Dostupni linkovi

Početkom devedesetih godina, hrvatske su vlasti iz koristoljublja i etničkog čišćenja doslovce deportirale neke Srbe i nepoćudne Hrvate iz njihovih stanova pod prijetnjom smrti, proglašavajući ih državnim neprijateljima i petom kolonom. Splitski Centar za razvoj demokracije posjeduje više takvih dokumenata i smatra da bi Hrvatska, ne radi Europe, već sebe same, trebala poništiti sve takve sudske presude. Mihajlo Vuković iz Osijeka samo je jedan od prisilno iseljenih.

"Bio sam u Osijeku 1991. godine i 10. decembra dobio sam rješenje od suda da moram da napustim stan i Osijek do 20. decembra 1991. godine. Napisali su da smo nešto radili protiv države Hrvatske, ali makao nisam nikuda iz kuće. Kuda ću ja kao penzioner da maknem!? Sada imam 85 godina."

Unatoč Mihajlovim tvrdnjama, u sudskoj odluci koju su mu početkom prosinca 1991. godine u stan donijela dva hrvatska vojnika je pisalo:

"Okružni sud u Osijeku, po zapovijedi Glavnog stožera, po istražnom sucu Šimenić Dragana, donio je rješenje da se iz Republike Hrvatske prognaju u Srbiju Vuković Luke Mihajlo i supruga Ljuba, rođena Ostojić, najkasnije do 20. prosinca 1991. godine, a potom obavijesti Glavni stožer Osijek. Obrazloženje: sudjelovali u pomaganju oružane pobune u cilju stvaranja Velike Srbije."

"Primio sam i potpisao. Prijetili su da će nas postrijeljati."

Mihajlov sin Željko podsjeća da mu je otac bivši oficir JNA i u mirovini još od 1973. godine. Živio je u Osijeku sa suprugom u stanu od 46 kvadrata:

"Tako je. Nisu ih pustili ni torbe da spreme, nego samo vrećice i rekli im – Napolje!"

Splitski Centar za razvoj demokracije posjeduje opsežnu dokumentaciju o tom i sličnim slučajevima. Voditeljica centra, Semina Lončar, ističe da je na taj način u Splitu, Osijeku, Gospiću i drugim gradovima protjerano, a zatim i razvlašteno od svojih stanova, preko 24.000 obitelji:

"Država je donosila rješenja o deportaciji jer su navodno neprijatelji. Umjesto da je istražila ta kaznena djela i da je primijenila kaznenu sankciju, da je utvrdila to kazneno djelo, ona je htjela imovinsku korist. Ljudima koji nisu pristajali na ucjene, na razna zastrašivanja, na telefoniranja i koji nisu htjeli izaći iz stanova, počeli su slati rješenja o deportacijama. Kada i tada nisu pristajali na deportaciju, davanjem ključa od stana, onda su im provaljivali sa motornim pilama u stan i izbacivali ih."

Željko Vuković poznaje još osječkih Srba koji su protjerani na isti način:

"Još jedan komšija je dobio to, neki gospodin Pero, koji je isto vojno lice. On je stanovao u srednjem ulazu, a mi u zadnjem. On je stanovao na broju 4. a mi na broju 6. Kada sam ga našao u Beogradu, on mi je rekao da je dobio sudsko rješenje da se moram iseliti."

Na temelju rješenja u kojima piše da je sud donio odluku na zahtjev Glavnog stožera, Semina Lončar zaključuje da se sve radilo po diktatu tadašnje službene politike:

"Pokušali smo prije pet-šest godina na temelju takvih dokaza i dokumenata do kojih smo došli, procesuirati to kao kaznena djela, čak i kao genocid i etničko čišćenje i zločin protiv čovječnosti, ali još uvijek u Hrvatskoj nema političkog sluha da se ovakva kaznena djela, koja su se radila početkom devedesetih godina, riješe. To su bila masovna zastrašivanja Srba po gradovima u Hrvatskoj kako bi se iselili iz njihovih stanova. Na taj način je bilo prisiljeno otići 24.000 obitelji iz gradova Hrvatske."

Mihajlo Vuković trenutno živi u Beogradu i ima 85 godina. O njemu brine sin. Supruga mu je prije nekoliko godina umrla. Mihajlo ne prestaje podnositi zahtjeve hrvatskim vlastima da mu vrate stan iz kojeg je neopravdano i nasilno istjeran ili isplate barem kakvu naknadu:

"Oni meni odgovorili da ja taj stan ne mogu dobiti jer je oduzet putem suda u Osijeku."

Semina Lončar ima saznanje da je dosad pozitivno riješen samo jedan takav slučaj, slučaj Vujasinović u Splitu, te ukazuje na "sramotnu ulogu koju su hrvatski sudovi odigrali po diktatu ondašnje vlasti":

"Oko 100.000 ljudi, koji su živjeli na području slobodnog dijela Hrvatske, bez obzira na koji način su bili prisiljeni izaći, sud je odmah nakon mjesec-dva donosio presude da im se otkazuje stanarsko pravo zbog toga što su stan prestali koristiti bez opravdanog razloga. To je poseban proces koji ćemo otvoriti. Hrvatska ne može zaobići taj problem jer ga mora riješiti."

  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG