Dostupni linkovi

Srbija poriče prošlost


Groblje ispred Olimpijske dvorane Zetra, nastalo tokom opsadade Sarajeva, gdje su ukopavani ubijeni građani.
Groblje ispred Olimpijske dvorane Zetra, nastalo tokom opsadade Sarajeva, gdje su ukopavani ubijeni građani.

Povodom 17. godišnjice početka opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, pitali smo naše sagovornike koliko se u Srbiji zna šta se tada događalo u Sarajevu, ko je zatvorio obruč oko ovog grada i držao u najdužoj opsadi u istoriji modernog ratovanja jedan grad usred Evrope.

Krenuli smo i tragom nedavne žestoke polemike povodom jednog teksta hrvatske književnice Slavenke Drakulić u kome ona tvrdi da Srbi žive u poricanju svoje prošlosti, da u srpskom društvu ne postoji želja da se sazna istina.

Svetlana Logar
iz Stratedžik marketinga kaže da tek polovina ljudi u Srbiji zna nešto o trogodišnjoj opsadi Sarajeva, istraživanja pokazuju da se, kako godine prolaze, sve manje zna i o Sarajevu i o drugim mestima zločina iz devedesetih:

''Godine 2001., kada smo zapravo po prvi put radili to istraživanje, 70 odsto građana reklo je da je čulo za taj događaj, a 2004. godine taj postotak pao je na 55 odsto.''


RSE: A kada je reč o mladoj generaciji?

''O tome se sve manje i manje govori, sve manje i manje ljudi je o tome informisano. Na primer, podatak do kojeg smo došli istraživanjem prošlog leta kada je uhapšen Karadžić, kada smo pitali ljude da li znaju da navedu za šta je Karadžić osuđen, preko 60 odsto populacije reklo je da ne zna za šta je Karadžić optužen.''


To zataškavanje i ta tišina koja prekriva ta neka bitna pitanja, uz političke parole da bi to trebalo zaboraviti i gledati u budućnost, neće pomoći jer kosturi će ispasti iz ormana kad-tad.'
Slavenka Drakulić, hrvatska književnica, nedavno je izazvala žestoku polemiku u listu ''Politika'', koji je preneo jedan njen tekst iz stranih novina o ćutnji u Srbiji o onome što se događalo u devedesetim, a teza je da Srbi žive u poricanju svoje prošlosti . Povod je bila jedna rasprava u Beču u kojoj su mladi iz Srbije pitali zašto oni ne mogu da dobiju vize, a nisu krivi za ono što se događalo. Slavenka Drakulić je na to reagovala:

''Znam da nije stvar u tome da mlade ljude iz Srbije neko mrzi, pa im zato ne daju vize, stvar je u tome da je generacija njihovih roditelja napravila nešto što je tabu tema i da su zbog toga oni kažnjeni. To je žalosno, oni ne bi trebalo da budu kažnjeni zbog toga i trebalo bi da dobijaju vize. Međutim, njihova odgovornost nije za prošlost, jer oni tada nisu ni bili rođeni i ne mogu biti odgovorni, već za sadašnjost, mogu da pitaju i saznaju šta se događalo. Dakle, to zataškavanje i ta tišina koja prekriva ta neka bitna pitanja, uz političke parole da bi to trebalo zaboraviti i gledati u budućnost, neće pomoći jer kosturi će ispasti iz ormana kad-tad.''


Mirjana Miočinović, teatrolog i prevodilac, napisala je ovim povodom:

“...i tvrdim... da mi “živimo u poricanju svoje prošlosti” (onda kada je znamo, jer bez toga nema poricanja) i da u nama “ne postoji želja da se sazna istina” (onda kada smo dovoljno mladi), jer istina je obavezujuća, ona remeti san, ona ruši iluzije. Poricanjem istine brišu se tragovi, odbijanjem da se ona sazna čuva se lagodno osećanje “nevinosti”, pravo na pogrešne zaključke, na pogrešne odgovore na postavljena pitanja.“


I bismo da sve to poreknemo i da našu decu poštedimo istine, da bi ona, živeći u svetu ogrezlom u lažima, završavala u okrilju “Obraza”, “Nacionalnog stroja”, “Dveri”.., da bi nosila na svojim majicama likove ratnih zločinaca.
I zatim nabrojala šta je sve učinjeno u devedesetim :

“Mi smo, “braćo i sestre”, prvi zasipali cvećem tenkove kada su krenuli da ograđuju i čiste prostor samo za nas..., mi smo prvi posle Drugog svetskog rata podigli koncentracione logore (Omarska, Keraterm...), naša je soldateska držala pod opsadom tri i po godine Sarajevo... naši su sveštenici blagosiljali ubice pred njihove pohode na Druge, mi smo ubili “u srcu Evrope”, za samo tri dana, 8.000 ljudi i potom premeštali iz jame u jamu njihova tela... silovali na stotine žena onih Drugih, mi smo sa “svete srpske zemlje Kosova” prognali 800.000 drugih, poubijali čitave porodice, a njihove leševe prenosili u hladnjačama... I bismo da sve to poreknemo i da našu decu poštedimo istine, da bi ona, živeći u svetu ogrezlom u lažima, završavala u okrilju “Obraza”, “Nacionalnog stroja”, “Dveri”.., da bi nosila na svojim majicama likove ratnih zločinaca.”

Šta od svega toga što nabraja Mirjana Miočinović znaju mladi koji su u vreme tih zločina tek rođeni, oni kojima danas ne daju vize i koji se ljute zbog toga. Srednjoškolce u Kuršumliji pitao je kolega Miloš Ivanović o opsadi Sarajeva:

''Mi u školi nismo nešto preterano učili o tome, samo je spomenuto da je tada bio rat i da je žrtava bilo na svim stranama.''
''U školi uopšte nije bilo priče o tome, zna se kada je bilo i šta je bilo, ali ništa konkretno o tome nismo učili, niti nam je neko nešto pričao.''
''Desilo se to da su zaratile srpska i muslimanska strana, i s jedne i s druge strane bilo je snajperista koji su gađali civile.''
''Mislim da je greška što se o tome slabo priča u Srbiji. Iskreno, sem onoga što sam video na internetu nisam čuo mnogo.''


Danica Vučenić, novinarka radija B92, razmišlja javno o tome kako će ona vaspitavati svoje dete i od čega će sve zavisiti šta će znati njeno dete i kakav će odnos prema prošlosti imati, pa za naš program kaže da su pred savremenicima zbivanja iz devedesetih, pa i pred njom, samom sledeća pitanja:

''Da li ću ja svoje dete vaspitati da hrabro postavlja pitanja? Gde si ti bila, šta si ti radila? Koliko si ti postavljala pitanja? Mislim da lideri ove zemlje ne smeju kukavički da se odnose prema onome što se dešavalo, zato što kalkulišu sa sopstvenim rejtingom.''


RSE: Danas je godišnjica početka opsade Sarajeva, da li ste se sreli sa tom informacijom negde od jutros?

''Ne, ne, nigde se nisam srela i to me ne čudi.''
XS
SM
MD
LG