Dostupni linkovi

Kad se jedan akademik i jedan list stanovitog nacionalnog autoriteta udruže u dokazivanju kako je istina laž, onda postaje očevidno zašto je u najširoj javnosti još jako dalek put do obznanjivanja prošlosti radi dobrosusjedske budućnosti.

Prošle nedjelje prisustvovao sam u kompleksu američkog kongresa na vašingtonskom Capitol Hillu otvaranju izložbe “Prijedor: Životi iz bosanskog genocida”. Znao sam za izložbu, pa i pisao o njoj, još otkad je prošle godine otvorena u Muzeju holokausta u St. Louisu – za koji kažu da je sa oko 50.000 bosanskih prognanika “najveći bosanski grad izvan Bosne i Hercegovine” – ali bio sam počašćen pozivom na njeno vašingtonsko otvaranje. Prijedor je bio važna stanica mojih predratnih životnih putovanja. Tamo su mi živjeli majka i očuh, u tom sam kraju – u Sanskom Mostu – išao u gimnaziju, u Prijedoru su u proljeće i ljeto 1992. među hiljadama onih čija je jedina krivica bilo njihovo ime nestali i moji brojni rođaci i prijatelji: ubijeni u logorima Keraterm i Omarska, popkopani u masovne grobnice, da neki od njih nikada i ne budu pronađeni.
Kad je izložba lani premijerno otvorena u St. Louisu počasni govornik, novinar britanskog “Guardiana” Ed Vulliamy – jedan od prvih koji su alarmirali svijet o prijedorskim logorima smrti u ljeto 1992. – jednom je dramatičnom rečenicom podsjetio oko 400 okupljenih Prijedorčana i njihovih novih američkih sugrađana na čudo njihovog opstanka: “Nije trebalo da budete ovdje; trebalo je da budete - mrtvi”.

Tada je govorila i Zerina Musić, djevojčica rođena u logoru Trnopolje u ljeto 1992, čijoj su majci Erzeni logorski čuvari rekli: “Ako rodiš muško, mi ćemo ga uzeti, ako je žensko – možeš je zadržati”. Trebalo je mnogo predanih učesnika u projektu da bi ideja o izložbi postala stvarnost, ali posebno vrjedan doprinos dali su Amerikanci, među ostalima bibliotekar na Univerzitetu Saint Louis Patrick Mcharthy – koji je pružao dragocjenu pomoć u snalaženju u njegovom gradu stotinama izbjeglih iz Bosne – i profesor Univerziteta Fontbonne, Dr. Benjamin Moore, koji su i putovali u Prijedor i dokumentovali priču o 92.

Na vašingtonskom otvaranju izložbe prošle nedjelje, njen koordinator, Amir Karadžić, predsjednik Udruženja stanovnika opštine Prijedor u St. Louisu, rekao je: “Mi smo željeli da kažemo svoju priču i ovo je pravo mjesto i pravo vrijeme i hvala svima koji su to omogućili”.

Među njima je bio i predstavnik u Kongresu iz St. Louisa, kongresmen Ras Karnahan (Russ Carnahan), koji je ugostio izložbu na Capitol Hillu.
Izjava o “pravom vremenu” nije mogla biti aktuelnija iako bi u ljudskom razumijevanju prošlosti i osvajanju budućnosti, zapravo, uvijek moralo biti “pravo vrijeme” za sjećanje i bespogovorno poštovanje svih žrtava genocida bilo gdje i bilo kada. Ali, u ovom slučaju su “pravo mjesto” – američki kongres – i “pravo vrijeme” potcrtani i najnovijim primjerom poricanja zločina na samom Balkanu: tamo je samo koji dan ranije, 14. februara, istaknuti srpski pisac i akademik Dobrica Ćosić u najuticajnijem srpskom dnevniku objavio tekst pod naslovom “Demokratske laži o Bosanskom ratu” u kojem pored ostalog kaže: “Pred nama savremenicima desila se epohalna inverzija jednog istorijskog događaja: laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina. U toj laži participiran je osim korumpirane novinarske profesije karijerizam i kukavičluk banjalučkih Srba političara i beogradske posluge inostranih kancelarija. Laž o Bosanskom ratu, džihadska i špijunska laž sa značenjem i posledicama koje ima, mogla se zbiti samo u civilizaciji i konstelaciji sveta čija je kognitivna osnova laž i obmana”.

Ćosić se u ovaj usamljenički džihad protiv međunarodno utvrđenih činjenica o onom što naziva “Bosanski rat” – s velikim “b” – upušta naoružan uglavnom dvjema knjigama: zapisima pokojnog Nikole Koljevića “O stvaranju Republike Srpske” i uratkom Džona Šindlera (John R. Schindler), bivšeg obavještajca a danas predavača na Američkoj pomorskoj akademiji, koju će - pod naslovom “Nesveti govor: Bosna, Al-Kaida i uspon globalnog džihada” – po Ćosićevoj najavi do ljeta objaviti i beogradski “Službeni glasnik”.

Ta knjiga, koja će tako javnosti biti ponuđena kao neka vrsta “službene istine”, samo je jedno od mnogobrojnih publicističkih tumačenja balkanskih devedesetih i po domašaju u samoj Americi daleko iza autentičnih svjedočenja Roja Gatmana (Roy Gutman) s knjigom “Svjedok genocida”, Dejvida Roda (David Rohde) - “Završnica: Izdaja i pad Srebrenice”, ili Samante Pauer (Samantha Power) – “Problem iz pakla: Amerika u doba genocida”, da spomenemo samo tri autora koji su dobili i najviše američko priznanje u novinarstvu ili publicistici, Pulicerovu nagradu. Za razliku od akademika, koji ima političkih oraha u džepu i zato svakako sasvim lične razloge da se hvata svake publicističke slamčice u poricanju da se genocid u Srebrenici ikada desio, američka javnost – i naročito njen naučno ili politički radoznaliji dio – o tome je sve već odavno saznala, što iz vrhunskih dokumentarnih televizijskih i novinskih izvještaja, što iz knjiga neupitnog akademskog integriteta, što iz pravomoćnih sudskih presuda. Dosta toga – uključujući i televizijske snimke egzekucije srebreničkih dječaka – bilo je dostupno i svakome ko o tome hoće nešto da zna u samoj Srbiji.

Kad se jedan akademik i jedan list stanovitog nacionalnog autoriteta udruže u dokazivanju kako je istina laž, onda postaje očevidno zašto je u najširoj javnosti još jako dalek put do obznanjivanja prošlosti radi dobrosusjedske budućnosti.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG