Dostupni linkovi

Koliko god u nekim manifestacijama i bila tačnoa, priča o “rezervnim domovinama” je nepotpuna ako ne ukazuje na to kako je bošnjačka vladajuća pamet u protekle gotovo dvije decenije takođe doprinosila razgradnji Bosne i Hercegovine i postepeno ali uporno, a ponekad i agresivno, gradila i vlastitu “rezervnu domovinu”: na teritorijama nad kojima je ona vladala nastajalo je nešto što svakako nije Bosna i Hercegovina u svom viševjekovnom obliku, tradiciji i vrijednostima.

Davno sam negdje zabilježio zanimljivu anegdotu iz američke istorije o tome kako je šesnaesti američki predsjednik Abraham Linkoln (Lincoln) – rođen 1809. a ubijen 1865. – reagovao na ogovaranja zavidnika kako je njegov legendarni general Grant , glavni komandant snaga Unije u američkom građanskom ratu, sklon opijanju. Linkoln je odgovorio: “Hajde saznaj koju vrstu viskija Grant pije pa da svim svojim generalima pošaljem po jedno bure”.

Sjetio sam se te anegdote čitajući nedavno kako je u Sarajevu, sa izgradnjoim najnovijeg šoping-centra, proširena teritorija na kojoj vladaju šerijatski zakoni u vezi sa zabranom alkohola i svinjskog mesa. Oni koji su povodom ranijih sličnih primjera dizali glas protiv nametanja strogih vjerskih normi u javnom životu bosanskog glavnog grada, od zabrane točenja alkohola u opštini Stari Grad neposredno uz rat pa do najnovije novogodišnje hajke protiv Djeda Mraza, mora da su se već umorili od dokazivanja kako, čak i ako je tehnički tačno da u svijetu vladavine privatne svojine vlasnik objekta odlučuje o tome šta hoće a šta neće nuditi, u gradovima koji drže do sebe centralna gradska zona pripada svim građanima i gostima i tu obično nema mjesta za isključivosti bilo koje vrste ili predznaka.

Ovaj ipak marginalan primjer može poslužiti kao simboličan uvod u suštinskiji razgovor o sudbini i perspektivama bosanske države. Postalo je, naime, dio bošnjačkog političkog rituala da se neslaganje nekad predstavnika bosanskih Srba a nekad bosanskih Hrvata – a nerijetko i jednih i drugih – s prevlađujućim bošnjačkim konceptom “stopostotne Bosne” omalovažava stereotipom o tome kako oni to rade zato što oni, eto, imaju “rezervnu domovinu”: jedni Srbiju a drugi Hrvatsku.

Koliko god to u nekim manifestacijama i bilo tačno, uključujući i dvojna državljanstva i pogodnosti posjedovanja recimo hrvatske putovnice, priča o “rezervnim domovinama” je nepotpuna ako ne ukazuje na to kako je bošnjačka vladajuća pamet u protekle gotovo dvije decenije takođe doprinosila razgradnji Bosne i Hercegovine i postepeno ali uporno, a ponekad i agresivno, gradila i vlastitu “rezervnu domovinu”: na teritorijama nad kojima je ona vladala nastajalo je nešto što svakako nije Bosna i Hercegovina u svom viševjekovnom obliku, tradiciji i vrijednostima.
Na tim teritorijama, nasuprot ratnim projektima Republike Srpske ili Herceg-Bosne, nije čuvana i njegovana bosanskohercegovačka tradicija i kultura poštovanja za nacionalne i vjerske razlike nego je – korak po korak – uspostavljana balkanska verzija “bošnjakistana”. Taj projekt provođen je s upornošću i sistematičnošću koji isključuju bilo kakvu slučajnost.

Ako i jeste tačno da je Islamska deklaracija kasnijeg neupitnog bošnjačkog vođe bila njegovo teorijsko razmišljanje o islamu koje nije imalo državotvornu ili ustavotvornu težinu, nije li u ratnoj BiH jedan od njegovih bliskih saradnika – i kasnije zvanični predstavnik za štampu njegove partije – pisao, pozivajući se i na vođu, o stvaranju “krijeposne islamske države” u kojoj će sve biti zasnovano na islamskim vrijednostima? Lako je, čak i na ograničenom preostalom prostoru kolumne, navesti bar desetinu primjera tog preoblikovanja dijelova Bosne i Hercegovine u “rezervnu domovinu” njenog najbrojnijeg “konstitutivnog naroda”.

(1)Ratna hajka protiv “miješanih brakova” na stranicama tada službeno promovisanog nacionalnog nedjeljnika u kojem je taj najintimniji izraz vijekovnog suživota u razlikama proglašavan ostatkom “ideološkog nasilja”. (2) Sistematično ruganje ideji vladavine prava u vidu, recimo, neprovođenja ijedne istrage ili sudskog postupka protiv islamskih dobrovoljaca za zločine počinjene nad hrvatskim stanovništvom u okolini Travnika i srpskim u okolini Zavidovića; nepolaganja bilo kakvih računa za nestanak miliona – ako ne i milijardi – dolara poslanih u ime islamske solidarnosti bosanskim stradalnicima; relativizacije zločinaštva u vlastitim redovima pristajanjem da se zločini praštaju u ime herojstva. (3) Simbolično “ograđivanje teritorija” preimenovanjem ulica i trgova po nerijetko opskurnim ličnostima iz vlastite vjerske ili šire duhovne tradicije bez i najmanje poštovanja makar za istorijski doprinos “drugih” bosanskoj istorijskoj i posebno kulturnoj baštini. (4) Širenje agresivnih uvoznih vjerskih običaja, ponekad i uz nasilje nad domaćim muslimanskim stanovništvom – djevojčicama s kraćom suknjom, momcima koji nagnu pivo, svima koji ne slijede njihove uzore i načine praktikovanja vjere. (5) Promocija tih uvoznih, u osnovi neevropskih – a u agresivnijim manifestijama i antievropskih - “vrijednosti” na nivo državnog interesa i angažmana u vidu, recimo, učešća ambasadora bosanske države u Danskoj u delegaciji islamskih zemalja koja službeno protestuje kod ministra spoljnih poslova te zemlje zbog objavljivanja nepoćudnih karikatura u jednom danskom listu. (6) Otvoreni pritisak, uključujući i prijetnje bojkotom pretplate, protiv javnih televizijskih servisa za uvođenje posebnih vjerski inspirisanih programa tokom mjeseca ramazana. (7) Otvoreno miješanje vjerskog poglavara u demokratski predizborni proces pozivanjem odabranog kandidata da on napiše “taj evropski ustav”. (8) Redizajn bosanske prošlosti s poetskim usklikom o majci Turskoj. (9) Oblikovanje bosanske budućnosti s prizivanjem “bošnjačke nacionalne države”. (10) I povrh svega – zaštita sistematskog lopovluka među svojima tvrdnjama kako je svaka istraga “politički motivisana” ako nije već “pokušaj kriminalizacije bošnjačke borbe za opstanak”.

Bila bi duga priča objašnjavati sada zašto sam i nakon toga uporno za evropsku Bosnu. Mogu samo reći: Baš zato.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG