31.1. subota
Jutro u Centru za ženske studije. Nastavak jučerašnjega popodnevnog razgovora o feminističkom pokretu na 'ovim prostorima'. Oko 'ovih prostora' žene se lakše dogovaraju. Nema zauzimanja teritorija ni svađa oko granica. Prostor se definira prostorom aktivizma ženskih grupa s kraja osamdesetih, prvih SOS telefona i formiranja ženskih grupa, javnoga govora o nasilju protiv žena. Nakon autorefleksija o inspiracijama, ulascima, propitivanjima, izlascima i slaganja kockica 'povijesnoga uvida' , ostavljamo otvorenim postoji li feminsitiči pa čak i ženski pokret 'na ovim prostorima', 'u regiji', a ukoliko postoji pripadamo li mi doista nekom stvarnom ili imaginarnom (imaginiranom?) pokretu.
Svaka od nas svoje mjesto vidi i imenuje drukčijim. Jasno je da i nakon trideset godina od drugoga vala feminizma ostaju prijepori, traume 'rascjepa' kao što ostaje i žudnja za Drugom, Drugima i drukčijim svijetom. Nastavak (ujedno i početak) feminističkih razgovora u novim nacionalnim državama nužno uključuje 'naučene lekcije', otvaranja i zaliječivanja bolnih mjesta pokreta na osovini Ljubljana-Zagreb-Beograd. Nikada završene zagrebačke priče raspada pred rat na nacionalistkinje nasuprot mirovnjakinja, osobne povrede i 'izdaje' sestrinstva i feminizma.
Biljana i Nela s kojima dnevno dijelim i 'turbulentnost hrvatske ženske scene' i Lepa, 'antiratna drugarica', moje su suputnice u prelascima granica u godinama sukoba i ratova s kojima provjeravam i promišljam posjeduje li feminizam emancipatorski potencijal koji ni razdjelnice, ni napukline, ni sukobi, umrežavanja ili pak NGO-izacija pokreta ili ekspertni feminizam ne mogu poništiti.
Na kraju večeri osjećam se emocionalno potreseno i potrošeno.
1.2. nedjelja
Lijeno nedjeljno jutro. Počeli su mi se i vikendi mrviti na putovanjima, sastancima, radionicama... Gledam na Europsku uniju sa 17 kata zagrebačkog nebodera. Prošle nedjelje u Brusselsu, na sastanku Europskog žensog lobija, slušam o intersekcionalnosti diskriminacije i novoj antidiskriminacijskoj direktivi koja isključuje rodnu. Sa 17 kata Zagreb izgleda kao velegrad. Netko je oko Nove godine ispred nebodera 'nacrtao' u snijegu divovsko srce i unutar njega 'volim te'. Tako da je svaka osoba mogla pomisliti da se to baš na nju odnosi.
Pišem tekst za konferenciju u Banjoj Luci Gender mainstreaming and media. kritiku obaju 'divova' koji dnevno utječu na ženske živote. Bila sam u Banjoj Luci tek jednom, usred rata, gotovo 'prošvercana' od UN-a. Kakva je danas Banja Luka? Dodigovska ili civilistička?
Telefon iz Zadra. Pokušavamo posložiti mozak rasutih života. Zastave mogu skidati tek posve nemaštoviti ljudi, moj prijatelj eufemistički komentira ljudsku ljudsku glupost.
Gledam do kasno navečer kako se viore zastave i kako i drugi mogu biti prvi! Ono što veseli je spoznaja da ima i maštovitih ljudi koji pjevaju o vilama a ne o ratnicima.
2.2. ponedjeljak
Posve običan radni ponedjeljak. Javljam dobru vijest Sanji V. i Dubravki C.C. da će nam Ljuština ustupiti Kerempuh za izvedbu Vagininih monologa u povodu V-Dayja, dana kada obilježavamo borbu (iako ne volim militarističke izraze, nema boljeg) protiv nasilja nad ženama. Eve Ensler, autorica Vagininih monologa, doći će 1. travnja i 'sebično' želim da ju čuju ne samo aktivistkinje već i 'svekolika publika'. Govorit će o Kongu i silovanjima za koja naši mediji ni ne znaju da se dogadjaju. To je 'tamo daleko', a i Kongoanci su crni. Istina, ovo bi moglo zvučati kao da ja tako mislim, pa bih mogla proći kao Vedrana Rudan. Da li je previd opravdanje za našu nebrigu i odgovornost za druge?
Večer kod roditelja.Otac ima 82 godine i šalje redovito sms poruke pisane velikim slovima. Majka nam kuha kompot od jabuka. Kad oni odu gdje će im biti mjesto?
3.2. utorak
Dok se o brodogradnji raspravalja posljednjih osam godina, bez da se pokušalo raditi na restrukturiranju, sada prijete otkazi. I prijeti se štrajkovima. Sjećam se krize s brodogradnjom u Finskoj i kako se spas pronašao u novim tehnologijama. A s Riječkog su sveučilišta dolazili mladi znanstvenici.
Otpočele smo u Centru projekt, podržan od Europske komisije, kojim želimo osnažiti tekstilne radnice. Jer, kakogod da je tekstilna industrija 'brodogradnja sjeverne Hrvatske' kako kaže kolegica Svjetlana iz sindikata s kojom surađujemo, Vlada nije nijednom progovorila o mogućoj strategiji kako da tridesetak tisuća tekstilnih radnica ne ostane bez posla. To je dvostruko više od brodogradilišnih radnika.
Popodnevnim autobusom odlazimo za Banju Luku. Kiša. Kiša. Gledamo film o Aleksandru Makedonskom i stižemo u Banju Luku prije no što je završio. I u Banjoj Luci kiša. Moj crveni kovčeg kupljen u Maroku pada u lokvu vode. Lara i Natalija iz Udruženih žena voze nas u hotel Bosna. Na ulazu stoje stupovi kao sa seta Aleksandra Makedonskog. Set je u Zagouri, u na rubu marokanske pustinje.
4.2. srijeda
Na konferenciji sudionice iz regije, novinarke, urednice, voditeljice koja govore o slici žena u medijima i položaju novinarki. Iako su se životi žena promijenili to mediji ili ne znaju ili uporno čuvaju, njeguju i perpetuiraju stereotipnu sliku žena. U tiskovnim i elektroničkim medijima prevladavaju 'ženska tijela i muška lica'. Ni stavovi kolega novinara i urednika prema kolegicama novinarkama i urednicama nisu lišeni seksizma.
Mediji nisu i ne bi trebali biti tek zrcalo stvarnosti, oni imaju mogućnost kreirati stvarnost, pa tako mijenjati i stereotipe o ženama No, kako je rekla kolegica Tamara Strozza iz beogradskog Vremena: 'kakve države takvi i mediji'. Ukoliko je 30% novinarki diskriminirano na osnovu izgleda, a 'kodeks za voditeljice' poštuje veliki dekolte, a za voditelje zakopčanost do grla s uredno svezanim kravatima, nema tu, i neće ni biti, jednakopravnosti. 1/3 novinarki trpi diskriminaciju na osnovu godina, pa voditeljica vijesti ne može biti starija od 35 godina, a 1/5 novinarki žrtva je nekog oblika seksualnog nasilja od kolega.
Na promociji knjige zeničkoga filozofa Željka Š., susrećem prijatelja Linu V. Miodrag Ž. nas ostavlja s pitanjem: je li moguće voljeti i ne posjedovati?
Budim se u četiri ujturo. To je od ćevapčića ili Vasine torte koju sam pojela s Lidijom i Nunom. Biti u Banjoj Luci i ne kušati 'banjalučke ćevape'...znam, znam, stereotip. Ali, i troje se filozofa zalagalo za filozofiju života i hedonizam.
5.02. četvrtak
U Bosni rod prevode s 'džender'. Pa su tako niknuli 'džender centri' i govori se o 'džender politikama'. Feminsitičke su lingvistkinje još sedamdesetih upozorile na važnost jezika koji bilježi odnose moći, kreira koncepte, pa tako i stavrnost. No, ne treba poštedjeti ni jezik nevladinih organizacija, često tek kopiju 'donatorskog jezika' ili nezanimljivu presliku suhoga jezika EU-a koji dakako nije atraktivan medijima kad bi i odlučili pratiti aktivnosti civilne scene i ženskih organizacija.
S Lidijom i Vidom odlazim na godišnju izložbu Udruženja likovnih umjetnika Republike Srpske. Večer je gotovo proljetna. Susret s mladom umjetnicom Sandrom Dukić popravlja ukupni dojam izložbe.
6.02. petak
Ujutro sam otišla na tržnicu. 'Pijaca' je nova, Lana me vodi k Stevi, 'koji je iz Kostajnice', kaže. Stevo ima odličan kajmak, i sir, i nakon kušanja nagovaram Stevu da se vrati u Hrvatsku. Kako ne bih morala dolaziti u Banju Luku po kajmak. Stevo bi se i vratio, ima zemlje, bavio bi se pčelama jer Europa treba med. Sjetih se da je Europa voljela 'krv i med', kako se zvala i izložba o suvremenoj umjetnosti 's Balkana' početkom novog tisućljeća. Vida, Slovenka koja vodi švedsku žensku organizaciju u Bosni i Hercegovini, a ima auto makedonske registracije, vozi Nadu, Anikku, Zoricu i mene u Zagreb. Identiteti žena se prepliću u razgovoru kao i cik-cak engleskoga, švedskog i hrvatskog. Ne mogu vjerovati, za dva sata smo stigle u osunčani Zagreb.
Slušam novi album Davida Byrnea i Briana Ena.
Bilo bi lijepo otići u Zadar sutra, iako još nisu procvali bajami.
