Dostupni linkovi

Biljana Plavšić povukla je priznanje krivice koje je dala pred Haškim tribunalom rekavši da je to učinila samo zato da bi ostale tačke optužnice, uključujući genocid, bile odbačene i da bi izbjegla suđenje koje bi inače trajalo najmanje tri godine.Da li je Plavšićeva priznanjem da je obmanula sud pokrenula i pitanje ponovnog suđenja za tačke optužnice odbačene sporazumom o priznanju krivnje, po kojem je, umjesto 20 do 25 godina zatvora, osuđena na 11, te može li joj se suditi po odbačenim tačkama pred domaćim pravosuđem?

Autor: Dženana HALIMOVIĆ

„Izašnjavam se da sam kriva."

Ovim je riječima 2002. godine ratna potpredsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić priznala krivicu u Haškom tribunalu, nakon čega je, prema sporazumu o priznanju krivice, postupak okončan presudom od 11 godina, uz odbacivanje svih ostalih optužbi uključujući i onu za genocid. No, sedam godina kasnije, iz švedskog zatvora u kome služi kaznu, Plavšićeva je u intervjuu za švedski magazin „Vi“ povukla svoje priznanje krivice. Prema pisanju magazina, o motivima koji su je ponukali da ga uopšte i iskaže, Plavšićeva je kazala:

"Ja sam sebe žrtvovala. Nisam učinila nista loše. Priznala sam krivicu za zločine protiv čovječnosti zato da bih mogla pregovarati o ostalim optužbama. Da nisam, suđenje je moglo potrajati tri, tri i po godine. S obzirom na moje godine, to nije bila prihvatljiva opcija."

79-ogodišnja profesorica biologije, koja je pravdala zločine nad muslimanima i Hrvatima tokom rata u BiH riječima da se radi o „prirodnom fenomenu“, priznala je da je obmanula Tribunal, koji je njeno priznanje smatrao važnim korakom ka pomirenju. I ne samo Tribunal.

Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva koji se bavi istraživanjem i dokumentovanjem ratnih zločina, kaže:

Mirsad Tokača
„Ja sam bio jedan od svjedoka koji je u svom svjedočenju pred Tribunalom u njenom slučaju rekao: 'Nadam se i želim da vjerujem da je to iskreno.' Izgleda da, ipak, nisam bio u pravu i zapravo se pokazalo da je to potpuno neiskreno.“

Svoju je tezu o priznanju prije nego ga je javno povukla Plavšićeva je, vjeruje Tokača, razvijala dugo i kroz svoju knjigu pod naslovom "Svedočim". Sada je na potezu Tribunal, koji mora reagovati, kaže Tokača:


„Biljana Plavšić je javno povukla svoje priznanje i povukla je praktično i svoj potpis. Mislim da sud u ovom času mora da reaguje. Tribunal ima instrumente, on može da slučaj i obnovi, može da ponovo vrati Plavšićku u protvor i da preispita tu njenu izjavu.“

Edina Bećirević, sa Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu, kaže kako je pažljivom slušaocu od samog početka bilo jasno kako se Plavšićeva ne osjeća krivom, kako se prvobitno izjasnila na sudu:

„Cijeli tekst njenog priznanja bio je upućen srpskom narodu a ne žrtvama Bošnjacima i Hrvatima.
Carla del Ponte u svojoj knjizi je opisala tu epizodu sa priznanjem Biljane Plavšić i o tome kako je ona, nakon što je osuđena, tužiocima rekla da nije kriva. Del Ponte je nakon toga pisala predsjedniku Tribunala, pa sudskom vijeću i tražila da se zbog toga poništi ugovor o priznanju krivice i da se Plavšićka ponovno dovede pred sud i da joj se postupak obnovi, međutim nikada nije dobila nikakav odgovor.“

No, za Hag su stvari su završene priznanjem, kaže glasnogovornica Tribunala Nerma Jelačić, te se ne može ponovo suditi čak ni za one tačke koje su odbačene priznanjem jer su navedene u optužnici:

„Tribunalov statut i pravilnik ne dopuštaju da se bilo kojoj osobi sudi dva puta za one iste akte za koje je već osuđena ili zbog kojih je bila pred Tribunalom. Imajući u vidu da je Plavšićka kada je priznala krivicu, to učinila po tački 3. tadašnje optužnice, a to je progoni, ta je tačka sadržavala zločine koji su počinjeni u čak 37 opština BiH. U toj tački se sadrže svi zločini koji su se ticali cijele optužnice i svih opisa u njoj.“

Činjenica da su optužbe za genocid protiv Plavšićeve povučene mogla bi da posluži kao povod za podizanje nove optužnice protiv nje. Ovu je tezu pokrenula Bećirević, koja vjeruje da, ukoliko haške sudije zaključe da su prekršene odredbe nagodbe, postoji realna mogućnost ponovnog suđenja za genocid pred Sudom BiH. Ali ne i da postoji spremnost za takvo što:

„Postoji nekoliko opcija da se obnovi postupak pred Haškim tribunalom i da se taj postupak obnovi po prvobitnoj optužnici uključujući i optužbu za genocid, a također ima i osnova da, s obzirom da je Haški sud skinuo optužbu za genocid, Državni sud BiH podigne optužnicu, da traži izručenje Plavšićke od švedske vlade i da joj sudi. Iskreno ne vjerujem da će se bilo šta od toga desiti.“

Vasvija Vidović, advokat sa velikim iskustvom u haškim sudnicama, ne vjeruje u pokretanje postupka pred domaćim pravosuđem, ali kaže da Tribunal, ipak, ima mehanizme:

„Postoji pravilo zabrane suđenja osobama koje su pravosnažno osuđene od strane Međunarodnog tribunala u Hagu. S obzirom na takvu izjavu, ukoliko je ona, naravno, tačno interpretirana, postoji mogućnost da se Tužiteljstvo zabavi procjenom situacije, da vidi da li je došlo eventualno do krivičnog djela lažnog svjedočanja.“

Tokača vjeruje kako povlačenje priznanja Plavšićeve mora imati neku pravnu posljedicu kako se instrument priznanja krivice ne bi kompromitovao:

„Instrument priznanja krivice je važan, međutim ako se on zloupotrebaljava i čak javno tvrdi da je zapravo izrečena laž i da je to urađeno da bi se povukle optužbe a ne zbog kajanja, onda ja mislim da sud ima sve instrumente da taj postupak vrati tamo gdje mu je mjesto.“

Plavšićeva je u nekoliko navrata tražila od švedskih vlasti da bude pomilovana zbog lošeg zdravstavenog stanja, godina starosti, kao i činjenice da je odslužila dvije trećine kazne. Njene molbe za prijevremenim oslobađanjem su odbijene, pa se vjeruje da bi u zatvoru mogla ostati sve do 2013. godine kada joj i ističe kazna.
ICTY: Mate Laušić o "Oluji"
Autor: Enis ZEBIĆ
Pojavljivanje na haškom suđenju generalima Gotovini, Čermaku i Markaču Mate Laušića, bivšeg čelnika hrvatske Vojne policije i osobnog osiguranja hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, izazvalo je posebnu pažnju u toj zemlji, a sadržaj njegovog svjedočenja još uvijek potiče različite komentare.
Iskaz nekadašnjeg zapovjednika Vojne policije Hrvatske vojske u vrijeme akcije Oluja Mate Laušića pobudio je veliki interes jer je jedan bivši visoki vojni dužnosnik izrekao neke stvari koje se te razine do sada nisu čule - primjerice da u akciji Oluja nije funkcionirao zapovjedni lanac od vrha do dna, pa da se nije moglo spriječiti zločine ili barem pohvatati počinitelje.

Je li iskaz generala Laušića, inače nekadašnjeg uspješnog inspektora za narkotike u zagrebačkoj policiji u osamdesetim, a potom i prvog šefa osiguranja predsjednika Tuđmana, voda na mlin tužiteljima ili optuženim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču? Nije moguće jednoznačno odgovoriti na to pitanje, kaže za naš radio dugogodišnja izvjestiteljica iz Haga, novinarka zagrebačkog „Jutarnjeg lista“ Snježana Pavić:
„Laušić, odgovarajući prva dva dana na pitanja Tužiteljstva, potvrđuje njegove teze da su i Gotovina i Čermak imali ovlasti nad Vojnom policijom, i na neki način je potvrdio tezu o udruženom zločinačkom pothvatu kad je rekao da je za najviše problema bio odgovoran državni vrh, odnosno objava Ivana Jarnjaka da proglasi civilnu upravu na oslobođenim područjima već 7. kolovoza, da bi on zadnjeg dana svjedočenja praktično amnestirao sve u državi do razine dočasnika, jer je rekao da su samo dočasnici i niži časnici bili tolerantniji prema zločinima, a ni njima se ne bi trebalo previše zamjeriti pošto su i oni isto bili većinom prognanici, stradalnici, pa im je bilo jako teško da discipliniraju svoje vojnike koji su dolazili iz istog miljea.“

Potencijalno bi i on mogao biti osumnjičenik i kad bi davao iskaz ranije, kad još nisu bile zaključene optužnice u Hagu, sigurno je bio u određenom strahu da i on ne bude optužen.
Jesu li Laušićevi iskazi o raspadu zapovjednog lanca ili o tome da su petog dana od početka akcije Oluja svi najviši hrvatski vojni i politički lideri znali kakvo je stanje na terenu, jer ih je on izvijestio opširnim pismenim izvješćem, iznenađenje? Zagrebački odvjetnik sa solidnim haškim iskustvom Anto Nobilo:
„Nije iznenađenje jer je on bio načelnik Uprave Vojne policije u relevantnom periodu i naravno da je morao znati sve što se događa. S druge strane, ima nešto u tome da njegova pozicija nije ugodna. Naime, potencijalno bi i on mogao biti osumnjičenik i kad bi davao iskaz ranije, kad još nisu bile zaključene optužnice u Hagu, sigurno je bio u određenom strahu da i on ne bude optužen.“
Nepostojanje zapovjedne vertikale ne znači i nepostojanje odgovornosti, upozorava Nobilo. Prilikom planiranja akcije moraju se planirati i sigurnosni elementi - kako zaštiti zauzeti teritorij, stanovništvo i njegovu imovinu. Ako tih planova nije bilo ili ako se nisu provodili, postoji odgovornost vojnog političkog vrha jer su propustili poduzeti te radnje, kaže Nobilo:
„A s druge strane, to bi se na neki način uklopilo u tezu Tužilaštva da je hrvatski vrh bio svjestan da će doći do nasilja, ali da su opustili da se to napravi, da nisu ni kažnjavali nikoga kako bi došlo do promjene strukture stanovništva u tom kraju, tako da ta teorija ne skida odgovornost jer svaki vojni zapovjednik kod izdavanja zapovijedi mora u jednom segmentu se baviti i sigurnošću kako svoje vojske, a tako pogotovo civila ako se operacije rade tamo gdje se nalaze civili.“
Dosta su pozornosti na početku davanja Laušićevog iskaza izazvale nejasnoće oko njegovog statusa jer je on jedno vrijeme - u vrijeme davanja iskaza u istrazi, bio tretiran ne kao svjedok već kao osumnjičenik. Radilo se o procesnom postupku Haškog tužiteljstva koje je svim vojnim i policijskim dužnosnicima koji su bili na terenu u vrijeme kada su počinjeni zločini davao status potencijalnog osumnjičenika, a njegova je važnost u ovom slučaju predimenzionirana u javnosti, kaže Nobilo:
Ante Nobilo
„Radi se o jednoj rutinskoj stvari, ne kažem u slučaju Laušić nego globalno, gdje svima koji su i potencijalno mogli počiniti zločine daje im se taj status kako bi se u budućim eventualnim procesima, ako se dođe do te osobe, moglo koristiti to što je ta osoba rekla u takvom svojstvu na sudu. Radi toga nije Laušić jedini - mnogi su imali taj status, samo nisu bili tako zvučna imena, pa se nije obraćala pažnja ili se nije postavljalo pitanje ili obrana nije to problematizirala.“
Je li moguće da protiv Laušića bude za ratne zločine u Oluji pokrenut postupak na hrvatskom sudu. Kolegica Pavić u to ne vjeruje, iako je Laušić svoje svjedočenje zadnjeg dana zaključio riječima da njegov iskaz na klupi za svjedoke u Haškom tribunalu uopće ne ovisi o statusu u kojem ga daje:

“I jasno je rekao da on jednako govori i kao svjedok i kao osumnjičeni i kao mogući optuženi u nekom budućem procesu. To je zvučalo kao da je on sasvim spreman da mu bude suđeno u Hrvatskoj, ali nemamo nikakvih službenih naznaka da se u Hrvatskoj vodi istraga zločina nakon Oluje, a kamoli da bi ta istraga bila uperena protiv tako visoko pozicioniranih osoba kao što je Laušić.“
Morinj: Pravda nakon 18 godina?
Autor: Biljana JOVIĆEVIĆ
Nakon 18 godina zakazano suđenje za ratni zločin nad više od 150 hrvatskih zarobljenika u logoru Morinj u Boki Kotorskoj, dva puta je prošle sedmice počelo ali i odgođeno na neodređeno vrijeme jer su advokati optuženih, navodeći više proceduralnih propusta u pripremi suđenja, zatražili izuzeće sutkinje Milenke Žižić, kao i svih sudaca Višeg suda u Podgorici, te premještanje tog predmeta u neki drugi sud. Advokati optuženih zatražili su također i izuzeće predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore koja bi trebala odlučivati o svim navedenim zahtjevima.

Dva neuspjela pokušaja održavanja glavnog pretresa na suđenju šestorici pripadnika bivše JNA koji se terete za ratne zločine u logoru Morinj započela su aplauzima podrške optuženima od strane njihovih porodica. 26. janura početak suđenja odgođen je za 28. zbog prve greške u proceduri, na zahtjev advokata Gorana Rodića:

Goran Rodić
„Prigovor na optužnicu koji sam u ime mog branjenika Mlađena Govedarice podnio 27. avgusta prošle godine do današnjeg dana, evo već šesti mjesec, nije riješen.“

Advokat je već tada medijima rekao da to nije jedina greška napravljenja u proceduri od podizanja optužnice 15. avgusta 2008. i hapšenja pet optuženih, koji su već šest mjeseci u pritvoru. Ostale propuste advokati optuženih izlagali su dva dana kasnije više od sat vremena. Navešćemo samo tri upečatljiva: petorica od šestorice optuženih uhapšeni su 16. avgusta 2008. godine, a riješenje o pritvoru uručeno im je nakon hapšenja, a optužnica tek nakon četiri, pet dana. U pritvoru su šest mjeseci a da, prema tvrdnjama odbrane, nijednom nije vršena kontrola sudskog pritvora shodno zakonu. Advokat Vesna Gačević - Rogova:

„Smatram da su ispunjeni uslovi za izuzeće ne samo predsjednice - sudijinice Milenke Žižić, nego i svih sudija ovog suda, kao i vršioca dužnosti predsjednika Suda Ivice Stankovića. Kolega Rodić i ja ćemo podnijeti prijedlog za izuzeće predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. Obrazloženje ćemo dati u pismenom podnesku. Osnovni razlog, koji vam možemo reći, jeste taj što je u ovom predmetu u pripremi sporazuma između Crne Gore i Hrvatske upravo vezano za ovakve predmete učestvovala i direktni sudionik bila predsjednica Vesna Medenica u svojstvu vrhovne državne tužiteljice.“

Advokati optuženih zatržili su izmještanje predmeta iz Višeg suda u Pogorici, pa je nakon svih navedenih primjedbi sutkinja Žižić, inače predsjednik Specijalnog odjeljenja za suđenje iz oblasti ratnih zločina, mogla samo da odloži suđenje na neodređeno vrijeme. Procedura koja slijedi prilično je nejasna jer je pitanje ko će sada odlučivati o svim zahtjevima budući da su i oni koji odlučuju obuhvaćeni zahtjevima za izuzeće.

No i pored neslavnog početka, hrvatski je ambasador u Crnoj Gori Petar Turičinović rekao da vjeruje u pravičan ishod suđenja i u crnogorsko pravosuđe. Ivan Zvonimir Čičak, iz Hrvatskog helsinškog odbora, takođe je saopštio da početak sudskog procesa ukazuje da je sazrela politička volja u Crnoj Gori da se rasvijetle ratni zločini. I same žrtve spremne su da dođu u Crnu Goru i svjedoče, a jedan od njih, Robert Hausvička, nam je prošle nedjelje, još se nadjući da će suđenje teći po planu, rekao:

„Mislim da je oko 150 ljudi pozvano, a sad koji će doći - ja mislim da ih se 50 odlučilo za videolink, a jedno stotinjak se odlučilo na svjedočenje. 27. 2. je moj termin - kad bih ja trebao i još sedam.“

Međutim, dva neuspješna pokušaja početka suđenja i iznošenja gotovo nevjerovatnih proceduralnih propusta otvaraju pitanje je kako je moguće da se u pripremama tako važnih slučajeva događaju greške koje ne samo da odugovlače čitav postupak nego na neki način i deskredituju suđenje. Da li je riječ o nesposobnosti koja se u brojnim izvještajima Evropske komisije kvalifikuje frazom - „nedostatak administrativnih kapaciteta" ili nešto drugo. Advokat Rodić kaže da tu ima svega pomalo:

„Ima i neznanja, ima površnosti u radu, neozbiljnosti, nedovoljnog pripremanja. Poslije 17 godina ti si pod pritiskom javnosti da riješiš to - i onda se to pokrene i to se traljavo radi, zbrda-zdola, daj nešto da pokrpimo, moramo to pa kako god da iziđe.“

Član Udruženja pravnika Stanko Marić uvjeren je, pak, da neznanje nije problem crnogorskog pravosudnog sistema već simuliranje procesa:

„Jedan proces izvršavanja nečije volje koja očigledno hoće da stvori privid da se nešto radi, da se preduzimaju neke radnje, ali te radnje treba da traju što duže, ti procesi da traju što duže da se opet aktualizuju u datim političkim trenucima, pa se zaustave i tako dalje - u nedogled.“

Za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i protiv ratnih zarobljenika u logoru Morinj optuženi su Mlađen Govedarica, Zlatko Tarle, Ivo Gojnić, Špiro Lučić, Ivo Mendzalin i Boro Gligić. U odsustvu se sudi samo Mendzalinu, čiji advokati tvrdi da je na liječenju u inostranstvu. Svi oni terete se da su od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta naredne godine u takozvanom Centru za prihvat zarobljenika u Morinju, kršeći pravila međunarodnog prava, naređivali i sprovodili mučenja, nečovječna postupanja i povrede tjelesnog integriteta prema 169 ratnih zarobljenika i civila koji su dovedeni sa dubrovačkog područja. Optužnica Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal i ratne zločine, koju zastupa Stojanka Radović, se zasniva na materijalnim dokazima i iskazima 183 svjedoka.
ICTY: Perišić i napadi na Zagreb i Sarajevo

Autor: Goran JUNGVIRTH

Na haškom suđenju bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću Tužiteljstvo je ove sedmice je izvelo svjedoke koji su opisali prekomjerno i neprecizno ispaljivanje velikih projektila na Sarajevo i Zagreb tijekom devedesetih godina.

Momčilo Perišić na suđenju
Svjedok Vekaz Turković u vrijeme napada na Sarajevo bio je kriminalistički tehničar Centra službi sigurnosti radivši, između ostalog, i uviđaje eksplozija modificiranih avio bombi ispaljivanih pomoću raketa s položaja oko grada. Kao jedan od primjera navedena je i eksplozija u Hrasnici u srpnju 1995. godine. U tom incidentu je 13 osoba lakše ranjeno, a dvije teže. Svjedok Turković rekao je tužitelju kako je je osobno vidio ispaljivanje slične avio bombe s položaja na Ilidži, od kuda je zaključio da je došao i prije spomenuti projektil:

„Područje je bilo pod kontrolom Vojske RS, tako se zvala. Najinteresantniji je bio onaj dio koji je blizu Hrasnice. Tu se najviše stvari događalo pošto je ovaj dio pod direktnom vatrom bio Vojske RS sa dvije strane i tu se većina incidenata događala, humanitarni konvoji bili su često pogađani i slične stvari.“

Svjedok je naveo kako se sjeća sedam ili osam sličnih incidenata eksplozija modficiranih avio bombi ispaljenih s položaja pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korupsa Vojske RS koji je, prema optužnici, logistički snabdijevao optuženi Perišić. Na kraju glavnog ispitivanja optužba je jasno željela još jednom naglasiti s kojih su područja jedino ispaljivane avio bombe."

Tužitelj: Koliko znate, koje snage su koristile avionske bombe?

Svjedok: Vojske Republike Srpske.

Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana generala Perišića pokušala je umanjiti stručnost svjedoka što se tiče njegovog poznavanja balistike ispitavši ga prvo o njegovoj naobrazbi, kako bi se nakon toga pokušalo dovesti i u pitanje ispaljivanje avio bombi s položaja srpskih snaga. Uz to, branitelj Guy Smith istaknuo je podatak kako je u okolici Hrasnice bilo nekoliko tvornica, te crta razdvajanja između srpskih i bošnjačkih snaga, što bi moglo opravdati paljbu. No svjedok Turković odgovorio je kako tamo nije bilo vojnih ciljeva:

„Znači nikakvi. Ako se negdje možda vidio neki vojnik ili nešto, ali nisu postojali nikakvi objekti, nikakve zgrade, ni bilo šta slično tome. Češće sam tu viđao UNPROFOR nego bosansku vojsku.“

Ovoga tjedna o napadima na sarajevske civile s položaja Grbavice i Ilidže pod kontrolom srpskih vojnih snaga svjedočio je i britanski izvjestitelj Martin Bell, koji je u Sarajevu boravio 1992. godine.

Prije svjedoka za zločine protiv sarajevskih civila sud je saslušao i potpukovnika bivše JNA Jožefa Poje i uvrstio njegov izveštaj o uporabi višecjevnog bacača raketa "Orkan" u granatiranju Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine. Tijekom tih napada poginulo je sedam, a ranjeno oko 200 ljudi. Prema optužbi, neki od zapovjednika Kninskog korpusa, s čijih položaja je izvršen napad na Zagreb, bili su na plaći Generalštaba Vojske Jugoslavije pod komandom optuženog Perišića.
Kusturica i Nenad Janković (Nele) pevali o Raši Dabiću

Autor: Miloš Teodorović

Još jedan skandal proteklih se dana vezao za ime srbijanskog reditelja Emira Kusturice. Naime, na nedavnom koncertu grupe "No smoking orchestra", sa kojima nastupa i Kusturica, izvedena je obrada pesme Johonnya Casha "Traženi čovek", u čiji tekst su ubačeni stihovi u kojima se veliča Dragan Dabić. Po istim se imenom sve do hapšenja u Beogradu krio Radovan Karadžić. Jedna nemačka nevladina organizacija obratila se javnosti pismom u kom osuđuje ovakav gest i poziva da Kusturica zbog toga snosi određene posledice.

Nevladina organizacija iz Minhena Društvo za ugrožene narode protestovala je zbog pesme koju je grupa "No smoking orchestra", zajedno sa slavnim rediteljem Emirom Kusturicom, navodno izvela u tom gradu. Član grupe, violinista Dejan Sparavalo pak kaže da na koncertu u Minhenu sporna pesma nije izvođena, ali mu je tekst poznat sa ranijih koncerata:

"Ovoga puta u Minhenu to nismo pjevali, možda nekad ranije, ali ovog puta sigurno nismo. Pominjan je Dabić Raša, jedan naš prijatelj, a to naravno nije Radovan Karadžić – njega niko nije pomenuo."

RSE: A gde ste, zapravo, pevali tu pesmu?

Sparavalo: Pjevali smo je nekada ranije.

RSE: Pominjanje imena Radovana Karadžića za mnoge može biti problematično i bolno, pa i i asociranje na njegovo ime. Da li razumete ljude koji imaju takav stav?

Sparavalo: Mogu da ih razumijem, u potpunosti mogu da ih razumijem.

RSE: Zbog čega?

Sparavalo: Pretpostavljam da su u toku ovih proteklih nemilih godina imali iskustva sa njim, naravno ne lično, pošto je on bio političar a ne vojno lice. Mogu da razumijem ljude koji misle ili su se uvjerili da je taj čovjek organizovao nešto što nije trebalo da organizuje, ali u krajnjoj liniji, on je otišao sad pred Haški tribunal to treba da se dokaže - da li jeste ili nije.

U Društvu za ugrožene narode tvde da su uputili pismo policiji u Minhenu kojim se traži reagovanje na javne nastupe na kojima se veličaju lica optužena za najteže zločine. Predsednik ove organizacije Tilman Cilh potvrdio nam je kako je isto pismo uputio i UNICEF-u, čiji je Kusturica ambasador dobre volje. Cilh nam je pojasnio:

„Kao prvo, gospodin Kusturica je umetnik i, nažalost, u isto vreme politički ekstremista. To nije samo politička propaganda, već propaganda za Radovana Karadžića koji je odgovoran za masovna ubistva, ne samo muslimana u Bosni i Hercegovini već i hiljade Srba u Sarajevu koji su takođe umirali. I takvom čoveku se u Minhenu peva pesma ovakvog sadržaja:’Kada budem iza rešetaka, Marija Magdalena će mi doći, Marija Magdalena koja će biti tražena osoba umesto mene. Ako ti se ne sviđa Dabić Rašo, popuši mi k..’ Zbog svega toga pisali smo policiji Minhena i UNICEF-u pošto je Kusturica njihov ambasador dobre volje. To je nešto što mora vređati ceo srpski narod, a mi iz Nemačke i drugih zemalja posle svih zločina kroz istoriju koji su ovde počinjeni moramo učiniti sve kako bismo sačuvali čast Evrope.“

Kusturica za RSE sve demantovao

Emir Kusturica
Do frontmena grupe "No smoking orchestra" Neleta Karajlića nismo uspeli da dođemo, ali nam se Emir Kusturica javio u redakciju nakon što je u emisiji Radija Slobodna Evropa za Srbiju čuo izjave Dejana Sparavala i Tilmana Cilha. Kusturica kaže da na koncertima nije veličana politika zločina, za sebe takođe navodi da je i sam žrtva etničkog čišćenja i najavljuje da će tužiti hrvatsku novinarku koja je prva takve informacije prosledila:

"Dakle, informacija koju smo čuli danas na radiju je, najblaže, netačna. Nije nikakva organizacija za zaštitu malih naroda zvala policiju nego naš organizator i menadžer naših nastupa u Nemačkoj koji je dobio prijeteća pisma od te fantomske organizacije u kojoj se, između ostalog, tvrdi da je grupa "Zabranjeno pušenje" grupa ratnih zločinaca. Ne samo da ona nije grupa ratnih zločinaca nego je to muzička grupa koja deluje po staroj hrvatskoj "tko pjeva zlo ne misli" i koja je, zapravo, žrtva dezinformacija. Mi smo tražili da dođe policija, odnosno naš menadžer, koji će i tužiti Edinu Natošević koja je formirala na jednom hrvatskom sajtu Indexu 94 čitavu priču o našoj navodnoj vezanosti za ratne zločine, odnosno pjesmu koju smo pjevali. Niti je tamo nije pjevana pjesma o Radovanu Karadžiću, nego je, pošto na svakom koncertu jednog od svjetskih bjegunaca obrađujemo, ovoga puta je bio na jelovniku Abdić Fikret, odnosno Fićo. Ali, to je kontekst u kojem nema nikakve političke ideje o njihovom djelovanju, već je tema našeg pjevanja naša fascinacija raznim tipovima iz istorije bjegunaca. Prema tome, kao žrtve etničkog čišćenja, i Nele i Dejan Sparavalo i čitava grupa "Zabranjeno pušenje", daleko smo mi od bilo kakve bliskosti sa samom idejom pošto smo žrtve iste.“

Bend "No smoking orchestra" proslavio se u celom svetu pre svega zahvaljujući Kusturičinim filmovima. Ipak, njegov lik i delo, te kontroverze koje ga prate, bude i kontroverze u odnosu na grupu što bi moglo biti i objašnjenje zbog kojeg je u zemlji daleko manje popularna nego izvan nje.


* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje
(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG