Dostupni linkovi

Atrofija institucija


Boris Tadić
Boris Tadić

U Srbiji postaje već utabani ritual da se ništa ne može postići bez spasonosne intervencije predsednika Borisa Tadića. Vlada je u svemu tome, kako nedavno napisa poznati kolumnista, "tek nekakav pasivni 'korisnik usluga' konfederacije stranačkih lidera, a parlament je tek mesto za estradoidne egzibicije.

Seća li se uopšte više iko Miloševićevih premijera? – upitao se nedavno domaći komentator.

Preti li i Mirku Cvetkoviću, koga srpski tabloidi uredno zovu "premijer predsednika Borisa Tadića", sudbina sličnog društvenog zaborava? Hoćemo li se i ovog vremena sećati ne po tome šta je ili nije uradila vlada nego šta je ili nije uradio Predsednik Republike?

Šef države Boris Tadić je, navode mnogi poznavaoci srpskog političkog teatra, ne samo politička "devojka za sve" nego i "vrhovnik" u svojoj - vladajućoj - stranci. To nesrećno, iako tradicionalno, partijsko-državno dvojstvo, uz rastuću akumulaciju njegove moći, praćenu, doduše, rastućim legitimitetom, predstavlja ne samo izraz nedovoljne "političke higijene", nego i ozbiljan politički rizik – i Predsedniku, i njegovoj stranci, i institucijama vlasti.

Politički analitičar Zoran Stojiljković konstatuje da su Tadićevom rastućem autoritetu išle naruku mnoge okolnosti koje su ga prosto "zvale" da pregreje svoj angažman:

"To počinje da liči na prezidencijalizam. Prva mu se ruža vetrova, da tako kažem, namestila tako da izborni rezultat Demokrata bude iznad Radikala i to preko svih očekivanja i da se ukaže prilika da aranžman sa Socijalistima donese potpunu vlast. Zatim, prvi put je došao u situaciju da u Vladi ima natpolovičnu većinu ministara iz svoje stranke, da "obavlja" funkciju premijera, zahvaljujući svom dominantnom političkom kredibilitetu. Sada, međutim, mora da vidi šta će s tim. Nesumnjivo je da iz toga mora nekako da izađe, odnosno, da mora manje da zalaže svoj autoritet, prebacujući sa sebe deo odgovornosti. Takođe bi treblo da razreši i probleme u vezi sa stranačkom funkcijom i aktivizmom. Nije prihvatljivo da preduzima česte intervencije unutar stranke, morao bi nekog drugog u partiji da ovlasti da se time bavi; Drugim rečima, mora se uspostaviti ta, veoma osetljiva, crvena linija razdvajanja između onog što radi kao predsednik Republike i onoga što radi kao lider ključne stranke."

Načelno gledano, politički zdravije bi bilo razdvojiti partijsku od državne funkcije, ocenjuje politički analitičar Vladimir Goati, ali dodaje da u Srbiji, u kojoj parlament i druge institucije sistema ne funkcionišu, dolazi do toga da Predsednik preuzima ingerencije koje mu ustavno i ne pripadaju:

"Ako je Parlament, kao što je to do sada bio, nosilac zakonodavne vlasti i nema poslanike nego ima te promenjive delegate, legimitet je veoma mali. Imali smo Parlament koji je pred očima javnosti pokazao neverovatnu neozbiljnost. Kada imate tri vlasti, sudsku, izvršnu i zakonodavnu, ako zakonodavna vlast u Skupštini, takvoj kakva je, vrši destrukciju, onda neosetno ova druga vlast, odnosno onaj mali deo te izvršne vlasti koji ima legimitet, jer predsednik je izabran neposredno od svih građana, postaje fokus, ono u šta se gleda. Kada Parlament sam uništava svoj ugled, onda predsednik, iako nema ustavna ovlašćenja, postaje mnogo moćniji nego što bi bio da imamo normalan Parlament i da on normalno funkcioniše – nemamo nijedno ni drugo u Srbiji."

Zijad Bećirović, direktor ljubljanskog Instituta za bliskoistočne i balkanske studije, podseća da demokratska politička kultura i higijena podrazumeva razdvajanje funkcije šefa države od njegovih stranačkih ovlašćenja:

"Mislim da nije potrebno ići samo u države Evropske unije nego i u samo susedstvo Srbije. Imamo primer predsednika Republike Hrvatske, gospodina Mesića, koji se odmah povukao sa stranačkih funkcija, ali i u Makedoniji gde se predsednik Crvenkovski, kada je izabran na poziciju šefa države, takođe povukao sa svih stranačkih funkcija i funkcije predsednika Socijaldemokratskog saveza Makedonije. U Evropskoj uniji je takva politička praksa i kultura da šefu države ne pada na pamet da se bavi bilo kakvom stranačkom funkcijom, a kamoli da bude predsednik stranke. To na neki način, mada to u Srbiji nije Ustavom regulisano, dovodi u pitanje samu političku kulturu i higijenu, a ponekad se delovanjem predsednika na taj način, čak, dovodi u pitanje i odvojenost vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast."

Svaki dalji predsednički intervencionizam i prepokrivanje institucija, upozorava Zoran Stojiljković, mogu se vratiti kao bumerang-efekat:

"Nije on izašao iz okvira svojih ovlašćenja i mogućnosti da igra aktivnu ulogu, ali je taj svoj intervencionizam doveo do krajnjeg stepena, a posledice mogu biti neugodne ne samo zbog toga što ćemo se svi navići na to da institucije ne mogu i neće, nego i on sam time preuzima preteran rizik. Sve će se na kraju, ako pođe loše sa efektima razvoja, balansiranjem budžeta, nezaposlenošću i evropskim integracijama, stavljati na njegov račun."

XS
SM
MD
LG