Dostupni linkovi

Kao što izložbu o moći nacističke propagande potcrtava bliblijski motiv kako je “u početku svega bila riječ”, u svim promišljanjima savremenog genocida mediji se pojavljuju kao kritičan “omogućavajući faktor”: promocija uzvišenog nacionalnog interesa i neopozivog vođe, kao ni satanizacija “drugoga” sve do uživanja u masovnim progonima kao napretku prema konačnom “oslobođenju”, ne bi bili mogući bez potpune vlasti nad medijima i bez urednika koji će entuzijastično promovisati projekt i vođu.

Vašingtonski Muzej Holokausta u svakoj novoj posjeti ostavlja utisak institucije koja je istovremeno i poučna i inspirativna: on upečatljivo svjedoči o najstrašnijem zločinu u poznatoj ljudskoj istoriji ali, osim najdubljeg poštovanja za žrtve Holokausta, pobuđuje i na razmišljanja i poziva na angažovanje i javnosti i svjetskih vođa u suprotstavljanju mržnji, sprečavanju genocida, promociji ljudskog dostojanstva i demokratije danas. Ta dimenzija “žive istorije” došla je do izražaja već na otvaranju Muzeja u aprilu 1993. Tada je počasni govornik Eli Vizel (Elie Wiesel) – pisac, akademik i preživjeli svjedok Holokausta – podsjećajući na odsustvo međunarodnog, pa i američkog, reagovanja na masovno istrebljenje Jevreja u Drugom svjetskom ratu, neočekivano zašao u “živu istoriju” obraćajući se direktno tadašnjem američkom predsjedniku Bilu Klintonu: rekao je kako ne može spavati od onog što je vidio u bivšoj Jugoslaviji i, govoreći “kao Jevrej”, tražio da se učini nešto na sprečavanju krvoprolića u toj zemlji.

Ovih dana sam ponovo bio u Muzeju kao učesnik na simpozijumu na kojem se, na marginama najnovije izložbe o moći nacističke propagande, iz različitih perspektiva i iskustava – pravničkih, publicističkih, istorijskih – govorilo o ulozi propagande u savremenim manifestacijama genocida. I ponovo je Muzej Holokausta svojevrsna škola “žive istorije”: u bogatstvu i multimedijalnoj prezentaciji istorijske građe dokazuje kako je i u narastanju nacizma “na početku svega bila riječ” i kako je propaganda bila u samoj srži nacističkog projekta ali iskazuje i brigu za moguće povampirenje mržnje u novim oblicima i pakovanjima. Tako direktorica Muzeja, Sara J. Bloomfield (Blumfild), u katalogu za izložbu piše kako “mrzitelji i propagandisti imaju nova oruđa u dobi Interneta a da se čini kako su u isto vrijeme korisnici informacija manje opremljeni da se nose s masivnom količinom sirovih informacija kojima su dnevno izloženi”.

To je zabrinutost koja odražava samu suštinu ideje Muzeja: koliko god je nesagledivo važno proučavati, razumjeti i uvažavati prošlost, njena pouka može biti nedorečena ako se ne koristi u razumijevanju savremenog svijeta, njegovih izazova i budućnosti.

Učestvujući na dvodnevnom simpozijumu eksperata s ličnim iskustvom iz bavljenja genocidom u Ruandi i na Balkanu, ethničkim nasiljem u Keniji i Gvatemali i drugim novijim manifestacijama korištenja propagande u poticanju na mržnju i ubijanje bilježio sam kako se – u različitim geografskim, istorijskim i političkim kontekstima – od nacističke Njemačke do naših dana provlače neki standardni, univerzalni recepti poticanja na etničko nasilje.

Po pravilu, uvijek je tu sveti “nacionalni interes”: artikulacija samo “naše” patnje i stremljenja bez i najmanje saosjećanja za interes “drugoga”. Neizbježan je “neupitni vođa”: onaj koji govori u naše ime i pokazuje put. U pripremanju terena za “preventivni genocid” – ako nećemo mi njih, ubijaće oni nas – mora se potpaljivati osjećaj ugroženosti i straha od drugoga: recept je utoliko djelotvorniji ako se sve to pomiješa u koktel usko nacionalne interpretacije loše istorije, vjerskog ekskluzivizma i paćeničkih mitova i poezije. Da bi se to poticanje na mržnju provelo do kraja i bespogovorno – važno je onemogućiti, ušutkati ili ukloniti svaku moguću opoziciju: znate već, “domaće neprijatelje”, “izdajice”, “Soroševe plaćenike”. Sve to se bolje prima ako se prateći osjećaj siromaštva i besperspektivnosti pripisuje navodnoj povlašćenosti “drugoga” koji se onda sistematski sumnjiči za lošu prošlost i sadašnjost, dehumanizira i satanizira, sve dok se – kao u iskustvu iz Ruande – o tom “drugom” ne počne govoriti kao o “žoharima” i “zmijama” koje je onda ne samo dozvoljeno nego i nužno gaziti i sasijecati. Dodajte tome i neiskazano obećanje nagrade u vidu tuđih kuća i imovine; potpuno vlasništvo nad životom i tijelom žrtve; osjećaj da se sve to radi za narod i domovinu s odličjima patriotizma i heroizma – i eto satanskog okvira u kojem je genocid ne samo moguć već i gotovo neizbježan.

I kao što izložbu o moći nacističke propagande potcrtava bliblijski motiv kako je “u početku svega bila riječ”, u svim promišljanjima savremenog genocida mediji se pojavljuju kao kritičan “omogućavajući faktor”: promocija uzvišenog nacionalnog interesa i neopozivog vođe, kao ni satanizacija “drugoga” sve do uživanja u masovnim progonima kao napretku prema konačnom “oslobođenju”, ne bi bili mogući bez potpune vlasti nad medijima i bez urednika koji će entuzijastično promovisati projekt i vođu.

Za efikasno poticanje na mržnju, nasilje – i čak genocid – potrebna je, naravno, i odgovarajuća javnost, društvo bez demokratskih tradicija i naviklo da slijedi nalog s vrha. Svjetski pravnici, koji se bave krivičnim gonjenjem poticanja na mržnju, ukazuju kako je ono moguće samo u tom “odgovarajućem društvenom kontekstu”: neko ko bi sad izišao na njujorški Times Square i pozivao da se “pobiju svi …” (pripadnici bilo koje manjine) bio bi uhapšen i optužen u najgorem slučaju za ometanje saobraćaja jer njegov poziv na ubijanje niko ne bi slijedio. Slično bi – kao istorijska budalaština – zvučala euforična izjava generala Mladića kako poklanja Srebrenicu srpskom narodu za osvetu za bunu na dahije ali kad ona dolazi kao kulminacija višegodišnjeg sistematskog medijskog sataniziranja bosanskih muslimana kao “Turaka koji su nas ugnjetavali pet stoljeća” onda je to uvod i poziv na genocid.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG