Dostupni linkovi

Međunarodni dan maternjeg jezika obilježava se 21. veljače. Tim povodom analizirali smo jesu li hrvatski i srpski, pa onda i bosanski i crnogorski, jedan jezik, ili su to dva, odnosno četiri jezika? Koliko god lingvisti raspravljali o tome - političari odlučuju. Danas su to četiri jezika na području bivše Jugoslavije, dok je jedan to jezik u Haagu.

Na tamošnjem Sudu za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji govori se sa b.-c.-s. jezikom (tj. Bosnian-Croatian-Serbian Language) što je nekima neukusna dosjetka, a nekima dokaz praktičnosti. Ostaje vidjeti što će biti sutra - kada narodi koji govore tim jezikom ili jezicima budu zastupljeni u europskim institucijama Bruxellesu i Strasbourgu, a ne samo u Haagu. O tome smo razgovarali s lingvistima - profesorom Živkom Bjelanovićem iz Splita i akademikom Augustom Kovačecom iz Zagreba.

Na pitanje - jesu li hrvatski i srpski jedan ili su to dva jezika, profesor Živko Bjelanović kaže da se može odgovoriti i pozitivno i negativno:

"Činjenica je da se Hrvati i Srbi, pripadnici jednoga i drugoga jezika, izvanredno lako mogu sporazumjeti na komunikacijskoj razini. Kada te iste jezike stanu analizirati stručnjaci, onda oni među njima uočavaju razlike u leksičkom, u gramatičkom i u svakom drugom pogledu. Zavisi od toga kako se na jezik gleda. Rasprava o tome da li je to jedan jezik, ili su to dva različita jezika, traje već stotinu godina. Zavisno od političke klime, na jednoj ili na drugoj strani, prevladava uvjerenje da su isti, odnosno da su različiti."

Akademik August Kovačec je odlučan - to su dva jezika:

"Funkcionalno gledajući, hrvatski i srpski su dva jezika, bez obzira na to što su najbliži slavenski jezici i što su uglavnom međusobno razumljivi, kao što su norveški i švedski dva jezika, ali postoji visok stupanj međusobnog razumijevanja, kako govorenog, tako i pisanog norveškog i švedskog."

Do polovice XIX stoljeća to su bila dva jezika, kaže akademik Kovačec, a onda su njihovo ujedinjavanje zagovarali politički interesi - prvo Austrije, pa Jugoslavije:

"Nakon gotovo stoljeća ujedinjenih napora to nije dovelo do rezultata. Hrvatski i srpski su funkcionalno ostala dva različita jezika. Dva različita jezika - ali to ne znači da su oni udaljeni kao eskimski i japanski. Oni imaju puno zajedničkih crta, ali su to dvije različite jezične kulture."

Profesor Bjelanović, kad govori o jezičnim razlikama, kaže da one mogu biti i jesu veće unutar jednog jezika, negoli između dva jezika, ali se ne percipiraju tako:

"Te regionalne razlike unutar istog nacionalnog korpusa se ne osjećaju kao razlike, nego se shvaćaju kao razlike unutar istog nacionalnog identiteta. Te se razlike, kako god velike bile, ne smatraju velikima."

Politika kroji jezike na Zapadnom Balkanu


Granice jezika na prostoru Zapadnog Balkana crtaju politički kartografi, pa kad bi se politički aspekti stavili na stranu, reklo bi se da je to jedan jezik.
Granice jezika na prostoru Zapadnog Balkana crtaju politički kartografi, pa kad bi se politički aspekti stavili na stranu, reklo bi se da je to jedan jezik, kaže profesor Bjelanović. A jezik, odnosno jezici - i hrvatski i srpski - nisu bili samo žrtva političkih manipulacija - oni su često bili i političko oružje, napominje Živko Bjelanović:

"Želja svakoga naroda da ima svoj jezik zapravo je bila želja svakoga naroda da ima svoju državu. Tu je jezik bio nevin, ali je poslužio kao alibi i za ratne sukobe."

Pitanja jezika - hrvatskog i srpskog, u novije vrijeme i bosanskog i crnogorskog - sve se više internacionalizira.

U Haagu su mu doskočili iz utilitarnih razloga jezikom kojeg zovu b.-c.-s., kraticom od Bosnian - Croatian - Serbian. Tako zovu jezik optuženika, odvjetnika i prevodilaca, kojim god se jezikom oni služili. August Kovačec to naziva neukusnom dosjetkom:

"A ta utilitarna varijanta je protiv svakog elementarnog ljudskog prava. Ono što nitko nije shvatio je da je Šešelj, bio on zločinac ili se pokazalo eventualno da je nedužan, imao pravo zahtijevati prevoditelja na onaj jezik koji on smatra svojim."


Isti ili vrlo slični jezici na kojima se jako lako može komunicirati mogu biti i prepreka u komunikaciji, ako ih se zloupotrebljava pa oni postanu razlogom ne razgovora, nego svađe. Hrvatski i srpski su to već čitavo stoljeće. Čeka li takva sudbina bosanski i crnogorski? Postoje li ti jezici uopće - pitali smo akademika Kovačeca:

"Stanovnici Bosne – Bošnjaci, Srbi i Hrvati - smatraju svoj jezik posebnim ili svojim. To je stvar svake nacionalne zajednice, a ne nikakva Evrope, niti pogleda iz Zagreba ili pogleda iz Beograda. Ako Crnogorci smatraju da je njihov jezik poseban jezik, onda je poseban, a ako smatraju da se mogu bilo kome priključiti - ili Srbima ili Hrvatima - nitko protiv toga ne može imati ništa. Ali je tendencija da ti jezici funkcioniraju kao posebni jezici."

Politika, ponavljam, kroji jezike na Zapadnom Balkanu. Kakav će utjecaj na jezike južnoslavenskih naroda imati ulazak Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore u Europsku uniju? Akademik Kovačec:

"Bojim se da su tu već napravljeni dilovi jer se iz Zapadne Evrope nastupa kao da oni već imaju jedan centar koji će to silom ili milom objediniti."

Politika je jedno, a stvarnost je drugo

I ranijih godina kada je tek trebalo obnavljati pokidane veze na Balkanu knjige hrvatskih pisaca su objavljivane u Srbiji bez redakture a filmovi puštani bez titlova. Za razliku od slučaja u Hrvatskoj na primer gde je roman “Vremenski darovi” pisca iz Srbije Zorana Živkovića preveden na hrvatski a film Rane Srđana Dragojevića titlovan. Koliko nam je jezik bitan i kako se odnosimo prema njemu? Pitali smo Beogradjane izmedju ostalog i da li čitaju strane naslove sa hrvatskim prevodom na primer?

Knjižara
“Da, ne vidim razlog zašto ne bih.”

RSE: Koliko čitas hrvatske pisce?

“Mnogo manje zato što su manje poznati i nisu eksponirani kod nas.”

RSE: Ali ti jezik nije problem?

“Ne, zašto bi bio?”

“Ne čitam nijednu knjigu na hrvatskom bosanskom, čak ih izbegavam jer me nerviraju…”

RSE: Zbog jezika ili… ?

“Da…”

RSE: A zbog čega vam smeta?

“Smeta mi. Jednostavno mi je lakše da procitam knjigu koja je na srpskom. Uzela sam origami za sina na hrvatskom i nervira me…”

RSE: Da li to isto važi za pozorište, ako bi došli…?

“Ne, pozorište je nešto drugo, ali kad je reč o knjizi, ako mogu da biram uvek ću izabrati pre srpski nego hrvatski, bosanski.”

“Ja uglavnom čitam srpski prevod ili original ako je engleski u pitanju.”

RSE: Znači izbegavate hrvatski prevod?

“Često sam imao prilike da se uverim da su prevodi loši.”

RSE: A kada su u pitanju hrvatski pisci?

“Za vreme studija čitao sam puno, ali onda nije bio problem, a sada nisam dolazio dugo u kontakt sa njima.”

RSE: Da li biste čitali Jergovića?

“Ne bih izbegavao, samo ne dolazim u kontakt sa tim žanrom.”

“Ako ljudi misle da postoje ti jezici ja nemam ništa protiv da oni to zovu bosanski ili bošnjački, hrvatski, ali svi znamo ko je tvorac jezika, to će uvek biti Vuk Karadžić…”

RSE: Znači vi ne pravite problem kad čitate knjige na kom su jeziku?

“Ne, ne, nema nikakvih problema, politika je jedno a stvarnost je drugo.”

Bez obzira na to kakva je bila nekada državna politika nju nije pratilo i jezičko čistunstvo. Tako da nije bilo nepodobnih pisaca za biblioteke i knjižare. Nikada nismo prekidali dobre odnose sa ljudima koji čitaju naše knjige ali i sa onima koji ih stvaraju u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, kaže nam Zoran Hamović, direktor i urednik izdavačke kuće Clio, objašnjvajući da sam jezik ne predstavlja nikakav problem:

Sada je to jezik koji se drugačije imenuje, a on je i dalje ostao jedan, jer se radi o jeziku koji mi dobro razumemo. I naravno da političke barijere ne bi smele da proizvode bilo kakav efekat koji bi po našu izdavačku kuću ostavio dublji i loš trag...
“Sada je to jezik koji se drugačije imenuje, a on je i dalje ostao jedan, jer se radi o jeziku koji mi dobro razumemo. I naravno da političke barijere ne bi smele da proizvode bilo kakav efekat koji bi po našu izdavačku kuću ostavio dublji i loš trag. U tom smislu mi nismo objavili, da tako kažem, brojne knjige koje potpisuju hrvatski ili bosanski autori već kada smo dobijali takve rukopise oni su ostajali u onoj varijanti kako su stvarani, odnosno pisani.”

Da jezik nije prepreka svedoče i brojne koprodukcije izmedju zemalja regiona. Toga je sve više, kaže nam umetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović navodeći da se u pozorišnoj saradnji sve više insistira na koprodukcijama i da JDP ima stalni poziv da udje u koprodukcione ili partnerske odnose sa vodećim zagrebačkim kazalištima:

“Dvosmerne su te stvari, sa jednom malom ogradom da nešto više pažnje izazivaju beogradske predstave u Zagrebu i Sarajevu nego obrnuto. Gavela je pobedila trijumfalno na festivalu u Užicu, JDP se skoro vratilo sa trijufalnog gostovanja iz Zagreba sa Volterovom Kandidom, u kojoj je scenarista bio jedan od vodećih u Hrvatskoj Sven Jonke a reditelj Makedonac. Kao sto je u poslednjih pet godina u predstavama JDP u autorskoj ekipi bio neko iz Zagreba, isti slucaj je i sa Ateljeom 212. Sada će u aprilu Narodno pozorište iz Sarajeva doći u Beograd sa dve predstave i riječko kazalište dolazi u Beograd.”

I režiserka, direktorka malog pozorišta Duško Radović i koselektorka BITEF-a Anja Suša svedoči da se kulturni prostor bivše Jugoslavije doživljava kao jedinstven kulturni prostor:

“Mislim da se već ustalila razmena srpskih i hrvatskih predstava. Zapravo mislim da je počelo najpre sa Slovenijom, sa Makedonijom nije ni prestajala, a što se tiče Hrvatske i BiH tu se sve više dešava razmena, sve više postoji koporodukcijskih projekata.”

Otpori koji postoje su sve redji i tiši, a interes za saradnjom je pojačan, kaže dalje režiser Gorčin Stojanović:

“Recimo, jedan HDZ-ov ministar kulture Biskupić bio je na gostovanju Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Gaveli, a pre pet godina je Snježana Banović izgubila posao u Hrvatskom narodnom kazalištu zbog toga sto je htela da dodje u Beograd sa predstavom. Mislim da oko toga nema više nikakvih mistifikujućih stvari, a na jezičkom nivou mislim da je razumevanje uglavnom isto, bez obzira na izvesne potrebe da se istera neko jezičko čistunstvo, još uvek su to jezici koji se razumeju.”

Što se pak zvanične lingvistike tiče ona nikada nije odustala od toga da je reč o jednom jeziku i ne priznaje da postoje zasebni srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski jezik. Lingvista Egon Fekete kaže da je sa stručnog stanovišta stvar jednostavna, da su to tzv. politički jezici koji nemaju nikakvo utemeljenje u naučnim argumentima te da neke leksičke, sintaksičke i akcentske razlike ne govore o posebnosti jezika nego o različitim modelima:

Kod nas su politički elementi preovladali da svaki narod treba da ima svoju naciju, veru, jezik i pismo, što ne stoji...
“Kod nas su politički elementi preovladali da svaki narod treba da ima svoju naciju, veru, jezik i pismo, što ne stoji. Mnogi evropski i drugi narodi ne potvrdjuju takvu činjenicu, a naš jezik najmanje to potvrdjuje, jer to što je razlika izmedju pojedinih modela koji se upotrebljavaju ne svedoči, ne potvrdjuje činjenicu da je reč o dva ili više zasebnih, posebnih jezika. Naučne postavke ne prihvataju činjenicu da postoji srpski jezik kao poseban prema hrvatskom, a ovaj prema bosanskom, a ovaj prema crnogorskom.”


  • 16x9 Image

    Ljudmila Cvetković

    Novinar sa diplomom Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Radno iskustvo sticala u Asocijaciji nezavisnih elektronskih medija i Radiju B92. Na RSE radi kao novinar, uređuje i vodi dnevne informativne emisije.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG