Dostupni linkovi

Sa nostalgijom se Sarajevo sjeća svoje "zimske bajke", Olimpijskih igara održanih 1984. godine. Uz obilježavanje 25. godišnjice, naviru lijepa sjećanja koja, ipak, prate saznanja kako je malo realno očekivati da se ikada, ili bar u skorijoj budućnosti, na ovim prostorima može ponoviti takav veliki sportski događaj.

Oglašavam 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene!“

Bili smo tada bolji od japanskog Sapora i švedskih gradova Falun i Geteberg. Bili smo jedina socijalistička zemlja u istoriji olimpijskih igara i jedina u ovom dijelu Evrope koja je bila domaćin ovom jedinstvenom sportskom događaju. Na Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine učestvovalo je 49 nacionalnih reprezentacija, sa gotovo 1.300 sportista na 39 takmičenja. Pored svega što je napravljeno, a nije malo, ovo su bile prve olimpijske igre koje su završile sa novčanim dobitkom od 12 miliona dolara. Ali ono što je Sarajevo 14. zimskim olimpijskim igrama dobilo bilo je puno više od novca, sjeća se sportski novinar Nikola Bilić:

„Došli su iz cijelog svijeta. Znate da je bio bojkot olimpijade Istok - Zapad. Bila je to najbrojnija zimska Olimpijada. Sarajevo je izgledalo fantastično. Za organizaciju Olimpijskih igara ’84., odnosno kada smo se kandidovali ’77. godine, morala je stajati država - 22, 5 miliona stanovnika stajalo je iza Olimpijade.“

Ideja reprize zimskog sna javila se 2002. godine. Formiran je izvršni odbor koji je u Salt Lejk Sitiju ponudio kandidaturu Sarajeva za Olimpijske igre 2010. godine. Utopistička ideja je propala već i zbog toga što su pojedinci koji su predlagali kandidaturu vjerovali da je Olimpijada u Sarajevu moguća jer je svijet to dužan BiH jer nije - a mogao je zaustaviti rat.

Kandidatura za olimpijske igre je, ipak, puno ozbiljniji posao za koji BiH ni izdaleka danas nije sposobna, ističe nekadašnji direktor sportskih borilišta na Igmanu Fehim Mirojević, danas zaposlen u ZOI 84.:

„Sarajevo je imalo 11 sportova na Olimpijadi. Danas ih imate preko 30 u toj istoj zimskoj olimpijadi. Prohtjevi su ogromni, standardi su povećani, ogromne hale trebaju, klizališta. Sve to traži velike pare, ogroman broj ljudi koji će to raditi, treba puno stručnog kadra. Ja ne vjerujem da do toga može doći u narednih 20 godina u Sarajevu.“

Nakon rata nikada nisu obnovljene skakaonice na Igmanu, bob staza na Trebeviću, a ulagano je tek u Bjelašnicu i Jahorinu. Iako renovirana i ljepša nego što je ikada bila, Ledena dvorana u Zetri pod ledom je tek 30 dana u godini.

Ideja o novoj olimpijadi danas zvuči gotovo nestvarno jer ne postoji politička volja niti uređena država koja bi stala iza toga. Manje ambiciozna ali ipak značajna takmičenja bi se uz malo truda i rada mogla organizovati, vjeruje novoizabrani gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen:

„Ako ništa drugo, evo svjetskim kupovima, pa mogu fino na Jahorini za žene spustovi, na Bjelašnici trijatlon, na Igmanu. Zašto ne može evropsko prvenstvo u klizanju biti u Zetri? Dakle, pitanje je ideja - i pitanje je države koja treba da stane iza tih ideja.“





Potpuno je nerealno očekivati da bi današnje podjeljeno Sarajevo u skorijoj budućnosti i moglo razmišljati o jednom velikom takmičenju kakvo su olimpijske igre, ističe gradonačelnik Istočnog Sarajeva Radomir Kezunović. U tom pravcu moglo bi se razmišljati tek na nivou regije, kaže Kezunović:

„Predispozicije za tako nešto su čak i regije su danas vrlo male. Trebalo bi štošta toga učiniti, napraviti, investirati, pa se onda kandidovati za tako jedan ozbiljan događaj kao što je to bila Olimpijada iz 1984. godine, pogotovo što smatram da pred današnje ili buduće organizatore olimpijade se postavljaju daleko veći ili ozbiljniji kriteriji ili preduslovi da bi uopšte došli u poziciju da bi se mogli pozabaviti takvim jednim događajem kao što jeste olimpijada. Ja mislim da je to na ovoj našoj regiji moguće, ali u jednoj dalekoj budućnosti. Današnja mala BiH je svojim kapacitetima potpuno nedovoljna da se pozabavi time u bliskoj budućnosti.“

Za organizaciju olimpijskih igara, pored novca, znanja, hrabrosti i odlučnosti, potrebni su i velika volja i entuzijazam kojih danas nema, podsjeća nekadašnji rukovodilac olimijskih takmičenja na Igmanu Fehim Mirojević:

„Sva ta silna sredstva koja su utrošena ne bi bila pravi pokazatelj onoga što se radi da nije bilo nekoliko hiljada amaterskih radnika koji su se žrtvovali, radili danonoćno. Ja sam bio jedan od njih. Bio sam profesionalac koji je radio za platu u ZOI-u jer sam bio koordinator za skokove i nordijsku kombinaciju, ali ja sam dnevno prosječno radio te tri godine pripreme Olimpijade najmanje po 18 sati. Nisam ja bio sam. Ja sam imao 600 ljudi u organizaciji na Malom polju u skokovima. To su sve bili amaterski radnici. Nažalost, danas je to sve teško ostvariti.“

Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju...“

XS
SM
MD
LG