Dostupni linkovi

Svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj prate huliganski ispadi i nacionalistička euforija koju nedovoljno osuđuju i hrvatski mediji i politika, a manifestira se osobito prema srpskoj reprezentaciji i državnim simbolima Srbije. Nasilje mladih huligana podgrijavaju različite interesne i političke skupine koje štete ugledu Hrvatske.

Paljenje srpske zastave na glavnom zagrebačkom trgu, premlaćivanje bejzbol palicom makedonskog navijača, lažne dojave o bombi u hotelu sa srpskim igračima, za većinu izvjestitelja hrvatskih medija samo su 'sitnice' koje su se dogodile u, kako ističu, 'predivnoj atmosferi' Svjetskog rukometnog prvenstva koje se održava u više hrvatskih gradova.

Sociolog i profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Dražen Lalić podsjeća da je stvaranje nacionalističke vrućice preko sporta dobro prokušana metoda kojom, kaže, razne interesne skupine od samog početka organiziranja Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj do gradnje velebnih i preskupih dvorana, koriste rodoljublje i zamagljuju uske vlastite interese:

«Normalno onda da i neki klinci, ja to ne opravdavam, ali i oni su proizvod cijele te atmosfere. Na to se onda uključuju i pojedini stupovi društva, kao gradonačelnici nekom svojom odlukom (skidanje zastava u Zadru) ili šutnjom, kao većina medija koji ništa ne progovoraju o tome i, na žalost, ta atmosfera nasilja i potiranja općeg dobra, manipulacije i nacionalizma zadobiva atribut 'normalnog'.»


Najviše incidenata dogodilo se u Zadru, a počelo je odlukom odlukom gradonačenika Zadra Živka Kolege da s glavnog gradskog trga skine sve zastave država sudionica prvenstva, jer je među njima bila i zastava države Srbije koja je, obrazložio je, iritirala neke građane.

Zadarski sveučilišni profesor Vinko Srhoj nevoljko definira svoj grad kao "zadnji hrvatski bastion tuđmanizma sa zavidnom količinom nacionalističke uskogrudnosti koja ne pravi razliku između agresora na Hrvatsku, službenih simbola jedne države, sporta i politike".

«Mislim da zapravo najveću specifičnu težinu ima taj potez gradonačelnika Zadra koji je skinuo zastave, jer je time, preko vlasti, legitimirao i poteze huligana koji će onda to raditi pod okriljem noći, a ne legalno, kako je to napravio gradonačelnik Živko Kolega.»


Država mora zaštititi tuđe simbole, kao što hrvatski simboli moraju biti zaštićeni u drugim zemljama, prvi je reagirao hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i istakao da vlast ne smije ustuknuti pred onima koji vrijedjaju te simbole. Skidanje zastava u Zadru osudio je i ministar mora prometa i infrastrukture, Zadranin, Božidar Kalmeta, i tek rijetki novinari. Ostali zasad šute, no većina građana koje smo anketirali osuđuju sve incidente, uključujuči i sinoćnje fućkanje srbijanskoj himni na utakmici u Zadru:

-Ne možemo stalno misliti na rat, ne?
-Pa, mislim da to nije u redu, bez obzira na sve.
-Mislim da je to ljudska kultura, prvenstveno.
-Nije pametno!
-Oni nama, mi njima!
-Mislim da se ne bi trebali tako ponašati. Kad smo već organizirali to prvenstvo trebalo bi sve proći u miru i to je to.

To je jedna eksplozivna kombinacija pljačke i nacionalizma!
No, baš u samoj organizaciji Svjetskog prvenstva i građenja 'navrat-nanos' megalomanskih dvorana, koje će siromašni hrvatski gradovi kasnije teško održavati, profesor Dražen Lalić vidi poveznicu i s aktualnim incidentima:

«To je jedna eksplozivna kombinacija pljačke i nacionalizma! Pljačke zastrašujućih razmjera, uz hipeertrofirano, napumpano rodoljublje, ustvari nacionalizam, a sve je to jedna magla iza koje se skrivaju vrlo konkretni interesi, kako ekonomskih tako i političkih poduzetnika, jer ne zaboravimo da su lokalni izbori blizu, i u takvoj atmosferi dolazi i nasilje.»

Uzroke mržnji i nasilju kod dijela mladih koji su se tek rodili u doba rata, voditeljica Dokumente, Centra za suočavanje s prošlošću, Vesna Teršelić nalazi ne samo u obiteljskim traumama koje se prenose i na mlađe generacije već i u nedovoljnom promoviranju tolerancije i ljudskih prava u hrvatskom obrazovnom sustavu i društvu u cjelini:

«Mislim da se 90-tih u Hrvatskoj, u školama i institucijama i poticala isključivost, da smo jako dugo čekali na aktivnu politiku u smislu zaštite prava manjina, da se etničko čišćenje na žalost, potvrđuje upravo sporim mjerama u vezi povratka i da je to sklop mjera koje onda doprinose da i mladi ljudi dobivaju poruku da su Srbi –nedobrodošli.»


Nije se mnogo promenilo u glavama ljudi


Pored velike medijske pažnje koju su izazvali incidenti na Svetskom rukometnom prvenstvu u Hrvatskoj i očekivanih osuda ovog događaja, prvenstveno od strane desno orijentisanih političkih partija, pa i ostalih činilaca srbijanskog društva, prisutni su i tonovi koji ukazuju na akciju hrvatske države u otkrivanju počinilaca ovog necivilizovanog postupka. Većina je složna u stavu da je veoma malo učinjeno u saniranju posledica ratne prošlosti.

Fizički napadi, uništavanje materijalnih vrednosti, pretnje, pritisci, uvrede…, pa - u tom kontekstu - i ritualno spaljivanje zastava i ostalih obeležja “onih drugih”, uobičajeni su postupci pojedinaca čiji su narodi izašli iz ratova na suprostavljenim stranama. Zabrinjavajuće je, međutim, da se to dešava i posle 13 godina od formalnog zaključenja mira, na manifestaciji koja bi trebalo da promoviše vrednosti sportske igre i fer pleja. Ovo samo govori da društvene elite nisu učinile dovoljno na saniranju psiholoških posledica ratova.

Na ovaj fenomen često ukazuju predstavnici Igmanske inicijative tokom svojih susreta u zemljama bivše Jugoslavije. Aleksandar Popov, član ove organizacije:

“Najlakše je sesti za neki sto, obnoviti međudržavne odnose, i tako dalje. Ali na ovom delu priče, koji se tiče baš odnosa javnosti prema tome, treba raditi, a naše vlade, političke i druge elite nisu na tome radile, nego naprotiv, često je podsticano drugačije raspoloženje koje je izazivalo - ili antisrpsko, ili antihrvatsko – kod jednih, ili drugih.”


Do dodatnog pojačavanja strasti i zahlađenja odnosa na relaciji Hrvatska – Srbija, po mišljenju Popova, dovelo je priznavanja kosovske nezavisnosti, kao i međusobne tužbe za genocid pred sudom u Hagu.

“I evo, posledica toga je spaljivanje zastave, napad na naše igrače…, što se recipročno opet može dešavati ovde kao odgovor na to, ili samo od sebe.”

Ratko Božović
Kako poslednje incidente u Hrvatskoj tumači kulturolog Ratko Božović?

“To nasilničko ponašanje govori da u svakodnevlju nisu utihnula nepodnošljiva destruktivna zbivanja. Dakle, nije se to mnogo promenilo u glavama ljudi. Izgleda da je mržnja ostavila frustracije i agresivno ponašanje i da to nije za nama, nego ovde, gotovo pred nama.”

Stiče se utisak da su gorke plodove politizovane stvarnosti i desturktivnog zbivanja na prostoru ex Jugoslavije, na najizraženiji način upile upravo mlađe populacije okupljene u navijačkim grupama, što profesor Božović objašnjava ovako:

“Ustvari, to su konflikti praznine i netolerancije, i ako hoćete, možemo otvoreno reći da je to deo primitivnog šovinizma. Imam utisak da ljudi ne znaju da vladaju sobom. Dakle, stvorili su naviku da grupno ne znaju da misle i ne znaju da se odrede prema onome što čine, jer ako sport ovako strada, kako će tek stradati ono što je mnogo drugačije, što nije u prostoru fer pleja i sportskog nadmetanja.”


Proslavljeni sportista i predsednik Košarkaskog saveza Srbije Dragan Kapičić smatra da u procesu uspostavljanja boljih odnosa sport igra veoma značajnu ulogu, ali naglašava da je za uspešnu realizaciju te ideje potrebna mnogo šira društvena podrška:

“Sport, u tom smislu, čini što može, a to je pre svega, jedan relativno - da ne govorim kroz moj košarkaški sport - nego i uopšte, čini maksimalno da se to odvija na civilizovan i normalan način, jer sportu generalno odgovara, i mora da odgovara, ambijent normalnosti. Ali, izgleda da nekim društvenim sferama to ne odgovara. Ili se na račun toga u nekom smislu profitira, a za to imaju mogućnosti kroz nekakve institucije – medije, a i šire možda. Neko potpiruje to, da bi se izašlo iz trendova koji su ispred nas i koji se zagovaraju u delu onih civilizacijskih dometa kojima stremimo.”

Bivši ambasador Srbije u Hrvatskoj i predsednik Foruma za međunarodne odnose Milan Simurdić kaže da se ovakve manifestacije, koje bi trebalo da budu proslava sporta, često koriste za potpuno neprimerene stvari, ali naglašava da ne treba dozvoliti da one budu glavna karakretistika i obeležje u odnosima između Srbije i Hrvatske, pogotovo u izveštavanju medija:

“Ja razumem medijska zaduženja i obaveze, ali ne verujem da to čini pravu suštinu odnosa između Srbije i Hrvatske.”

Mislim da su hrvatski organi relativno snažno reagovali na takve stvari i preduzeli mere na sprečavanju.
Poredeći poslednje incidente sa nekim ranijim, koji su se, takođe, dešavali godinama posle ratnih sukoba, Milan Simurdić ovog puta zapaža drugačiju reakciju hrvatskih organa:

“Mislim da su hrvatski organi, a ja to jako dobro pratim, relativno snažno reagovali na takve stvari i preduzeli mere na sprečavanju. Moram da kažem da to predstavlja određenu promenu odnosa, jer - u vreme kada sam ja radio u Hrvatskoj - bilo je incidenata slične vrste koji nikad nisu našli svoj policijski, ili sudski ishod.”

Simurdić i konstatuje da će nakon svega što se dogodilo na ovom rukomentnom prvenstvu, najveću štetu imati sama Hrvatska:

“To nije nikakav razlog za likovanje, ali jeste razlog da se očekuje da će se takve stvari sprečavati i u ovom slučaju u Hrvatskoj, i na nekom sledećem prvenstvu u Srbiji."

  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG