Dostupni linkovi

Brammertz od Zagreba traži "zagubljene dokumente"


Serge Brammertz
Autor: Enis Zebić
Glavni tužitelj Haškog tribunala Serge Brammertz posjetio je prošle sedmice Zagreb u potrazi za dokaznim materijalom u postupku protiv hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka, optuženih za ratne zločine protiv srpskih civila za vrijeme i nakon akcije Oluja, kolovoza 1995. godine. U interviewu što ga je dao pred posjetu Zagrebu, Brammertz je optužio Hrvatsku da zaostaje u ispunjavanju obaveza prema Tribunalu jer vlasti te zemlje nisu do sada dostavile u Hag tražene topničke dnevnike iz akcije Oluja kojima bi se, kako tvrdi Brammertz, dokazala krivnja haškog optuženika Ante Gotovine.
Brammertz je u Zagrebu - kako je službeno rečeno - imao niz susreta na političkoj i operativnoj razini, a središnja tema bila je hrvatska suradnja sa Hagom, nakon što je on još jednom ponovio kako službeni Zagreb zaostaje u ispunjavanju svojih obaveza. Brammertz nije nakon susreta davao nikakve izjave, pa novinari nisu mogli biti u prigodi upitati ga - ako Hag nema dokumentaciju o artiljerijskom djelovanju po ciljevima u Kninu početkom akcije Oluja, koja bi, po njegovoj vlastitoj izjavi, mogla biti ključna u dokazivanju Gotovinine krivice, i to zato što je službeni Zagreb ne dostavlja, na temelju kojih je to dokaza onda optužnica bila uopće podignuta?
Prema tome, o sadržaju razgovora zasada znamo samo sa hrvatske strane. Potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor je nakon razgovora sa Brammertzom izjavila kako „ hrvatska Vlada nema razloga išta skrivati, te da bi bilo apsurdno da sada, na kraju svega, dovodi u pitanje vjerodostojnost Hrvatske i postavlja sebi prepreke u ispunjavanju prioritetnih ciljeva.“
A kako je izgledalo iza zatvorenih vrata, posvjedočio je ravnatelj Uprave za europsku suradnju Ministarstva vanjskih poslova Gordan Markotić. Brammertz nije otišao kratkih rukava, kazao je:
„Mi nismo, naravno, našli još sve ono što se traži. Međutim, dostavili smo sve ono što imamo. Naša administrativna istraga i dalje traje. Ne može se reći da svi dokumenti postoje jer osnovna razlika između stajališta Tužiteljstva i stajališta nas je u tome da se prvo treba utvrditi točni zapovijedni lanac koji je postojao za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja, a onda iz toga proizlazi i točno određeni broj dokumenata, tako da nešto od toga smo mi već dostavili, nešto nismo, a za nešto još nismo ni sami utvrdili je li to postojalo ili nije.“
Iz ove izjave može se zaključiti kako Brammertz ipak nije u Zagrebu dobio baš sve što je želio. U spomenutom njegovom interviewu pred posjet Zagrebu on je, među ostalim, kazao i kako je sada do Europske komisije da ocijeni koja bi bila politička težina njegove procjene da Hrvatska zaostaje u suradnji sa Tužiteljstvom. Neki su hrvatski mediji odmah to dogradili u priču kako će ovaj slučaj dodatno usporiti hrvatsko priključenje Europskoj uniji.
Domaći analitičari, međutim, većinom nisu uvjereni da će ovaj slučaj imati negativnih posljedica po Hrvatsku, nego Brammertzove izjave tumače kao pokušaj da spasi slabo pripremljenu optužnicu protiv Gotovine za Oluju. Analitičar i jedan od najuvaženijih hrvatskih novinara Marinko Čulić ne očekuje da Hrvatska zbog slučaja topničkih dnevnika ima ikakve ozbiljnije konzekvence:

Moguće su male komplikacije sa nizozemske i britanske strane, ali mislim da je haška priča, što se tiče Hrvatske, ipak glavnim dijelom završena.
„Ja to ne vjerujem. Ja prije vjerujem da on dolazi spasiti suđenje. Moguće su male komplikacije sa nizozemske i britanske strane, ali mislim da je haška priča, što se tiče Hrvatske, ipak glavnim dijelom završena. Ja ne vjerujem da bi se sada to ponovno vadilo iz ormara. Mislim da je to stvarno više u funkciji spašavanja suđenja, koje ne ide najblistavije. Doduše, naše novine selektivno to prenose - ima tu svjedočenja, ja se sjećam barem dva, tri vrlo meritorna svjedočenja koja su vrlo neugodna za Gotovinu, a da ne spominjem ovo zadnje svjedočenje Laušića. Međutim, mislim da to ipak neće utjecati na put Hrvatske prema Europskoj uniji."
Odvjetnik s haškim iskustvom Čedo Prodanović je do pred godinu dana zastupao Ivana Čermaka. On za naš radio kaže kaže kako je priča o topničkim dnevnicima, koji bi navodno dokazali prekomjerno granatiranje Knina, tek stvaranje alibija za Tužiteljstvo:
„Jer, bez obzira našli oni te dnevnike ili ne, a priča se čak i da ih oni u Tužiteljstvu posjeduju, bar u kopiji, to neće izmijeniti ništa na slici stvarnih događanja, a to je činjenica da u Kninu nije bilo prekomjerno razrušenih objekata niti ljudskih žrtava. Koliko ja znam, tokom neposredne akcije bila je jedna ljudska žrtva. Dakle, inzistiranje na topničkim dnevnicima je u stvari jedan elegantan uzmak od glavne teze za zločinački pothvat, a to je to prekomjerno granatiranje, kojim se onda obuhvaća čitava grupa sudionika zločinačkog pothvata."
Može li ovo imati negativne posljedice po hrvatski put u Europsku uniju, pitali smo gospodina Prodanovića:
„To nitko ne može točno odgovoriti s obzirom da smo mi više-manje pokusni kunić i s obzirom da nam se dosta toga obilo o glavu - i našom krivnjom i bez naše krivnje. Dakle, meni se čini da je to ipak efemeran slučaj i da ne bi smio imati negativnih posljedica, ali ih se ne može potpuno isključiti. Tu će, naravno, politika odigrati svoje, kao što i inače uvijek ima utjecaja na takve stvari.“
Dugogodišnji izvjestitelj iz Haga i bivši glavni urednik riječkog „Novog lista“ Denis Romac upozorava za naš radio da je Brammertz tek prvi čovjek Haškog tužiteljstva, dok sudsko vijeće Haškog tribunala nije uvažilo Brammertzove zahtjeve da se Hrvatsku kazni zbog navodne nesuradnje:
„Štoviše, ono je dalo Hrvatskoj dodatni rok za prikupljanje tražene građe i tvrdi da se još ne može precizno utvrditi da li uopće postoje ti topnički dnevnici ili ne postoje, kao što to tvrdi Zagreb.“
Romac ne vjeruje da Brammertzove optužbe o hrvatskom zaostajanju u suradnji mogu dati povoda nekoj članici Europske unije da zbog toga uspori hrvatske pregovore o članstvu:
„Ja ne vjerujem da će ovo što tvrdi Brammertz biti dovoljno. Ja naprosto mislim da, da bi jedna Nizozemska stala iza njegovih argumenata, oni moraju biti podebljani konkretnim dokazima da Hrvatska doista ne surađuje i da namjerno skriva topničke dnevnike. Njih za sada nema.“
ICTY: Prekinuto suđenje Vojislavu Šešelju
Autor: Nebojša Grabež
Sudsko veće Haškog tribunala u postupku protiv Vojislava Šešelja odlučilo je ove sedmice na neodređeno vreme prekinuti to suđenje, koje je počelo u novembru 2007. godine. Tužilaštvo se više puta žalilo na to da su svedoci u tom postpuku zastrašivani i da je na njih vršen pritisak, a Haški sud je, krajem januara, Šešelja optužio i za nepoštovanje suda jer je u jednoj svojoj knjizi objavio imena zaštićenih svedoka, kao i delove njihovih iskaza. U trenutku donošenja odluke o prekidu, tužiocima je ostalo manje od sedam sati za izvođenje svih dokaza protiv Šešelja.
Predstavnica Tužilaštva Haškog tribunala Olga Kavran kaže da je zahtev za privremenu obustavu suđenja Vojislavu Šešelju podnet zbog „narušenog integriteta postupka“, podsetivši da ovo nije prvi put da je Tužilaštvo iznelo takav zahtev:
„Sudije su u svojoj odluci kojom su odlučile da obustave postupak navele da u svetlu postojećih okolnosti saslušanje drugih svedoka ne bi bilo u interesu pravde jer ne bi bilo moguće garantovati da će se oni slobodno izjašnjavati, ni garantovati njihovu sigurnost, kao ni integritet samog postupka. Nije prvi put da Tužilaštvo traži privremeno obustavljanje postupka. To je traženo, ako se sećate, i u julu prošle godine, tako da je sada Sudsko veće prihvatilo neke od argumenata Tužilaštva i donelo ovakvu odluku. Na Sudskom veću je da odluči šta će se dalje dešavati, odnosno kada će se postupak nastaviti.“

Tužilaštvo je još i prošle godine reklo ako se ta kampanja ne zaustavi, da će Pretresnom veću biti uskraćena mogućnost da sasluša ključne dokaze.
RSE: Da li Tužilaštvo ima neku nameru ili mogućnost da dođe eventualno do nekih dodatnih dokaza kojima bi moglo da raspolaže u tom procesu, budući da su neki svedoci otkriveni od strane gospodina Šešelja, i da li postoji mehanizam da se to spreči ubuduće?
Kavran: Tužilaštvo već dosta dugo upozorava na kampanju šikaniranja i zastrašivanja svedoka u nameri da se opstruira postupak. Tužilaštvo je još i prošle godine reklo ako se ta kampanja ne zaustavi, da će Pretresnom veću biti uskraćena mogućnost da sasluša ključne dokaze. Dalje od toga stvarno ne mogu da vam govorim u ovom trenutku jer naprosto nisu stvari koje mogu da disktujem - nisu za javnost.“
Za šefa pravnog tima za odbranu Vojislava Šešelja, Zorana Krasića, odluka o odlaganju suđenja predstavlja pravni skandal:
„Jednostvano Tužilaštvo nije projektovano da u jednom normalnom postupku izgubi postupak, a ono ga je izgubilo - Vojislav Šešelj je pobedio još prvog dana kada je otišao u Haški tribunal.“
Reagovao je i Nacionalni savet za saradnju sa Haškim tribunalom, koji je ocenio da će ponovni prekid suđenja Šeselju dodatno umanjiti već poljuljano poverenje srpske javnosti u nepristrasnost tog suda. „U ovom trenutku nemamo saznanja o ugrožavanju svedoka, niti smo o tome obavešteni od strane Tribunala“, ističe se u saopštenju Saveta i dodaje da je potrebno omogućiti optuženom Šešelju pravo na odbranu, koje uključuje i pravo optuženog da se sam brani, kako bi se suđenje nesmetano i u razumnom roku završilo.
I predsednik Političkog saveta Demokratske stranke Dragoljub Mićunović smatra da prekid suđenja Šešelju ni u kom slučaju ne koristi ni kredibilitetu Tribunala, niti političkoj atmosferi u Srbiji:
„Ja mogu da shvatim da je njima Šešelj neugodan optuženik koji ima svoj način odbrane, ali od početka u tom suđenju ima nekih problema - i nespremnog Tužilaštva i raznih zahteva. Dakle, vrlo je čudno.“
Mićunović podseća da je bilo problema i sa pojedinim svedocima koji su menjali svoje izjave:
„Tako da je sve to što je Tužilaštvo iznosilo na naki način je postajalo kompromitovano. I sada bio je tu blizu kraj i ne razumem zašto je došlo, čak i ako je bilo tog prekršaja da su neki od tih zaštićenih svedoka bili otvoreni kroz neko objavljivanje, ali to je problem koji se može rešavati na drugi način - administrativnim upozorenjem ili kaznom zbog toga, ali ne prekidom suđenja.“

Mislim da bi i za Haški tribunal, za njegov dignitet i sve ostalo, a i za samu srpsku javnost koja je opterećena tim problemom pre svega kroz nastup poslanika njegove partije i kroz te televizijske prenose koji se emituju gotovo svakog dana - bilo dobro da se što pre završi to suđenje.
Kritike na račun rada Tužilaštva ima i Slobodan Maraš, funkcioner Liberalno-demokratske partije:
„Tužilaštvo u Hagu za mene je prilično iznenađujuće. Mislim da način na koji funkcionišu i na koji su pripremljeni ne odgovara instituciji koju predstavljaju i mislim da bi i za Haški tribunal, za njegov dignitet i sve ostalo, a i za samu srpsku javnost koja je opterećena tim problemom pre svega kroz nastup poslanika njegove partije i kroz te televizijske prenose koji se emituju gotovo svakog dana - bilo dobro da se što pre završi to suđenje, a ova situacija mislim da ne ide nikome u korist. “
U kojoj meri, inače, građani Srbije prate prenose iz Haškog tribunala i koliko se oni reflektuju na njihove stavove:
„Kako da ne pratim - to mi je mnogo interesantno i zanimljivo.“
„Ne, ne interesuje me to.“
„Čini mi se da doktor Vojislav Šešelj može da služi na ponos svim pravnicima u bivšoj SFRJ. Bilo bi čak intersantno da su prenosili suđenja Haradinaju ili Naseru Oriću, pa da čujemo kakvi su to dokazi bili da ti ljudi prođu praktično bez ikakve kazne.“
„Mislim da je to arčenje budžetskih para, da plaćaš da prenose, to nije primjereno javnom servisu.“
„Kakvi ukinuti - to je isto kao i dnevnik.“
ICTY: Suđenje Vlastimiru Đorđeviću
Autor: Goran Jungvirth

Vlastimir Đorđević
Svjedok Haškog tužiteljstva u procesu protiv bivšeg načelnika Odjela javne sigurnosti srbijanske policije Vlastimira Đorđevića opisao je ove sedmice protjerivanje i masovne grobnice kosovskih Albanaca nakon akcija srpske vojske i policije krajem devedesetih godina na Kosovu. Đorđević je optužen za progone i deportacije kosovskih Albanaca, te za planiranje i uklanjanje tragova zločina nad pogubljenim albanskim civilima premještanjem njihovih posmrtnih ostataka na više lokacija u Kosovu i u Srbiji.
Doktor Liri Loši počeo je svoje svjedočenje opisom vlastitog protjerivanja u kolovozu 1998. godine (riječima sudskog prevoditelja):
„Srpske snage su ušle u selo. Prvo su spalili moju kuću, a onda su spalili druge kuće i proterali su iz sela sve seljane. Postao sam pripadnik OVK pošto mi je kuća u Padovištu spaljena i pošto su me srpske snage proterale iz mesta gde sam radio i iz tog razloga morao sam da napustim svoje selo i otišao sam da živim u Lečinu.“
Svjedok Loši je nastavio raditi kao doktor i u OVK. Iz sela Lečin morao je otići u ožujku 1999. zbog ratnih djelovanja u Kladenicu, a nakon toga prema Izbici. U svim selima po putu vidio je da vlada veliki nemir među stanovništvom zbog vijesti koje su dolazile iz okolnih područja:
„Kao što sam rekao, 25. marta stanovništvo je bilo zaista zabrinuto i šokirano zbog smrti nevinih ljudi do kojih je došlo i počeli su da napuštaju kuće jer su smatrali da tamo više nisu bezbedni. Na početku počeli su da se okupljaju u školi u Kladenici, a onda su neki od njih mislili da bi za njih bilo bolje da pređu u Izbicu.“
No tek je u Izbici, prema optužnici, 28. ožujka 1999. izbio pakao budući da su srpske snage zarobile albanske civile, a onda izdvojile muškarce i više od stotinu strijeljale nedaleko sela. Protjerane žene su ispričale doktoru Lošiju što su vidjele, nakon čega je on otišao na mjesto zločina i snimio tijela pogubljenih. Po odlasku u Albaniju u svibnju, video vrpce je predao Privremenoj kosovskoj vladi, koja ih je dalje distribuirala međunarodnim institucijama. Prema fotografijama i snimkama, koje su prikazene u sudnici, identificirane su i neke žrtve, uglavnom stariji muškarci, u čemu je pomagao i sam svjedok:

„Jedan manji broj ljudi sam ja uspio identificirati. Isto tako kad bih na traci čuo nekoga kako kaže osobe koju su identificirali, npr. Edhem Tahi, onda bih mu i s time pomogao. To je ono što sam rekao o Edhemu Tahiju. Mislim da sam ga prepoznao: crna vjetrovka, crni pulover, nisam siguran da li je on imao štap za hodanje ili ne, ali da, ja sam dao to ime.“
Doktoru Lošiju u Izbici su strijeljana i tri rođaka. Na jednom od video snimaka vidjela su se dva leša ubijenih žena - jedna iz vatrenog oružja, a druga spaljena u traktoru. 127 pojedinačnih grobova iskopali su rođaci uz pomoć pripadnika OVK, te sahranili žrtve na obližnjem proplanku Izbice. Krajem lipnja 1999. doktor Loši se vratio u to mjesto, nakon ulaska NATO snaga na Kosovo, i dobio potvrdu informacije kako su prije mjesec dana srpske snage iskopale leševe masakra i odvezle ih u više pravaca. Tom prilikom svjedok je također načinio snimke koje su predočene na suđenju kao dokaz pokušaja prikrivanja zločina:
„To je snimak, video zapis otkopanih gorbova. Vide se neki parčići koji su preostali tamo, kao što su drvene daščice i drugi drveni predmeti, na kojima su bila zapisana imena pokopanih. Oni su izvadili leševe, a onda su pokušali da poravnaju zemljište. Možete da vidite rukavice koje su srpske snage koristile u toku ekshumacije i iznošenja leševa.“
Sudeći prema nalazima ekshumacija, žrtve su nakon rata pronađene u raznim dijelovima Srbije i Kosova. Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana generala Đorđevića pokušala je ukazati na pristranost svjedoka kao bivšeg pripadnika OVK, te na moguću manipulaciju njime i dokazima kao propagandnog materijala koji je upotrijebljen kao povod NATO snagama za udar na Srbiju.
Kao sljedeći svjedok protiv generala Đorđevića svjedočila je kosovska Albanka Lizane Malaj opisavši kako su srpska vojska i policija 27. travnja 1999. u đakovičkom selu Korenica ubile njezinog muža i maloljetnog sina, a nju i preostalo četvoro djece protjerali u Albaniju.
Mediji u regiji o hapšenju Radovana Karadžića
Autor: Žana Kovačević

Šta su i kako pisali mediji u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i na Kosovu u vrijeme hapšenja Radovana Karadžića i njegovog izručenja Haškom tribunalu u julu 2008. godine? Time su se bavili novinari Balkanske istraživačke mreže, koji su rezultate tog istraživanja objavili u knjizi "Historija u sjeni senzacije“. Duboke teritorijalne, nacionalne, ideološke i propagandne linije, utvrđene tokom rata, još uvijek postoje u zemljama regije, a jasno su se odrazile i na način izvještavanja o Karadžićevom hapšenju.
Izvještavanje medija o hapšenju Radovana Karadžića u pet zemalja regiona bilo je prvorazredna senzacija koja se uglavnom temeljila na špekulacijama. Ovo je zaključak analize više od hiljadu tekstova dnevnih i sedmičnih novina u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Kosovu koje je provela Balkanska istraživačka mreža. Mediji u BiH nisu se libili upotrebe jezika mržnje, govora koji potiče na netrpeljivost, uglavnom na nacionalnom ali i vjerskom osnovu. Izvještavanje o ovom događaju u BiH pokazalo je koliko je ova zemlja još uvijek duboko podijeljena, ali ono što je zajedničko svim medijima u regionu je da je profesionalizam pokleknuo pred senzacionalizmom, kaže vođa tima urađene analize i urednica Balkanske istraživačke mreže Nidžara Ahmetašević:

Tako smo čitali tekstove o tome kako je Radovan Karadžić biseksualac, čitali smo tekstove o tome kako je Radovan Karadžić uzgajao cvijeće kojem je davao imena, i to ženska imena.
„Tako smo čitali tekstove o tome kako je Radovan Karadžić biseksualac, čitali smo tekstove o tome kako je Radovan Karadžić uzgajao cvijeće kojem je davao imena, i to ženska imena. U svemu tome novinari i svi mi smo zaboravili žrtve. U nekim dnevnim novinama koje su izvještavale od prvog dana o hapšenju Radovana Karadžića, prvi put su žrtve spomenute tek treći ili četvrti dan po hapšenju. Zaboravljena je sama optužnica, zaboravljen je sadržaj te optužnice i sve ono zbog čega se taj čovjek našao u Hagu.“
Analizom štampanih medija u Srbiji utvrđeno je da je tokom izvještavanja o hapšenju Radovana Karadžića vrlo tanka linija između tabloida i ozbiljnog novinarstva. Uglavnom se na tragu špekulacija pisalo o Karadžićevom tajnom životu i trinaestogodišnjem skrivanju, a svemu tome doprinijele su okolnosti i dosta haotična zvanična saopštenja.
Slično su se mediji prema hapšenju Karadžića ponašali i u Hrvatskoj, u kojoj je, prema ocjeni građana, izvještavanje o hapšenju izgledalo kao da se radi o pop ikoni ili selebritiju, a ne haškom optuženiku.
Hapšenje stoljeća, kako su ga neki nazvali, dvije najuticajnije novine u Crnoj Gori pratile su iz krajnje različitih uglova, kaže novinar BIRNA iz Podgorice Nedeljko Rudović:
„Pokazalo je da postoje dva vrednosna sistema, jedan koji je njegovo hapšenje vidio kao satisfakciju za žrtve stradanja, za žrtva rata u BiH, koncept koji je odslikavan kroz izvještavanje dnevnog lista ’Vijesti’, a drugi koji se zove ’Dan’ koji je u svemu tome vidio još jedan udar na srpstvo, drugi koji je opet pozivao na patriotizam i koji je proklinjao Borisa Tadića zato što je uhapsio Radovana Karadžića.“
Jedan od sedmičnika koji je analiziran u BiH su i „BH dani“. Tadašnja glavna urednica magazina Vildana Selimbegović kaže kako je samo Karadžićevo hapšenje bilo senzacija nakon gotovo 13 godina potrage, te da stoga ne čudi i senzacionalizam u medijima:
„Šta su mediji mogli? Mogli su, naravno, napisati ono što je Karadžić radio, ono čime se Karadžić bavio, istražiti barem onaj dio njegove te poznate prošlosti kao doktora Dabića. ’Dani’ su tad uspjeli objaviti intervju sa njegovim glavnim urednikom ’Zdravog života’. Mislim da ne stoji primjedba da se nismo bavili žrtvama. Priča o Radovanu Karadžiću jeste, naravno, priča o posljedicama rata ovdje, ali i nije samo o žrtvama - jeste i o politici koja je ostala, i o načinu na koji se ona provodila i o svemu drugom.

Predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso slaže se s ocjenom da su mediji i novinari, povedeni utrkom za novim pojedinostima iz života doktor Dabića, potpuno zaboravili na žrtve počinjenog zločina u BiH, za koje Radovan Karadžić treba da odgovara pred Haškim tribunalom:
„Ja se slažem sa zaključkom da su žrtve potisnute. Na kraju, i sudovi i sva suđenja se odvijaju radi njih i radi izvršenja pravde.“
Ipak, određena doza senzacionalizma je nužna da bi se javnost probudila - i to je u prirodi medija, kaže pomoćnik za medije ombudsmana za ljudska prava Federacije BiH Mehmed Halilović:
„Naša javnost ako bi dobijala samo neke ravne, tzv. informacije, obično nikad ne reaguje ni na što. Senzacionalizam je, dakle, u jednoj mjeri u kojoj neće doći do iskrivljavanja činjenica potreban. U ovom slučaju je bio na neki način i logičan jer je sam događaj bio senzacionalan pod takvim okolnostima.“
Halilović, međutim, dodaje da je ipak više pažnje svakako trebalo posvetiti optužnici i razlozima zbog kojih je ona nastala:
„Zaključak je opravdan u onom dijelu u kome se govori da mediji nisu posvetili dovoljnu pažnju žrtvama, da je ispalo u većini slučajeva, nažalost, da se javnosti serviraju informacije o tome šta je radio u međuvremenu u Beogradu, gdje se kretao, ko mu je bio ljubav - a mnogo je bitnije zašto je on optužen, da se s tim suočimo, jer ovo više slika o nama, slika o medijima, slika o stanju političke svijesti u zemljama bivše Jugoslavije, a ne slika o Radovanu Karadžiću.“
Tranziciona pravda još uvijek daleko?
Autor: Iva Martinović
Tranziciona pravda, koja obuhvata mnogo širi koncept od hapšenja optuženih za ratne zločine i njihovog izvođenja pred sud, nije predmet interesovanja Evropske unie koja nema strategiju za njenu provedbu. Saradnja sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, često ocenjivana kao "uslov svih uslova", bila je i ostala temelj integracionih procesa zemalja zapadnog Balkana. Ovakve ocene mogle su se čuti na skupu "Evropske integracije i tranziciona pravda", koji je u Beogradu organizovao Fond za humanitarno pravo.
Na skupu koji je okupio brojne predstavnike nevladinog sektora iz regiona i međunarodne stručnjake, direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ocenila je da EU u svojim zahtevima i viziji nema uspostavljanje tranzicione pravde kao uslova za evropske integracije, te da se njena politika prema Zapadnom Balkanu svodi na uslovljavanja saradnje sa Tribunalom u Hagu. Ona je naglasila da civilno društvo ovo važno pitanje želi da adresira i da zatraži izmenu nekih zahteva i kriterijuma u odnosu na pridruživanje EU:
„Da postavimo i to pitanje stvarno sazrele potrebe da se ta politika uslovljavanja, s onom formulacijom o obavezi saradnje s Haškim tribunalom, hapšenjem i predavanjem haških optuženika, dobije onaj smisao koji je nama potreban i može da nam pomogne da upravo to hapšenje, predavanje haških optuženika stavimo u jedan kontekst.“
Kandićeva je ukazala da upravo zbog politike uslovljavanja i nepostojanja strategije sprovođenja tranzicione pravde većina građana Srbije danas smatra da haškog optuženika Ratka Mladića treba uhapsiti jer je to obaveza države, a ne zato što bez hapšenja onih koji su kršili zakone u prošlosti neće biti ni primene aktuelnih zakona.

Autobus za zatvor Scheweningen, Haag, Foto: Vlado Azinović
Da je politika EU prema zemljama zapadnog Balkana kratkoročna i da ne omogućava niti pomaže tim državama da približe stavove u suočavanju sa prošlošću, ocenjuje i Florence Hartmann, novinarka i bivša portparolka Haškog tužilaštva. Ona navodi i da u pozadini ohrabrivanja na uspostavljanje nacionalnih sudova za ratne zločine nije bila strategija Unije osmišljena u okviru tranzicione pravde, već praktični razlozi:
„Kad ćemo zatvoriti Haški tribunal, onda nam treba nešto lokalno. Vi ne volite Haški tribunal, onda ćemo vam dati da sami to uradite zato što će biti lakše. To je cenkanje, više pragmatizam, biznis između država koje se nekako razumevaju da treba zaboraviti to pitanje -prošlost zato što ona smeta. Postojanje jasne politike vezano za suđenje ratnih zločina - nije razvijala nikakvu strategiju da ono što se tamo kaže ili što se utvrđuje kroz presude ne ostane ništa drugo nego mrtvo slovo na papiru.“
U raspravi o formiranju regionalne komisije za istraživanje ratnih zločina Nataša Kandić je naglasila da je upravo regionalni pristup jedini način za utvrđivanje istine. Ideja o formiranju ovakve komisije potekla je još 2006. godine, a beogradski Fond za humanitarno pravo, Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva i Documenta iz Zagreba organizovali su već niz konsultacija sa regionalnim civilnom društvom u glavnim gradovima bivše Jugoslavije, gde su dobili podršku brojnih nevladinih organizacija.
Vesna Teršelić, koordinatorka NVO Documenta iz Zagreba, navodi da je ova inicijativa komplementarna suđenjima za ratne zločine i da je prilika i za EU:
„U pogledu suočavanja s prošlošću nitko od nas još nije postao prvak svijeta i da bi ova incijativa doista mogla biti i dodatna prilika da se unutar europskih foruma, poput Europskog parlamenta ili Komisije, postave pitanja koja se zapravo tiču prorade prošlosti tamo gdje su mnoga pitanja ostala otvorena. I ja se toplo nadam da će ova naša inicijativa doista stvoriti više prostora za glas žrtve i stvoriti preduvjete za utvrđivanje činjenica u postjugoslavenskim zemljama, ali nadam se da će biti poticaj i nekim drugima.“
Amir Kulagić, iz Udruženja Žene Srebrenice, ističe da komisija ima poseban značaj za BiH:
„Zato što ne možemo tačno utvrditi što se desilo u BiH s aspekta ratnih zločina ako u tu priču nisu uključene Hrvatska i Srbija, pa i Crna Gora. Uzeću samo primjer Srebrenice: jedna grupa Srebreničana je bila u grupi koja je deportovana iz Crne Gore, pa su kasnije nastradili. Ili primjer Škorpiona koji su dolazili, znači da su dolazile paravojne jedinice iz Srbije u BiH i počinile određene zločine.“
U pokušaju da za ovu inicijativu dobiju podršku vlada država regiona, poslednje u nizu konsultacije o formiranju regionalne komisije za istraživanje ratnih zločina održane su prošlog meseca u Zagrebu, a slede razgovori na nacionalnom i lokalnom nivou u državama regiona.
* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje
(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
XS
SM
MD
LG