu sredstava potrebnih za rad iako je, prema entitetskom Zakonu o borbi protiv nasilja u porodici, dužna da finansira 70 procenata potreba svih sigurnih kuća u RS. Po istom zakonu opštine su, takođe, dužne da učestvuju sa 30 procenata potrebnih sredstava. Grad Banja Luka uplatio je 18.000 maraka i ostao dužan još 10.000, kaže Bašić -Tomićeva:

„U pitanju je alarmantna situacija koja se trebala riješiti puno ranije da do samog čina zatvaranja ne dođe. Bili smo razočarani kada smo pred 18 osoba stali i rekli da se društvo praktično ne brine o njima.“

U Bosni i Hercegovini funkcioniše ukupno devet siguranih kuća i gotovo sve se nalaze u situaciji koja dovodi u pitanje daljnji opstanak i zaštitu svih žrtava nasilja koje su u njima smještene. Primjer je i Sigurna kuća u Mostaru, u kojoj kažu da opstaju zahvaljujući samo dobroj volji zaposlenih i ustanova koje doniraju novac za hranu. Predstavnica Udruženja žena BiH, u okviru koje djeluje mostarska Sigurna kuća, Azra Hasanbegović:

„Grad Mostar nas financira sa 500 maraka mjesečno, što je minimum, ne možemo ni troškove električne energije da pokrijemo, a ostalo se, vjerujte, snalazimo sami. Momentalno imamo punu Kuću žena i djece iz raznih krajeva BiH - i zaista jedva krpimo kraj s krajem.“


Sigurna kuća u Kantonu Sarajevo jedina u Bosni i Hercegovini ima skoro potpuno riješeno pitanje sufinansiranja. Na koji način je to uspjelo, o tome priča Edita Pršić, službenica za odnose sa javnošću organizacije „Fondacije lokalne demokratije“ koja je nadležna za funkcionisanje sarajevske Sigurne kuće:

„Imamo ugovor sa Ministarstvom za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice u Kantonu Sarajevo gdje možemo obezbijediti otprilike 60 posto troškova, ali također preko budžeta Grada Sarajeva možemo obezbijediti još određenih pet procenata, a federalno Ministarstvo socijalne zaštite obezbjeđuje godišnje za sve sigurne kuće oko 200.000 maraka. U našoj organizaciji to poprilično zatvara sve troškove, međutim, za ostale sigurne kuće to nije rješenje.“

Predstavnici Helsinškog parlamenta građana iz Banja Luke, nakon obilaska banjalučke Sigurne kuće, kazali su da su ogorčeni neodgovornošću entitetske vlade i gradskih vlasti prema žrtvama nasilja. Aktivistkinja Helsinškog parlamenta Dragana Dardić kaže da situacija sa finansiranjem sigurnih kuća u cijeloj BiH pokazuje da institucijama u državi jednostavno nije stalo da zaštite žrtve nasilja:

„Vlasti šalju takvu jednu poruku ženama: ćutite, trpite, vratite se u to svoje nasilno okruženje, vama je mjesto u kući. A ono što nevladine organizacije već 15 godina pokušavaju da urade jeste da promijene tu jednu tradicionalnu sliku o ženi na Balkanu kojoj je mjesto u kući i koja treba pokorno da sluša svoga muža i koja treba da trpi i batine.“


U Vladi RS su danas, ipak, uplatili prvu ovogodišnju tranšu od 72.000 maraka namijenjenih finansiranju tri sigurne kuće u tom entitetu. Kažu da je kašnjenje uplate uzrokovano odstupanjem od prvobitnog plana u raspodjeli budžetskih sredstava. Dragana Dardić naglašava da institucije u Bosni i Hercegovini su obavezne i prema državnom Ustavu i prema međunarodnim konvencijama da finansiraju rad sigurnih kuća - i to prioritetno, tako da nema opravdanja za situaciju u kojoj su žrtve nasilja prinuđene da se vrate u nasilno okruženje.
XS
SM
MD
LG