U Washingtonu, Londonu, ali i diljem Evrope, vlade su do sada pod planom sanacije banaka "upumpale" milijarde dolara. Spustile se kamatne stope na najnižu moguću razinu kako bi privatne banke mogle jeftinije posuđivati novac iz državnih blagajni. Vlade su investirale izravno u banke u zamjenu za njihove dionice, onako kako to inače rade privatni investitori. No, sve to nije pokrenulo tržište kapitala. Banke su, posebno američke, novcem dobivenim od države sanirale gubitke nastale zbog spekulacija na tržištu nekretnina u Sjedinjenim Državama. Za sada je jasno da banke kalkuliraju s davanjem kredita i da će pristati nove kreditne linije samo ukoliko budu prisiljene na to. Howard Wheeldon, financijski ekspert u BGC Partners u Londonu ističe da se situacija usprkos "dobrim namjerama" i dalje pogoršava, da povjerenje u banke nije obnovljeno naprosto jer je još uvijek nepoznato koliko je u tim bankama takozvane "loše ili toksične" imovine.
Potezi svjetskih vlada su na prilično sklizavom terenu i za sada njihovi planovi nisu zaustavili klizanje prema dnu. Jedino što im preostaje je intenziviranje razgovora o novim intervencijskim mjerama. U "igri" su tri opcije. Jedna je da države daju još više novca bankama, ali pod striktnijim uvjetima kako bi one otvorile kreditne linije. Ta mogućnost bi uključivala ponudu bankama da im država garantira osiguranje kapitala u slučaju budućih velikih gubitaka.
Druga opcija je stvaranje banaka koje bi financirala država. Riječ je o takozvanim "lošim bankama" koje bi kupile dionice banaka koje su u poteškoćama. To bi trebalo pomoći ozdravljenju drugih banaka, i njihovu aktiviranju u privlačenju novih investitora i ponovnom otvaranju kreditnih tokova.
Treća opcija – da država preuzme banke, odnosno njihova nacionalizacija. Po mišljenju Wheeldona nacionalizacija je najdrastičnija od svih i ona se koristi samo ukoliko prve dvije opcije propadnu.
Ipak usprkos svemu, ideja o nacionalizaciji banaka sve se češće spominje: Mnogi analitičari već jasno stavljaju do znanja da je na djelu jedan oblik nacionalizacije. Primjerice, u posljednjih nekoliko mjeseci vlade u Washingtonu i Londonu su postale vlasnici značajnog dijela dionica u velikim bankama. U "Bank of America" država ima šest posto dionica a u "Citigroup" gotovo 8 posto dionica. Britanska vlada u "Royal Bank of Scotland" je vlasnik nekih 70 posto dionica. Island je u cijelosti preuzeo tri najveće banke, dok je službeni Dublin to učinio s "Anglo Irish" bankom.
Da li bi se nacionalizacija banaka mogla nastaviti kao jedan od mogućih odgovora na krizu? Stručnjaci upozoravaju da bi to mogla biti i rizična strategija. Naime, nacionalizacija banaka znači da država kupuje dionice po manjoj vrijednosti, a ne po onoj po kojoj su je dioničari kupili. U strahu da će se tako nešto dogoditi moglo bi doći do masovne prodaje dionica, što bi banke dovelo do bankrota. Uz to, kada država nacionalizira banku, i sama je izložena političkom pritisku da izbjegne nepopularne mjere koje su česte kada je banka u privatnom vlasništvu. Primjerice, da "stavi na bubanj" imovinu onoga tko ne može otplaćivati hipoteku, odnosno kredit.
No nacionalizacija banaka ima i svojih dobrih strana. Štedišama garantira da neće izgubiti svoju životnu ušteđevinu ako banka propadne. Uz to, država može natjerati banku da otvori kreditne linije kako bi se oživjela ekonomska kretanja.
Primjer Švedske mnogima je ovih dana dobar uzora. Naime, Švedska je početkom devedesetih prošloga stoljeća prošla kroz slično iskustvo koje ovih dana proživljava svijet. Bankarski sistem bio je u kolapsu, krediti, posebno oni hipotekarni su se davali bez pokrića, došlo je do pada vrijednosti nekretnina, pa je tržište izgubilo oko 60 posto vrijednost. Nezaposlenost je počela rasti, krediti za privredu su "presušili". Država je odlučila preuzeti banke, i priča je sretno završila. Vladini eksperti su kombinirali nekoliko instrumenata. U slabe banke su "ubacili" svježi novac, oformili takozvane "loše banke" koje su kupile obezvrijeđenu imovinu drugih banaka, dok je država nesolventne banke nacionalizirala. Stockholm je također odlučio zaštiti depozite običnih građane u bankama, ali ne i vlasnike banaka, odnosno dioničare banke.
Peter Boone, ekonomski stručnjak u Londonskoj školi ekonomije ističe kako su vladine garancije smirile kreditore i ulagače koji su se plašili da će u krizi ostati bez novca. Odluka da se ne štite vlasnici banaka dobila je podršku javnosti da se upotrijebe značajna sredstva poreznih obveznika kako bi se spasio bankarski sektor. Švedska je tih godina izdvojila oko 4 post BDP kako bi spasila bolesne banke. U jednom trenutku 1995. vlada je kontrolira gotovo 20 posto cjelokupnog bankarskog sustava. Nakon određenog vremena država je uspjela vratiti oko polovice uloženih sredstava. Potom je prodala devalviranu imovinu nakon što se tržište nekretnina oporavili. Prodala je i svoje dionice u bankama koje su ozdravile i mogle nastaviti dalji rad bez državnih sredstava.
