Dostupni linkovi

U svijetu u kojem u novinama pišu uglavnom samo kolumnisti čija su razmišljanja na liniji vladajuće političke pameti i napadno se promovišu samo oni koji će dosljedno zagovarati politički dominantnu opciju nema i ne može ni biti dijaloga.

U pravilu ne reagujem na kritiku mojih tekstova u ovoj kolumni, jer poštujem pravo na različita pa i suprotstavljena mišljenja i smatram da je kritičnost – tako rijetka i tako nasilno sprečavana u godinama raspada Jugoslavije – dragocjen sastojak svakog pokušaja da se uspostavi funkcionirajuća demokratija. Zbog toga s uvažavanjem pratim šta sve misle i kažu učesnici debate o južnobalkanskim prilikama u ovom online izdanju Radija Slobodna Evropa. Ali, kad neko u reagovanju na moj prošlonedjeljni tekst pod naslovom “Balkanske magle” napiše: “Ljudi, ne slušajte ovog. Diplomata iz ‘Klintonovog vremena’ je njegova izmišljotina. Nema nikakvog diplomate. Srbi, Bošnjaci, Hrvati čitajte Washington Post, New York Times ... makar za to imate mogućnosti. Tek onda ćete vidjeti i shvatiti kako ste svi zajedno prevareni od mnogih Kurspahića ...” – nadam se da će se i najstroži kritičari složiti da nije riječ o različitom mišljenju već o optužbi za “izmišljotinu” i “prevaru” koja zahtijeva odgovor u ime zaštite integriteta i javnog dijaloga i onih koji ovu kolumnu i reagovanja na nju čitaju.

Ponekad se i nije lako braniti od tako širokih udaraca, jer u ovom poslu nerijetko imate obavezu i da čuvate povjerljivost i tajnost svojih izvora, ali u ovom slučaju sam organizator skupa na kojem je govorio diplomata iz Klintonovog vremena, već je postavio tonski snimak izlaganja tog diplomate – Džima O’Brajena (James O’Brien), koji je zvanično predstavljen kao “specijalni predsjednički izaslanik za Balkan” i čovjek “odovoran za američku politiku na Zapadnom Balkanu”, dakle diplomata visokog ranga – pa ga čitalac koji poriče i samo njegovo postojanje može saslušati od riječi do riječi ako klinkne na sljedeći link http://media.csis.org/nedp/090413_balkans_lunchdiscussion.mp3

Drugi je čitalac u tom istom mom tekstu, koji je samo ukazao na ključne tačke nastajućeg konsenzusa među vašingtonskim ekspertima o tome šta bi Obamina administracija mogla i trebalo da radi na Balkanu – valjda zato što Amerikanci čija se mišljenja o regionu uvažavaju pozivaju na američko angažovanje u osposobljavanju bosanske države za euroatlantske integracije – našao razloge da me okarakteriše kao “portparola bošnjačke politike”. Onom ko i samo povremeno i ovlašno prati ovu kolumnu ne treba dokazivati autorovu kritičnost prema ključnim aspektima tzv. bošnjačke politike od njenih početaka do naših dana.

Spominjem to, ipak, u nešto širem kontekstu gotovo ovisničke potrebe među etnički napaljenim i radikalno suprotstavljenim učesnicima balkanskog nadvikivanja recimo “bošnjačkim” ili “srpskim” – ili bilo kakvim sličnim “argumentima” s etničkim predznakom – da po svaku cijenu traže, pronalaze i onda promovišu one koji će potvrđivati njihovu poziciju. Po uzoru na kafansku muziku po narudžbi “samo za društvo u ćošku”, oni onda te advokate vlastite etničke stvari – koji su najčešće marginalci u akademskim, političkim ili obavještajnim zajednicama u vlastitoj zemlji – dovode u goste, izvode pred kamere, citiraju u novinama i uzdižu na nivo autoriteta kako bi valjda probudili u javnosti optimizam da je i njihova u cijelom svijetu odbačena etnička fantazija još i te kako živahna.

U toj disciplini raspirivanja navodne međunarodne podrške za vlastiti, makar i najbeznadniji projekt, nema nevinih ni u jednoj krajnosti bosanskog političkog spektra: i ultrabošnjaci i ultrasrbi naći će u svijetu promotore i “stopostotne” i podijeljene Bosne i Hercegovine; lobiste koji će za novac ili za počasti kakve ne doživljavaju u svojim zemljama zagovarati opciju koja bolje plaća; pisce po narudžbi koji će već za skroman honorar, za priliku da u biografiju upišu kako su “prevođeni i objavljivani u inostranstvu” i za promociju tih naručenih uradaka u balkanskom intelektualnom cirkusu koji gostuje “samo danas u vašem gradu” kazati ili napisati sve što godi naručiocima.

Ta promocija političke muzike po narudžbi korisna je jedino aktuelnim balkanskim političkim poglavicama. Oni u njoj nalaze dokaze međunarodne relevantnosti i onda kad su, kao u slučaju zagovornika ideja o “otcjepljenju” ili “ukidanju” bosanskih entiteta, sa svih međunarodno relavantnih adresa već upućene nedvosmislene poruke da takve opcije uopšte nisu u razmatranju i da se posvete izgradnji održive države. U javnosti koja nema ni naviku ni intrumente da provjerava objektivnu političku ili akademsku težinu te naručene “podrške iz svijeta” političari koji naručuju i mediji koji promovišu te poruke stvaraju lažnu predstavu kako je i kritika s najuticajnijih međunarodnih adresa relativna jer, eto, ima u svijetu i onih koji misle kao mi – ma kako marginalni oni bili kod kuće. To onda daje krila i legitimitet takvim u svijetu odbačenim političarima i politikama u svakom novom izbornom ciklusu.

A u takvom svijetu, u kojem u novinama pišu uglavnom samo kolumnisti čija su razmišljanja na liniji vladajuće političke pameti i napadno se promovišu samo oni koji će dosljedno zagovarati politički dominantnu opciju, nema i ne može ni biti dijaloga. Svi nekako postaju taoci muzičkog ukusa “društva u ćošku”.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG