Dostupni linkovi

(Ne)opravdane titule kulturnih brendova


Hrvatsko narodno kazalište

Jesu li Hrvatsko narodno kazalište i koncertna dvorana Vatroslav Lisinski najprepoznatljiviji hrvatski kulturni brendovi? Vijest da su upravo te dvije institucije, uz Teatar Exit, zauzele prva tri mjesta na listi međunarodne organizacije Superbrands, koja slična glasovanja provodi u 82 zemlje svijeta, izazvala je među hrvatskim kulturnjacima, najblaže rečeno, poprilično čuđenje.

Hrvatsko narodno kazalište (HNK), Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, zagrebački Teatar Exit i ansambl Lado, četiri su najjače hrvatske kulturne marke prema izboru Superbrands, organizacije koja na temelju stručnog žirija i glasova šire javnosti već treću godinu i u Hrvatskoj stvara listu najboljih brandova u 15 različitih područja, uključujući i kulturu.

Ravnateljica hrvatske podružnice Superbrands, Margareta Kutnjak, tvrdi da su odabir napravili "branding autoriteti", a ove ih je godine u tom stručnom žiriju bilo čak 65:

"To su apsolutno svi predstavnici naše gospodarske scene, uključujući i kulturu. S druge strane je šira javnost, koju je ove godine činilo čak oko 20.000 individualnih pristupa internetskim glasanjem, glasalo za svoje najbolje brandove."

Očito je, kaže književnik i kritičar Jurica Pavičić, da se kultura u Hrvatskoj i dalje doživljava kao građanska i staleška stvar jer neobično je da se na samom vrhu liste već drugu godinu našao Lisinski, prostor koji je neutralan ili HNK kojeg struka ne cijeni:

Lisinski i HNK su hladna mjesta nerada i nestručnosti, institucije koje nemaju umjetnički rezultat, ne samo da su prazna mjesta hrvatske kulture, nego i štetna mjesta u kojima se kultura urušava. Lisinski u zadnje vrijeme živi tako što nam prenosi repertoar Metropolitana. HNK, sa 10 premijera godišnje, ne uspijeva gostovati u Splitu, a kamoli u Beču.
"Mnogo se ovdje komentira taj izbor koji je vrlo neobičan. U njemu se nisu našli neki brandovi koji su uvjerljivo najpoznatiji, najčvršći brandovi hrvatske kulture u svijetu, kao što je Svjetski festival animacije, kao što je Glazbeni bijenale i Eurokaz, koji je relativno cijenjeni kazališni festival. Tu se nisu našli ni nekakvi festivalski događaji ili zbivanja kao što je Motovun, koji je vrlo popularan."

Književna, kazališna i filmska kritičarka, teatrologinja Nataša Govedić:

"Lisinski i HNK su hladna mjesta nerada i nestručnosti, institucije koje nemaju umjetnički rezultat, ne samo da su prazna mjesta hrvatske kulture, nego i štetna mjesta u kojima se kultura urušava. Lisinski u zadnje vrijeme živi tako što nam prenosi repertoar Metropolitana. HNK, sa 10 premijera godišnje, ne uspijeva gostovati u Splitu, a kamoli u Beču. Koji je onda kriterij da budeš superbrand? Da imaš dobar marketing u vlastitoj kući koji te zna pozicionirati na tržištu marketinga?"

Što se tiče zagrebačkog Teatra Exit, svi se slažu da je modernim pristupom i visokim standardom apsolutno zaslužio status superbranda. Osnivač i redatelj, Matko Raguž, ne krije zadovoljstvo jer mu je, kaže, prije 15 godina, kad je osnivao to kazalište, jedina misao vodilja bila, napraviti kazalište kakvo bi sam volio gledati:

"Prva predstava je bila Dekadencija, sa Natašom Vučetić, koju sam režirao. Bila je masa nagrada. Nakon toga nastali su Izbacivači, možda najkultnija predstava sredine i kraja devedesetih godina. Odigrali smo 210 predstava. Od zadnjih predstava to su Kauboji, koji su sada na neki način ponovili masovni uspjeh koji su imali Izbacivači."


Među više stotina ponuđenih brandova bile su i Dubrovačke ljetne igre, Filmski festival u Puli, ali nisu se visoko popeli, čemu se kritičar Pavičić i ne čudi:

Televiziji, i onoj grupi koja tamo vlada, je najvažniji način dokazivanja lojalnosti da li slušaš i koliko slušaš Thompsona, to je neko glavno mjerilo. Ako je on postao i Evergreen, onda naravno da nikakva suvremena umjetnost tu ne može doći na red.
"Dubrovačke ljetne igre su bili jugoslavenski brand. Njihov smisao je bio u tome da su se tu sastajali, i zajedno radili, ljudi iz Zagreba i Beograda, dva najjača kazališna centra. Po mom mišljenju, Dubrovačke ljetne igre, kao i Pulski festival, su žrtva nestanka Jugoslavije. U jednom razdoblju je brand hrvatske kulture sigurno bila Naiva, ali mislim da je to vrijeme prošlo. Mislim da su hrvatski brandovi pojedinci ali ovdje govorimo o ustanovama. Nismo proizveli baš puno novih jakih brandova na način kao što je novosadski Exit ili Sarajevski filmski festival, koji imaju veliki inozemni odjek."

Glumac Vili Matula kaže kako bi se moglo zaključiti da se percepcija građana o najprepoznatljivijim kulturnim brendovima u Hrvatskoj doista poklapa s onim što se svakodnevno prezentira na najmoćnijoj, državnoj, televiziji, kao i s ignorantskim odnosom vlasti prema nezavisnoj i modernoj kulturnoj sceni:

"Televiziji, i onoj grupi koja tamo vlada, je najvažniji način dokazivanja lojalnosti da li slušaš i koliko slušaš Thompsona, to je neko glavno mjerilo. Ako je on postao i Evergreen, onda naravno da nikakva suvremena umjetnost tu ne može doći na red. To sve Zagreb ne želi jer osjeća da odavde dolazi otpor ovom nekakvom političkom krugu ljudi koji drže grad Zagreb i hrvatsku kulturu u nekoj kravati."
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG