Dostupni linkovi

Pola kese za 20 maraka


Ulična prodaja jedini je način preživljavanja mnogih siromašnih građana.

Većina građana BiH “jedva sastavlja kraj s krajem”, što se posebno odnosi na penzionere i ljude u punoj snazi koji ne rade i ne zarađuju. Ali, dovoljno za život nemaju ni oni koji rade. Čak i najveće plate u Bosni i Hercegovini, ne računajući poslaničke, ministarske ili zarade drugih funkcionera, često nisu dovoljne da podmire troškove prosječne potrošačke korpe.

Posljednji objavljeni prosjek plate u Republici Srpskoj bio je 790, a u Federaciji Bosne i Hercegovine 771 marku, što je za duplo manje od 1.600 maraka koliko koštaju mjesečni troškovi jedne četvoročlane porodice.

Tridesetogodišnji Pavle Lukić iz Banje Luke upravo mjesečno zaradi prosječnu platu. O tome da li je dovoljna za normalan život sam kaže:

„Jedva, dok se plate dažbine, dok se kupi hrana, ne ostane puno za bilo šta sa strane. Znači ne može se kupiti novi televizor, ništa od toga. Dažbine i hrana, to je za šta služi 600 do 700 maraka.“

Banjalučaninu Dimitriji ostala je još jedna godina do penzije. Iako krije sadašnju platu, tvrdi da je daleko od onoga što su potrebe njegove porodice:

„Meni 2.000, nas ima troje. Ništa bez toga. Ostarilo se, nešto ide za lijekove, nešto za garderobu, pa mora se kupovati posebna vrsta hrane. Mi stariji ljudi ne možemo jesti svašta, znate. Jedanput za 20 maraka kupite kesu, drugi put za 20 maraka pola kese.“

U BiH prema statističkim podacima mjesečno najviše zarade zaposleni u području finansijskog posredovanja, nešto više od 1.200 maraka. Zvanično najlošije plaćeni, sa platom ispod 500 maraka, u Federaciji BiH su radnici u ribarstvu, a u RS radnici hotela i restorana. Pojedini predstavnici vlasti nerijetko ističu da je prosječna plata pristojna, te da će biti dobro ako se uspije održati u ovoj godini, kako kažu, očekivane ekonomske krize. Jedan od njih je ministar rada i boračko invalidske zaštite RS Boško Tomić:

„Vidim da je najniža plata u RS veća i od Srbije i od Bugarske i od Rumunije. Ne kažem da je to dobro i dovoljno, ali u svakom slučaju je to nešto što obezbjeđuje bar neku vrstu zaštite. I biće pravo i meni zadovoljstvo i sreća da se zadržimo na tom niovu i da ne dođe do smanjenja plata, a posebno da ne dođe do smanjenja broja zaposlenih. Na tome treba insistirati.“

Sindikati se protive takvim poređenjima. Predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić:

„Ako ćemo mi ući u EU i živjeti kao što sada žive Rumuni i Bugari, onda ja ne želim da uđem u EU. Apsolutno ne želim. I mislim kada bismo uporedili našu prosječnu platu sa prosječnom platom u Sloveniji, u razvijenim evropskim zemljama, jer težimo ka tome, onda bismo imali sasvim drugačiju sliku.“

U sindikatima smatraju da je situacija mnogo gora nego što to pokazuje prosječna plata jer za više od polovine radnika u državi i prosjek je nedostižan. Predsjednik Samostalnih sindikata BiH Edhem Biber kaže da je izračunata srednja plata upravo rezultat uračunavanja i velikih primanja u državnim institucijama:

„Vi vidite da je to nekih 400.000 koji žive sa manjom platom od prosječne u obadva entiteta. Znači mi spadamo u grupu zemalja u kojoj se vrlo teško živi. Oni koji rade ne mogu, a pogotovu ako sami rade u porodici imaju velikih problema da obezbijede onaj egzistencijalni minimum za svoju porodicu.“

Zaštitnike radničkih prava za sada najviše brinu upravo procjene pojedinih analitičara da će moguća ekonomska kriza izazvati i eventualno smanjivanje plata, te otpuštanje radnika sa posla. Ranka Mišić navodi da do sada nijedna odgovorna institucija u državi nije predstavila bilo kakvo istraživanje o tome:

„Bez obzira što nemamo validne, utemeljene pokazatelje da će to biti tako, naše procjene govore da ćemo morati žestoko da se borimo da očuvamo postojeća radna mjesta, nivo plata. Ovaj prosjek sam po sebi nije loš, ali je jako loše što radnici koji rade u hotelima i trgovinama imaju 200, 300 maraka, koji rade u tekstilnoj industriji imaju 150, 200 ili 220 maraka. To je jako loše - i to je problem i njega treba rješavati.“

U sindikatima poručuju da se problem najnižih plata mora početi rješavati sa vladama i poslodavcima, i to na takav način da se svako treba odreći dijela kolača kako bi se postigao kompromis.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG