Dostupni linkovi

Senzacionalizam i hapšenje Karadžića


Srebreničanke gledaju prenos pojavljivanja Radovana Karadžića u Haškom tribunalu

Šta su i kako pisali mediji u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i na Kosovu u vrijeme hapšenja Radovana Karadžića i njegovog izručenja Haškom tribunalu u julu 2008. godine? To su novinari Balkanske istraživačke mreže analizirali u knjizi "Historija u sjeni senzacije“. Osnovno do čega su došli - duboke teritorijalne, nacionalne, ideološke i propagandne linije, utvrđene tokom rata, još postoje.

Izvještavanje medija o hapšenju Radovana Karadžića u pet zemalja regiona bilo je prvorazredna senzacija koja se uglavnom temeljila na špekulacijama. Ovo je zaključak analize više od hiljadu tekstova dnevnih i sedmičnih novina u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Kosovu koje je provela Balkanska istraživačka mreža. Mediji u BiH nisu se libili upotrebe jezika mržnje, govora koji potiče na netrpeljivost, uglavnom na nacionalnom ali i vjerskom osnovu. Izvještavanje o ovom događaju u BiH pokazalo je koliko je ova zemlja još uvijek duboko podijeljena, ali ono što je zajedničko svim medijima u regionu je da je profesionalizam pokleknuo pred senzacionalizmom, kaže vođa tima urađene analize i urednica Balkanske istraživačke mreže Nidžara Ahmetašević:

„Tako smo čitali tekstove o tome kako je Radovan Karadžić biseksualac, čitali smo tekstove o tome kako je Radovan Karadžić uzgajao cvijeće kojem je davao imena, i to ženska imena. U svemu tome novinari i svi mi smo zaboravili žrtve. U nekim dnevnim novinama koje su izvještavale od prvog dana o hapšenju Radovana Karadžića, prvi put su žrtve spomenute tek treći ili četvrti dan po hapšenju. Zaboravljena je sama optužnica, zaboravljen je sadržaj te optužnice i sve ono zbog čega se taj čovjek našao u Hagu.“

Analizom štampanih medija u Srbiji utvrđeno je da je tokom izvještavanja o hapšenju Radovana Karadžića vrlo tanka linija između tabloida i ozbiljnog novinarstva. Uglavnom se na tragu špekulacija pisalo o Karadžićevom tajnom životu i trinaestogodišnjem skrivanju, a svemu tome doprinijele su okolnosti i dosta haotična zvanična saopštenja.

Slično su se mediji prema hapšenju Karadžića ponašali i u Hrvatskoj, u kojoj je, prema ocjeni građana, izvještavanje o hapšenju izgledalo kao da se radi o pop ikoni ili selebritiju, a ne haškom optuženiku.

Hapšenje stoljeća, kako su ga neki nazvali, dvije najuticajnije novine u Crnoj Gori pratile su iz krajnje različitih uglova, kaže novinar BIRNA iz Podgorice Nedeljko Rudović:

„Pokazalo je da postoje dva vrednosna sistema, jedan koji je njegovo hapšenje vidio kao satisfakciju za žrtve stradanja, za žrtva rata u BiH, koncept koji je odslikavan kroz izvještavanje dnevnog lista ’Vijesti’, a drugi koji se zove ’Dan’ koji je u svemu tome vidio još jedan udar na srpstvo, drugi koji je opet pozivao na patriotizam i koji je proklinjao Borisa Tadića zato što je uhapsio Radovana Karadžića.“

Priča o Radovanu Karadžiću jeste, naravno, priča o posljedicama rata ovdje, ali i nije samo o žrtvama - jeste i o politici koja je ostala, i o načinu na koji se ona provodila i o svemu drugom.
Jedan od sedmičnika koji je analiziran u BiH su i „BH dani“. Tadašnja glavna urednica magazina Vildana Selimbegović kaže kako je samo Karadžićevo hapšenje bilo senzacija nakon gotovo 13 godina potrage, te da stoga ne čudi i senzacionalizam u medijima:

„Šta su mediji mogli? Mogli su, naravno, napisati ono što je Karadžić radio, ono čime se Karadžić bavio, istražiti barem onaj dio njegove te poznate prošlosti kao doktora Dabića. ’Dani’ su tad uspjeli objaviti intervju sa njegovim glavnim urednikom ’Zdravog života’. Mislim da ne stoji primjedba da se nismo bavili žrtvama. Priča o Radovanu Karadžiću jeste, naravno, priča o posljedicama rata ovdje, ali i nije samo o žrtvama - jeste i o politici koja je ostala, i o načinu na koji se ona provodila i o svemu drugom.“

Predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso slaže se s ocjenom da su mediji i novinari, povedeni utrkom za novim pojedinostima iz života doktora Dabića, potpuno zaboravili na žrtve počinjenog zločina u BiH, za koje Radovan Karadžić treba da odgovara pred Haškim tribunalom:

„Ja se slažem sa zaključkom da su žrtve potisnute. Na kraju, i sudovi i sva suđenja se odvijaju radi njih i radi izvršenja pravde.“

Ipak, određena doza senzacionalizma je nužna da bi se javnost probudila - i to je u prirodi medija, kaže pomoćnik za medije ombudsmana za ljudska prava Federacije BiH Mehmed Halilović:

„Naša javnost ako bi dobijala samo neke ravne, tzv. informacije, obično nikad ne reaguje ni na što. Senzacionalizam je, dakle, u jednoj mjeri u kojoj neće doći do iskrivljavanja činjenica potreban. U ovom slučaju je bio na neki način i logičan jer je sam događaj bio senzacionalan pod takvim okolnostima.“

Halilović, međutim, dodaje da je ipak više pažnje svakako trebalo posvetiti optužnici i razlozima zbog kojih je ona nastala:

„Zaključak je opravdan u onom dijelu u kome se govori da mediji nisu posvetili dovoljnu pažnju žrtvama, da je ispalo u većini slučajeva, nažalost, da se javnosti serviraju informacije o tome šta je radio u međuvremenu u Beogradu, gdje se kretao, ko mu je bio ljubav - a mnogo je bitnije zašto je on optužen, da se s tim suočimo, jer ovo više slika o nama, slika o medijima, slika o stanju političke svijesti u zemljama bivše Jugoslavije, a ne slika o Radovanu Karadžiću.“

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG