Dostupni linkovi

Zastrašivanje potencijalnih kritičara [u Bosni I Hercegovini], od nekadašnjih optužbi za prostituciju do današnjih za islamofobiju, proizvelo je trajne i teško propravljive posljedice u funkcionisanju tzv. demokratske javnosti.

Kad je nedavno američki predsjednik Barak (Barack) Obama u kasnom večernjem nastupu u gledanom televizijskom šou programu, komentarišući vlastiti vrlo slab rezultat u kuglanju, rekao kako je to “na nivou Specijalne Olimpijade” – takmičenja fizički hendikepiranih – njegova neumjesna šala na vlastiti račun bila je već sljedećeg jutra tema temeljitih pretresanja i kritike u štampi i gotovo svim najgledanijim TV emisijama. Obama je i sam smjesta shvatio kako njegova usputna opaska može povrijediti osjećanja specijalnih olimpijaca i nazvao je predsjednika te organizacije i prije nego što je on mogao vidjeti emisiju i ponudio objašnjenje i izvinjenje. Među onima koji u Americi najviše brinu o zaštiti fizički hendikepiranih kao najbolji dokaz Obamine brige i saosjećanja poslužio je predloženi budžet njegove administracije u kojem su predviđena znatno veća izdvajanja za tu svrhu nego u budžetu njegovog prethodnika.


Ova epizoda jeste fragment iz aktuelne američke javne debate ali mogla bi biti poučna i za balkanske prilike kad bi na našim stranama postojalo bilo kakvo poštovanje za javnost ili – da idemo do kraja - kad bi uopšte postojala kritička javnost.

U Bosni i Hercegovini javnost, duboko podijeljena na tri “naša” vjersko-etnička identiteta, odavno već nema nikakvih odbrambenih mehanizama protiv najgrubljih primjera ograničavanja slobode govora. U njenom bošnjačkom dijelu – standarde je uspostavljao bivši neupitni vođa, Alija Izetbegović, koji je prije desetak godina medijske kritičare njegove politike javno nazvao prostitutkama s ishodom koji je neminovno sužavao prostor javnog propitivanja kriminalnih aspekata te politike poput privatizacijskih zloupotreba, raspolaganja milionima dolara sakupljenih u ime islamske solidarnosti bez ikakvog uvida državnih finansijskih službi, izbora i imenovanja javnih službenika po kriterijima rodbinske ili ideološke bliskosti: javnost je, istrenirana da sluša vođe, osudila “prostitutke” potiskujući kritičko novinarstvo u poziciju marginalne urbane gerile. Mediji odani vladajućoj ideologiji su nagrađeni, a oni koji još postavljaju pitanja i dokumentuju zloupotrebe plaćaju cijenu profesionalnog dostojanstva.
Javnost je, umjesto da reagovanjem na primjere narušavanja bontona u javnom djelovanju ili makar odbacivanjem na izborima ličnosti i ideologija koje vrijeđaju dobar ukus i sužavaju prostor slobode govora, prepustila javnu scenu najneuljudnijim i najagresivnijim čije se “vrijednosti” i “kriteriji” nameću sve od obdaništa do najviših nivoa obrazovanja i vlasti.

Ako kritičko propitivanje ponašanja društvene elite, šta god to značilo i kako god neprikladno zvučalo u aktuelnom lokalnom kontekstu – poput, recimo, kritike izgradnje reprezentativnog objekta Islamske zajednice – znači izlaganje kletvama s njenog vrha o “islamofobiji” sve do “nastavka genocidne politike” čiji je cilj istrebljenje bosanskih muslimana, onda je malo vjerovatno da će iko osim najusamljenijih koji još vjeruju kako je dostojanstvo iznad prolaznih vrijednosti nastaviti da ukazuje na bahatost moćnih.

Zastrašivanje potencijalnih kritičara, od nekadašnjih optužbi za prostituciju do današnjih za islamofobiju, proizvelo je trajne i teško propravljive posljedice u funkcionisanju tzv. demokratske javnosti. Na jednoj strani – Bosna i Hercegovina se u raznim godišnjim izvještajima o stanju medijskih sloboda može uvrstiti u zemlje u kojima takve slobode formalno postoje, a na drugoj – samocenzura, ili prećutna odluka da se ne učestvuje u javnom ispravljanju “krivih Drina”, sve je rasprostranjenija a javni dijalog nepovratno osiromašen neučešćem svih onih koji su se povukli u “gledanje svog posla” ili u šutnju o temama od javnog interesa.

To onda ostavlja nosiocima javnih titula široko polje manipulacije. Samo to odsustvo odgovornosti za javnu riječ može objasniti da, recimo, bošnjački član državnog predsjedništva u nastupu pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija kaže kako je “prema podacima Crvenog krsta” u ratu u Bosni i Hercegovini ubijeno 200.000 ljudi a da za takvu izjavu ne snosi nikakvu odgovornost pred domaćom javnošću. Bilo je razumljivo kad su tokom rata iznošene različite procjene broja žrtava – i tada su i najviši međunarodni zvaničnici govorili o 200.000 ili čak i više ubijenih – ali bi trinaest godina nakon rata svako ko javno djeluje u BiH morao znati da su poratna istraživanja, bilježeći imenom i prezimenom sve ratne žrtve, bliža brojci od oko 100.000. Da ne bude nesporazuma: to je ogroman broj, i nimalo ne umanjuje prirodu počinjenih zlodjela, ali je – kao i u slučaju žrtava Drugog svjetskog rata, i konkretno ustaškog logora Jasenovac – jednako neprihvatljivo i uvredljivo za žrtve i umanjivanje i uvećavanje broja ubijenih: oni zaslužuju bespogovorno poštovanje i poklonjenje i razvijena demokratska javnost morala bi staviti oznaku “zabranjeno” na svako otvaranje tih rana za dnevnopolitičku upotrebu i svrhe.

Ali, da javnost zaista funkcioniše – i da njena medijska ispostava, čast izuzecima, nije zastrašena do tačke kad politički najodabraniji u oba entiteta rade i govore šta hoće bez ikakve sistematske kritike naročito u vlastitom zabranu – onda mediji u Republici Srpskoj povodom prijave o navodnim zloupotrebama u izgradnji javnih institucija ne bi više brinuli o tome je li prijava baš prošla sve “procedure” nego o tome ima li u njoj kakve istine, niti bi većina medija u Federaciji zdravo za gotovo prenijela saopštenje o privatnom susretu bošnjačkog člana Predsjedništva s američkim potpredsjednikom Bajdenom ne raspitujući se, recimo: a šta bi američka strana imala da kaže o takvom susretu.

Ima li, nakon svega, i neke pouke u ovom razmatranju funkcionisanja demokratske javnosti? Ima, naravno, i ona glasi: Obama mora da pazi šta govori.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG