Dostupni linkovi

U novom intervjuu u okviru Radija 27 pozvali smo Doboj i Dragu Handanovića, jednog više nego značajnog stvaraoca, koji se ogleda u veoma zanimljivim materijalima i koji je eksperimentisao sa najrazličitijim formama. Keramičar i skulptor, likovni pedagog i kulturni animator, ovih dana je obilježio 50 godina stvaralačkog rada, na kojih ćemo se zajednički podsjetiti.

RSE: Pola vijeka stvaralačkog rada, može li čovjek to uopšte obuhvatiti jednim pogledom, ili je možda bolje tek naznačiti neke oslonce za vlastito pamćenje na svoju umjetničku karijeru?

HANDANOVIĆ: Negdje 1969. sam, nakon studija, došao u Doboj kao likovni pedagog i počeo sam se baviti skulpturom, crtežom, terakotom i tako dalje. Međutim, najznačajnije mi je bilo da, i kao likovni pedagog i kao umjetnik, u ovoj sredini ostavim pozitivan trag.

RSE: Čemu se više raduješ, prisjećajući se – svojim monumentima, onim sjajnim intervencijama u otvorenom prostoru, instalacijama, lirskim formama ili kulturnom aktivizmu koji si pokazivao?

HANDANOVIĆ: Za mene je bilo značajno i jedno i drugo. Kad sam došao u Doboj, sreo sam nekoliko intelektualaca koji su do tad napravili puno stvari u Doboju. Sreo sam Pavla Stanišića. Ja sam predavao istoriju umjetnosti u dobojskoj Gimnaziji, a Pavle u dobojskoj Ekonomskoj školi. Sreo sam i Esu Kresu, profesora muzike. Rezultat našeg druženja je bio Aprilski kulturni mozaik. Sjećam se dobro, jedno jutro u pet sati smo izašli iz štamparije i lijepili plakate po Doboju. Pavle mi je tada rekao: „Drago, ovo je vrjednije nego da smo napravili soliter u Doboju“. Puno stvari je bilo značajno. Shvatio sam Doboj kao svoje dvorište. Imao sam mogućnost da plasiram svoju skulpturu, u betonu i u bronzi. Prvih desetak godina u Doboju, u ono vrijeme, bilo je potrebno da se izvede nekoliko spomen-bista, tako da je danas u dobojskom spomen-parku šest mojih bista. Međutim, mene više radiju one stvari koje su oplemenile prostore kao što su trgovi, parkovi, robne kuće – parkovske klupe i žardinjere koje sam radio u natur-betonu. Arhitekti kažu da je Doboj jedan od rijetkih gradova koji ima tako fino ukrašene parkove i trgove.

RSE: Ostavio si tragove i izvan Doboja, u još nekim gradovima.

HANDANOVIĆ: Da. Izlagao sam svoja djela u Našicama, zatim u Zagrebu, u Beogradu i tako dalje. Međutim, ono po čemu sam ja jedinstven, to je skulptura od perforiranog glinenog tijesta odnosno od građevinske cigle. Istoričari umjetnosti tvrde da sam prvi u svijetu postavio skulpturu od pet vertikalnih formi od perforiranog glinenog tijesta u Našicama. Zatim, ima jedna moja skulptura u Iloku. Nedavno sam pročitao na Internetu da je malo oštećena. Nedavno sam ponovo bio u Malom Iđošu, gdje stoje tri moje skulpture od cigle. Ono što je sigurno jako vrijedno za ovaj kraj, to je 15 skulptura u otvorenom prostoru u Sočkovcu. U tamošnjoj ciglani sam provodio po tri-četiri dana i ostavio 15 skulptura, koje će biti zabilježene u katalogu mojih djela koji se pravi nakon 50 godina mog rada.

RSE: Posljednja predratna decenija je za tebe bilo vrijeme puno afirmacija. Bio si maltene „pretplaćen“ na najprestižnije nagrade u sarajevskom Collegiumu Artisticumu, bio si profesor ovdje u Sarajevu. Poslije si nekako ostao izvan pogleda naših medija i likovne kritike.

HANDANOVIĆ: Hvala ti što si me podsjetio to na to vrijeme. Prije rata sam dobio tri nagrade Collegiuma Artisticuma. Godine 1989. je moj „Pejzaž“ proglašen za najbolje djelo u toj godini. Jedinstven sam i po tome što sam prvi predavač keramike u Bosni i Hercegovini. Do tada se u BiH keramika nije izučavala u Umjetničkoj školi. Međutim, eto, došao je taj period u kojem je ta veza prekinuta, ali nastaviće se. I dalje sam u kontaktu sa Umjetničkom školom, nabavili su neku opremu, nešto su obnovili, i ja vjerujem da će se jednog dana u Bosni i Hercegovini opet izučavati keramika u Umjetničkoj školi.

RSE: Objasnio si nam kako si se obreo u Doboju. Uvijek me je zanimalo kako čovjek koji nije rođenjem otuda može ostati u tako jednoj maloj sredini? Zapravo, ono što me najviše potiče da postavim ovo pitanje jeste mjesto umjetnika u malim sredinama. Pretpostavlja se, naime, kako su stvaralačke duše u većem sukobu, u većem nesporazumu sa manjom okolinom, nego kad su u pitanju veći gradovi.

HANDANOVIĆ: Mislim da je život u maloj sredini velika prednost. Ja sam to osjetio u vrijeme kada sam radio u Sarajevu. Tada nisam stizao dati nijedno vrjednije djelo za Collegium Artisticum, jer sam bio preokupiran radom i velikim gradom. Međutim, u maloj sredini, u tišini, u miru, čovjek puno toga napravi i sve to se dobro primijeti. Istina, teško je to onda iz male sredine plasirati. Međutim, ako je djelo vrijedno, svugdje će biti primijećeno, gdje god se nalazilo. Kad sam konkurisao na jugoslovenskom konkursu za Izložbu u Parizu, čak dva moja djela su bila izabrana. Znači, ipak se može uspjeti u maloj sredini i napraviti nešto što umjetnici uspijevaju napraviti i u velikim sredinama.

RSE: Ti si svojim radom, svojim materijalima i intervencijama u prostoru u mnogo neposrednijoj komunikaciji sa živim ljudima nego što su umjetnici inače. Možda je i to pomoglo ili pomagalo.

HANDANOVIĆ: To je istina. Opet ti se zahvaljujem što me na to podsjećaš. Sjećaš se majstora Ređe koji je u komšiluku pravio gotovo iste intervencije kao i ja, i u glini i u terakoti i u natur-betonu. Da, radi se o neposrednom kontaktu. Opet bih pomenuo kontakt sa Pavlom Stanišićem, književnikom, koji je praveći Aprilski kulturni mozaik plasirao i nas likovne umjetnike, pa je 1975. godine napravio i umjetničku galeriju. Sjećam se dobro da je pokojni doktor Kovač napravio predgovor za katalog. Sedamnaestoaprilski salon je počeo sa Ilijasom Kruškićem. Tu je bio i Eso Kreso, poznati naš kompozitor, koji, nažalost, više nije među nama. Mislim da sam tih 50 godina svog rada ispravno živio, da treba tako živjeti. Mislim da sam tih 50 godina sretno proživio u oblikovanju.

RSE: Umjetnik po definiciji, po prirodi stvari, kad navrši 50 godina rada, nema pravo reći – ja sad odoh u penziju. Od njega se uvijek nešto očekuje. Očekuje li Drago Handanović od sebe još toga?

HANDANOVIĆ: Evo već imam skice za nova djela. Ne mislim stati, o tome nema govora. Ponovo sam se učlanio u Udruženje likovnih umjetnika BiH. U proljeće ću izlagati na izložbi Collegium Artisticum. Sada sam u Banjaluci prijavio dva djela za izložbu Udruženja likovnih umjetnika Republike Srpske. Svake godine obavezno učestvujem na tri simpozijuma. Stalno sam aktivan. Nadam se, ako me zdravlje posluži, a nadam se da hoće, da ću još dugo raditi skulpturu za otvoreni prostor.
XS
SM
MD
LG