Dostupni linkovi

Ako nisi "sa" nećeš biti nikako!


Sanja Vlaisavljević

"Zanimljivo mi je što su oni okrakaterizirani kao predstavnici nacionalno opredijeljenih opcija, dolaze iz oba entiteta i pokušavaju po prvi put uspostaviti dijalog, a taj pokušaj sa svih strana nailazi na osudu. Zanimljivo je da se može čuti iz građanskih partija da ne žele razgovarati sa ovim ili onim, kao da je to stvar osobne, sasvim osobne odluke, a ne političkog imperativa. Zanimljivo!"

Dnevnik za RSE vodila Sanja Vlaisavljević, direktorica Centra za kulturu dijaloga u Sarajevu.

Subota, 28.2.2009.

Niti suviše osobno, a niti sasvim javno, ali i jedno i drugo.

Ovim riječima mi je urednica rubrike Dnevnik objasnila moj zadatak u narednih sedam dana. Nisam sigurna da je ovo jednostavna zadaća, posebno imajući u vidu da u svakom javnom nastupu nastojim praviti što veću distancu između privatnog i javnog, apelirati da u javnom prostoru prevladava javno, a privatno da bude tema sasvim osobnih razgovora.

Dakle, Sanja Vlaisavljević potpisuje ovotjedni dnevnik koji počinje u subotu 28.2.2009. Dan je sličan svakom drugom u BiH. Puno je netrpeljivosti u javnom diskursu, netrpeljivosti koja ne dozvoljava prigovor. Nikada nisam razumjela ovu osobinu bosanskohercegovačkog čovjeka. Opet po tko zna koji put analiziram Andrićevo Pismo iz 1920-te. «Jer fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakog ko pokuša to da učini.» Sa kojom uvjerljivošću Andrić opisuje upravo ovo o čemu sada razmišljam. Zašto u Bosni mora da se optužuje, vrijeđa, kvalificira, klasificira drugi i drugačiji?!

Raduje me što ovaj dan pratim sa distance od preko 300 kilometara daleko od Sarajeva, a i još jedan ću tako provesti. Gledam širinu i svjetlost prostora ispred sebe i iskrsavaju mi slike sivog grada koji sam nakratko napustila.

Nedjelja, 1.3.2009.

Osvanuo je neopisiv sunčan dan. U dugoj šetnji pored mora razmjenjujem značajne rečenice sa Filipom i Markom, mojim najboljim prijateljima. Oni imaju 9 i 7 godina. Imaju pregršt pitanja i komentara. Filipa zanima kako napreduje arheologija u BiH, jer trenutno želi biti arheolog. Ne malo je zatečen informacijom da baš i ne napreduje, kao i podatkom da njegov tata Ugo i ja nemamo ni jednog prijatelja arheologa u Sarajevu. Marko nema taj problem, on će za sada biti pisac ili će praviti stripove. Aktuelna tema: Indiana Jones. Nudi svoju finansijsku pomoć bratu Filipu ukoliko ovaj ne bude imao dobru plaću kao arheolog, uvjeren da će on kao pisac biti bogat u Bosni. Poslije malo pratim vijesti o BiH. Sa ove prostorne distance, sve izgleda mnogo kompliciranije, prostije i beznadežnije nego u životnoj sarajevskoj svakodnevnici.

Ponedjeljak, 2.3.2009.

Ponovo u Sarajevu. Danas je neradni dan, barem ovdje gdje mi živimo. Da li se osjeća neka praznična atmosfera? Nisam sigurna! Sjećam se djetinjstva i prazničnih slika. Možda zato što sam bila dijete, a možda zato što su se praznici drugačije slavili, rado ih se sjećam. Filip i Marko imaju problem da shvate zašto se jedan praznik ne slavi u cijeloj zemlji. Kod njihovog prijatelja Emira koji živi u Francuskoj to nije slučaj. Emir uvijek kada su praznici dolazi u Sarajevo jer tada niko ne ide u školu i niko ne radi. A možda problem nemaju Filip i Marko, možda ja imam problem da im objasnim razliku u obilježavanju praznika.

Čitam dnevne novine i one «građanske» i one koje to nisu. Ista zemlja, isti ljudi, isti događaji, a priče ni slične. Navečer, gledam kultni politički magazin i ne mogu se otrgnuti dojmu da je netrpeljivost, mržnja i jezik ulice prisutan u odbrani svega i svakoga. Čak i kada ljudi govore o toliko očiglednim stvarima da ni jedno pojačavanje nije potrebno, uvrede se javljaju kao osvježenje, uslov bez kojega se ne može. Mislim da ovu, sve prisutniju pojavu neću nikada uspjeti shvatiti. Nedavno sam za neke medije izjavila, a povodom jedne neodmjerene izjave jednog ovdašnjeg političara upućene jednom ovdašnjem novinaru da svaka takva izjava političara jeste znak suverenosti i moći, ali da ima i novinara i političara koji veoma uspješno komuniciraju u svom uličnom vokabularu, ne misleći pri tome na novinara o kojemu je riječ u ovom primjeru. Ali, rečeno učinjeno i nema više objavljivanja priloga i tekstova za te novine. Ako nisi sa nećeš biti nikako! Tako se ovdje završavaju stvari. U ovom slučaju riječ je o građanski orijentiranim novinama.

Utorak, 3.3.2009.

Filip i Marko malo teže ustaju nešto prije 7 ujutro, i ponovo upadaju u školsku kolotečinu. Marko nosi najnovije stripove da pokaže drugarima, posebno svom prijatelju Adiju, a Filip je skinuo neke tekstove i slike Stounsa za svog prijatelja Tonija sa kojim namjerava oformiti rock bend. Odgledao je najmanje deset puta film «School of rock», mislim da dijaloge zna napamet, a kada zatvori vrata svoje sobe, to znači da skida melodiju na sinti ili gitaru i ne smetaj! Kada ponovo odluči da ih otvori, to je znak da je uspio i demonstrira nam uspjeh na tatinoj električnoj gitari koja mora biti prilično glasno prikopčana na pojačalo...

Inače, nije bitno kolika je istinska bliskost između sugovornika jer u Bosni može čovjek već nakon drugog trećeg susreta preći na ti, oslovljavati se sasvim blisko, intimno, banuti u posjet bez najave (to je ona čuvena toplota bosanskoga čovjeka), i naravno pričati najintimnije detalje svog i tuđih života. Možda zbog toga ne čudi da u medijima vrlo često nema distance između privatnog i javnog...
Noć je. Rezimiramo dan, a Filip je DJ i pušta nam muziku po svom izboru sa you tube-a. Oduševljen je solo gitarskim dionicama Deep Purple-a i snimak uspoređuje sa onim što je vidio na koncertu. Zatim gleda Stounse i pita kako Jegger ima tako puno snage i može tako puno da pleše. Objašnjavamo mu da je to vitalizam, stalna vježba i volja. Pomislim pri tome kako je sala u kojoj je bio koncert Deep purple-a bila poluprazna i kako su u Bosni sve žene koje prevale pedesetu već nane ili babe, zavisi gdje su locirane. Njihov vitalizam je ostao negdje u tridestoj godini, a u pedesetima je gotovo nepristojno vidjeti znake vitalizma. Njih oslovljavaju sa: Nano i Baba, a one to prihvaćaju i odgovaraju kao da ih je netko po imenu pozvao. Inače, nije bitno kolika je istinska bliskost između sugovornika jer u Bosni može čovjek već nakon drugog trećeg susreta preći na ti, oslovljavati se sasvim blisko, intimno, banuti u posjet bez najave (to je ona čuvena toplota bosanskoga čovjeka), i naravno pričati najintimnije detalje svog i tuđih života. Možda zbog toga ne čudi da u medijima vrlo često nema distance između privatnog i javnog. Kada govorite sa (ili o) neistomišljenicima, a čini mi se da u Federaciju imaju otprilike dvije emisije koje vam dozvoljavaju mogućnost komuniciranja, onda je kontraargumentacija oslonjena uglavnom na privatnost, fizički izgled, pozivanje na oponentove preostale članove obitelji ili na poneku pikanteriju ili lascivnost koja u principu nema veze sa temom razgovora. Recimo kada novinar kaže da je neki sudac korumpiran zato što je javno prigovorio novinarima zbog prostog vokabulara, onda navodi kao primjer brakorazvodnu parnicu tog suca u kojoj je implikacija korumpiranosti borba oko ne male imovine između bivših supružnika.

Srijeda, 4.3.2009.

Slučajno sam u jednoj sarajevskoj medicinskoj ustanovi. Stojim u redu da platim račun ili participaciju za pregled i dobivam nota račun ispisan rukom. Već nekoliko godina, to je protuzakonito. Svaki račun mora biti iz kase ili računara. E ovdje to nije slučaj. Rukopis, pečat, jedan primjerak ostaje kod ljubazne gospođe koja radi za blagajnom, drugi kod gospođe koja izdaje nalaz, a treći, e trećeg nema. Ja nemam račun jer su oba ostala na adresi na kojoj sam ih i dobila, samo raspoređena na dvije lokacije.

Sljedeća destinacija mi je banka. Jedna od značajnijih banaka u Evropi. Stojim u neobično organiziranom redu. Naime rade tri šaltera, ali red je jedan i on se razvukao skoro do ulice, jer mali prostor banke ne može osigurati stajanje u jednom redu za sve šaltere, a da svi koji čekaju u redu ne osjete stajsku bliskost. Poneki hrabri građanin pokušava logički stati u red ispred šaltera i opet ostaviti dovoljno prostora do nevidljive diskrecione linije, ali vrijedni zaštitar koji štiti banku od građana koji dođu da predaju ili podignu novac i ni od koga više opominje građane sa istim žarom kao da je spriječio najveću pljačku banke. Gledam starijeg čovjeka koji se nakon upozorenja osvrće oko sebe kao da ga snima skrivena kamera, jer ne nalazi smisao u opomeni, ali ipak prihvata pravilo i izlazi iz banke na ulicu da bi stao u red, a hrabri zaštitar vidno osjeća radost što je doprinio redu i miru u banci. Sve je tako tiho i bezbjedno. Sa šaltera čujem: „Slijedeći“ i vidim zaštitar mi klima glavom u znak odobravanja. Dakle, mogu prići za šalter i obaviti posao zbog kojeg sam došla.

Još jedna uspješno završena obaveza. Na ulici sam stojim na semaforu i čekam zeleno svjetlo. Pored mene žena srednjih godina. Gleda me, odmjerava, gleda, a ja osjetim kako njen pogled mili po meni. Pogledam i ja konačno u nju nekako jedva krajičkom oka, a ona kao da je samo to čekala reče: «Bona zar ti nije hladno u tim cipelicama i tom kaputiću, nije ti još proljeće?» Sad ja gledam u nju i mora da izgledam zblanuto. Mislim, tako se osjećam. Ipak nasmiješim se i odglumim ćutanje. Ali moja sugrađanka na semaforu ne odustaje: «Čuješ li me bona nazepst ćeš!» Ne znam ni sama šta mi je, ali opet nastojim biti ljubazna i kažem: «Već jesam, hvala.» U tom trenutku je došao spas u liku zelenog čikca na semaforu, ali to sam ja samo tako mislila. Moja sugovornica mi se opet obraća: «Boga ti prevedi me preko ulice, uganula sam nogu.» Sve isto, ja se opet nasmiješim, pružim joj ruku i nas dvije krenemo, ali ja sam valjda malo požurila i čujem: «Kud si navrla, rekla sam ti da sam uganula nogu.» «Oprostite molim vas, polako ćemo mi samo vi recite kako vam odgovara.» I nekako pred kraj zadnje riječi čujem sada već sasvim blizak glas: «Šta ću ti ja govorit valjda znaš kako je uganut nogu.» Opet odlučim ćutati i preći nikad duži pješački prijelaz ignoriraju već milion auta koji čekaju da nas dvije uspješno pređemo ulicu.

Konačno sam u kući. Tišina je. Čitam novine i vidim da neki političari imaju želju da usprkos svim preprekama razgovaraju i dalje o budućnosti zemlje. Njih zovu: Prudaši, Pruđani, Prudska trojka…a ne rijetko imaju još desetine dodatnih opisa: budala, kriminalac, bandit, zlikovac, trkač pred rudu, sve zavisi tko piše i iz kojega ugla gleda. Neću pisati o njihovim političkim razgovorima. Ovim povodom mi je nešto drugo zanimljivo. Zanimljivo mi je što su oni okrakaterizirani kao predstavnici nacionalno opredijeljenih opcija, dolaze iz oba entiteta i pokušavaju po prvi put uspostaviti dijalog, a taj pokušaj sa svih strana nailazi na osudu. Zanimljivo je da se može čuti iz građanskih partija da ne žele razgovarati sa ovim ili onim, kao da je to stvar osobne, sasvim osobne odluke, a ne političkog imperativa. Zanimljivo!

Četvrtak, 5.3.2009.

U Sarajevu pada kiša. Napolju je hladno, a radijatori mlaki. Iako je još grejna sezona neko je procijenio da eto 5.3. nije dovoljno hladno za vrele radijatore. Četvrtak je dan kada čovjek onako, čisto mazohistički, sebi priušti kupovinu i čitanje sedmičnih novina koje vrve političkim temama, komentarima, polemikama…Od nedavno Sarajevo je bogatije za još jedne sedmične novine i tako je broj sa dva skočio na tri, tri uređivačke politike i tri pogleda na iste događaje i ljude. Iz četvrtka u četvrtak možete pratiti tko je prestao s kime da razgovara, tko se kome zamjerio, tko više ne dijeli ista razmišljanja, kakvog je raspoloženja bh. podzemlje i još mnogo šta. Navečer možete pogledati dvije od dvije dijaloške emisije, od kojih jednu vodi novinar ekstrem u svom poslu. Čovjek izdrži dva sata, koliko traje emisija, da ne iznese osobni stav i gle čuda, nikoga ne uvrijedi ili ponizi. To je zaista ekstremizam u ovdašnjim medijima. A u drugoj, ne morate ni gledati emisiju, čim vidite u najavi na koju je stranu voditeljica okrenuta, znate i kome neće biti naklonjena tokom emisije. Filip i Marko prave poklon za svog prijatelja Irfana koji proslavlja deseti rođendan.

Petak, 6.3.2009.

Zadnji je dan moga pisanja dnevnika. Razmišljam da li sam mogla pisati o nekim drugim stvarima. Možda jesam, ali sasvim iskreno ovo bi bio moj niti sasvim osobni niti sasvim javni zapis o proteklim danima.

Moji najbolji prijatelji se raduju današnjem danu, jer počinje vikend, a to implicira niz pogodnosti.

Vikend koji predstoji će biti obilježen Jahorinom, najljepšom planinom u okolini Sarajeva.
XS
SM
MD
LG