Dostupni linkovi

Markale ne smiju biti zaboravljene


Polaganje cvijeća na mjesto stradanja na Markalama, 5. februar 2009.

U Sarajevu je obilježena 15. godišnjica od pogibije 67 i ranjavanja 142 ljudi na pijaci Markale, koji su stradali od granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske. Ovaj dan obilježava se i kao Dan sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine. Šta Sarajlijama znači ovaj dan i koliko se značaja pridaje sjećanju na opsadu grada?

Petog februara 1994. godine na sarajevskoj pijaci Markale ubijeno je 67 a ranjeno 142 Sarajlija. Minobacačka granata ispaljena je u 12:30 sa područja Vojske RS, iz sela Mrkovići.


„Mrtvih ima dva puna kamiona i dva puna kombija. Ima 50 mrtvih, čovječe. Nasred pijace, nasred pijace...Sve, tezge, stolovi, sve je to samljeveno, čovječe....Mrtvih koliko hoćeš. Nogu, ruku, glava, crijeva, svega...“

Petnaest godina kasnije, preživjeli i članovi njihovih porodica ispred Spomen ploče prisjećaju se februarskog užasa. Nezir Tatlić:


„Ustvari, ja sam i bio prvi koji je uletio ovdje u Markale. Kad su svi trčali vani, ja sam trčao unutra misleći da mi je majka unutra. Nisam se nijednog momenta okretao. To je nešto neopisivo. Kad mi te slike dođu pred oči, ja jednostavno ne mogu da pričam. Toliko me potrese to sve. Došao sam ovdje prvi put na današnji dan i osjećam se teško. Prvi čovjek koji je iznesen ovdje, s ovog ćoška, bio je Škamo, sa Sedrenika, kome su obadvije noge bile prebijene i ja sam ga sam uspio iznijeti i smjestiti ga u kombi. Puno poznanika koje sam znao, većinu sam tog svijeta znao jer sam tu radio i živio. Dosta sam ih iznio, ne znam ni sam koliko, možda dvadesetak osoba.“

Hasan Banda:


„Svratio sam se na pijacu da kupim nekih namirnica djeci, duhana sebi usput prvo, kao i ostali. U tom momentu zasrio sam tetku, pet minuta sa njom stajao, unišao sam u pijacu, u tom momentu je granata pala, najednaput je sve bilo pokošeno, ležalo dole. To je bio jauk, vriska, glave sam viđao kraj sebe. I ja sam ranjen, vidim niza me nešto vruće curi - krv je curila, pet metara sam pošao prema cesti, i pao sam u nesvijest.“

Količina užasa koja se u samo jednom danu izlila na Sarajevo učinila je da se on obilježava kao Dan sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine. Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen:

„Markale su sinonim jednoga beščašća, besramnog odnosa čovjeka prema čovjeku. Zato ovaj dan ima poruku da se više nikada nikomu, na bilo kojem pedlju Evrope i svijeta ne smiju usuditi da i pomisle uraditi nešto što je urađeno u jednom totalno abnormalnom vremenu.“

Polaganje cvijeća na mjesto stradanja na Markalama, 5. februar 2009.
Član Predsjedništva BiH Željko Komšić još u sjećanju, kaže, nosi slike masakra. Iako su Sarajlije ljudi kratkog pamćenja, kaže Komšić, zaboraviti se ne smije:

„Dobro je da ljudi dolaze i da obilježavaju ovaj dan na ovome mjestu, kao i druga mjesta – isključivo zato da ne zaboravimo stvari. Ne valja kad ove stvari zaboravljamo, bez obzira što smo mi ljudi kratkog pamćenja, što nam je nekada i lakše da zaboravimo sve ono ružno što smo prošli u životu, ali ako ništa drugo - onda u ime ljudi koji su ovdje poginuli a koji su bili krivi samo zato što žive u Sarajevu i što su došli na ovu pijacu da nešto kupe, da pojedu, da se ugrije.“

No, na obilježavanjima je svake godine sve manje građana a sve više političara. Porodice žrtava to doživljavaju teško:

„Moj otac je poginuo ovdje na pijaci. Ja svake godine dođem ovdje i jako sam razočarana odnosom vlasti i države prema žrtvama u ratu u BiH, a posebno ovim žrtvama na pijaci. Okrenite se, molim vas, pa snimite ovo prljavo staklo koje nije godinama oprano, ali su zato svi sa buketima cvijeća, sa vijencima, nasmijani i veseli došli ovdje. Svi mi koji smo nekoga izgubili ovdje svake godine stojimo u zadnjim redovima. Mi ne možemo ni da priđemo čak tamo.“

Opsada Sarajeva trajala je 1479 dana. Od ’92. do ’95. godine u Sarajevu je živjelo oko 340.000 stanovnika koji su bili izloženi svakodnevnom granatiranju i snajperskom djelovanju. Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Smail Čekić podsjetio je na teške uslove u kojima su tokom opsade živjeli građani Sarajeva:

„Civilno stanovništvo Sarajeva je u kontinuitetu iznurivano. Evidentan je bio neodostatak najosnovnijih životnih namirnica, usljed čega su vladali glad, žeđ, nesanica, osjećaj nesigurnosti i besperspektivnosti, neodostatak osnovnih lijekova i drugih elementarnih životnih potreba, što je stanovništvo Sarajeva dovodilo u borbu za životni opstanak.“

Uslovi u opkoljenom gradu bili su nečovječni, ciljevi su, prema podacima Haškog tribunala, bili civilni objekti uključujući, bolnice, kulturne objekte, i škole i dječija igrališta:

„Evo ovdje u nogu, ništa ne boli, samo peče.“

„Kakav je to čovjek koji je pogodio nju od tri godine? Volio bih da ga vidim samo i da sa njim popijem kafu da mu kažem svaka mu čast u životu kad je uspio da pogodi dijete od tri godine.“

Građani su ubijani svuda i u svakom trenutku. Prema podacima Tribunala, u Sarajevu je ubijeno više od 9.500 ljudi. Za teror nad građanima Sarajeva pred Sudom u Hagu optužen je bivši predsjednik RS Radovan Karadžić. Prema navodima optužnice, on je planirao, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomogao kampanju granatiranja i pucanja iz snajpera na civilna područja Sarajeva. Za opsadu Sarajeva Haški tribunal na doživotni zatvor osudio je generala VRS Stanislava Galića na doživotni zatvor, a komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Dragomira Miloševića na 33 godine zatvora.

Arhivski snimci masakra na Markalama:



  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

XS
SM
MD
LG