Dostupni linkovi

Hrvatska konačno može odahnuti. Sinoć je prestala neizvjesnost - domaći rukometaši nisu pobijedili Francusku i uzeli zlatnu medalju - osvojeno je dostojno proslavljeno srebro i sad se svi mogu posvetiti svojoj svakodnevici.

Rukomet je protekla dva tjedna u Hrvatskoj pokazao da ga prate - i organiziraju - političari s ograničenjima, dok ga igraju sportaši bez granica. Najbolji strijelac prvenstva, Makedonac Kiro Lazarov, inače igra u Zagrebu, najbolji švedski igrač Doder ima srpske korijene, nekoliko hrvatskih igrača rođeno je u Bosni i Hercegovini, a ponajbolji svjetski rukometaš iz francuske reprezentacije, Nikola Karabatić, ima po ocu hrvatske, a po majci srpske korijene. Rođen je u Nišu, a vuče podrijetlo iz sela Vrsine u trogirskoj zagori. O Nikolinom ocu nam govori njegova rođakinja Svetinka Karabatić:

"U Trogiru je išao u školu na zanat i igrao rukomet. Završio je zanat i dospija je u Metković. I tamo je igrao. Poslije Metkovića otiša je u Niš. Tamo se oženija i dobija sina Nikolu. Odatle je otiša u Francusku i dobija dugoga sina."

Karabatić je sinoć vodio sportski rat s hrvatskim rukometašima. Ostat će upamćen njegov grubi faul nad najboljim hrvatskim igračem, Ivanom Balićem. To nije bilo lako u Splitu gledati Ivanovoj baki Antoniji:

"A šta ću govoriti. Baš su grubi ti udarci."

Danas u Hrvatskoj još uvijek ima kivnih na suce iz Danske, a među njima je i Ivanova baka:

"Žao mi je. Koliko su se jučer trudili, a za sve su suci krivi."


Rekosmo, prvenstvo su pratili i gafovi političara - najnoviji je zabilježen na sinoćnjem finalu. U svečanoj loži kršili su zakon kojeg su sami donijeli. Premijer Sanader i članovi njegove Vlade sladili su se vinom - kako javlja portal index.hr - premda se po zakonu alkohol ne smije točiti 500 metara uokolo sportskog objekta.

Ali, političari se vole pokazati, pa makar sa čašicom u ruci. Neki se vole i iskazati, pa makar s tuđim parama. Hrvatski rukometni savez je od grada Zagreba tražio sedam milijuna kuna za organizacijske troškove, a onda je zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, dodao još pola milijuna kuna "dobre ruke" radi dobrih igara. Tipično bandićevski, kaže gradski vijećnik iz Hrvatske narodne stranke, Jozo Radoš:

"To je naravno kupovina glasova na valu popularnosti i populizma. To je tipičan Bandić. On dijeli novce šakom i kapom za nešto što nema ama baš nikakve veze sa zagrebačkim obvezama, ni sa zagrebačkim interesima. Puno je to bolje nego sasvim nenamjensko i slučajno trošenje i darovanje novca iz proračuna koji prelazi godišnje oko četrdesetak milijuna kuna."

I dok je Bandić trošio hrvatske pare za hrvatske rukometaše, njegov kolega iz Zadra, Živko Kolega, je trošio hrvatski ugled radi srpskih rukometaša. Podlegao je prijetnjama da će se srpskoj zastavi nešto dogoditi, pa je naredio da se sve 24 zastave sudionika prvenstva skinu s Narodnog trga. Naišao je i na osudu dijela svojih sugrađana, među kojima je i sveučilišni profesor Vinko Srhoj:

"Problem koji se tu postavlja je - svuda ima huligana, pa i u Zadru, kao i u svakom gradu, većem ili manjem, a vlast se ne zna odrediti prema tom tipu huligana, prema incidentnim situacijama, prema ljudima koji izazivaju netrpeljivosti i slično. Tu stavljam podijeljenu krivici i na one koji čine incidente i na strukture koje ih toleriraju. Ovo je incident gdje se gradonačelnik Zadra stavio na stanu onih koji šire tu netrpeljivost, pa i mržnju. Na neki način je njima izašao u susret skidajući zastave svjetskog prvenstva."


I ako vam se ova priča učini pričom o babama i žabama - u pravu ste. Iz nje se vidi da dok babe strepe - žabe plivaju, u močvari. I na koncu, nakon rukometne bajke i vraćanja svakodnevnim problemima poput recesije, a i vraćanju dugova za novoizgrađene dvorane, sve je završilo pjesmom.

Prvo se u dvorani zviždalo "Marseljezi", što je izazivalo stid, a onda se na Trgu Bana Jelačića nije tugovalo, nego se slavilo kao da su Hrvati osvojili zlato. Slavili su mladi ljudi, jedna nova generacija koja vjerojatno nije opsjednuta megalomanskim ciljevima i koja je na sugestiju svojih idola za himnu hrvatske rukometne reprezentacije, umjesto pjesme ratničkih pokliča, prihvatila nježnu ljubavnu baladu Marijana Bana:

"Kao da je morska vila,
Sve je moje snove ostvarila
Na obalama vrelim, neprospavane noći.
Kao da je dio plime,
Modro more šumi njeno ime
I sklada tihe pjesme.
Pjesme o samoći.
Kao da je dio sna,
Što me nosi zvijezdama.
I dok je ljubim
Ona se pretvara da spava.
Grije nas zlatnim suncem
More ljubavi.
I dok je ljubim, kao more
Njeno tijelo podrhtava.
Povedi me prostranstvima gdje svi
Pjevaju o ljubavi."

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG