Dostupni linkovi

Čak i kad Balkan realno nije medju spoljnopolitičkim prioritetima Vašingtona, nemoguće je – u razmatranju perspektiva daljeg američkog angažovanja u regionu – zaobići očitu personalnu osposobljenost Obaminog tima da prati zbivanja u tom regionu i da pozitivno utiče na njih.

Inauguracija Baraka (Barack) Obame za 44. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država dogadjaj je s očekivanim globalnim - i ekonomskim i političkim – posljedicama i sasvim je logično što tim povodom i sa naših strana najčešće dolaze pitanja: a šta će Obamin dolazak značiti za američku spoljnu politiku i – sasvim konkretno – za američku ulogu na Balkanu? Odgovor se djelimično nazire i iz površnog uvida u poslove koje je novi američki predsjednik obavljao prvog radnog dana u Bijeloj kući koji je potrajao od 8:35 ujutru do 7:35 uveče. Ukupno – 11 sati. Prva odluka koju je potpisao odnosila se na obustavu sudskih postupaka pred vojnim tribunalima u Guantanamu u očekivanju odluke o zatvaranju tog logora u roku od godinu dana. Prva spoljnopolitička inicijativa novog predsjednika usmjerena je na šire područje Bliskog Istoka: Obama je već ujutru razgovarao i sa palestinskim predsjednikom i sa izraelskim premijerom, i sa egipatskim predsjednikom i s jordanskim kraljem a popodne se savjetovao i sa najodgovornijima za nacionalnu bezbjednost u svojoj administraciji.

Dinamika Obaminog prvog radnog dana ima i simbolična i vrlo praktična dugoročna strateška značenja.

Na simboličkoj ravni – to je uvod u nastojanja za obnovu američkoig moralnog liderstva u svijetu: korak prema ukidanju Guantanama ujedno je i značajan korak prema uvažavanju činjenice da autoritativno liderstvo može počivati samo na uvažavanju medjunarodnog prava. Na strateškoj – Obamin razgovor s bliskoistočnim liderima i zatim s najodgovornijima za bezbjednosne operacije u širem regionu najava je novih dimenzija u američkom spoljnopolitičkom angažovanju. Naime, širi bliskoistočni prostor će biti u središtu američke pažnje, s naglaskom na širinu: Obamina administracija nastojaće da prevazidje dosadašnju “reaktivnu politiku”, u kojoj se uglavnom reagovalo na dogadjaje – od zemlje do zemlje, od krize do krize – i nastojaće da je zamijeni “integralnim pristupom” koji traži sveobuhvatno rješenje za širi regionalni kompleks koji onda uključuje ne samo Izrael i Palestinu nego i Irak i Iran i Pakistan i Afganistan. Očekuje se da će već ovih dana novi predsjednik imenovati i američkog specijalnog izaslanika za taj region. Po svim nagovještajima, to bi mogao biti bivši senator iz Mejna Džordž Mičel (George Mitchell) koji je u sličnoj ulozi posredovao u postizanju mira u Sjevernoj Irskoj.

Obamina prva spoljnopolitička inicijativa, njegovi razgovori s liderima ne samo Izraela i palestinske vlade već i dviju susjednih zemalja, takodje je simbolična najava novog i tona i sadržine u američkoj spoljnoj politici. Očekuje se, naime, da će ona u mnogo većoj mjeri počivati na partnerstvima i dijalogu: Vašington će se oslanjati na saradnju s državama i regionalnim zajednicama – poput Evropske unije – i razgovaraće i sa onim režimima s kojima se ne slaže kako bi se prije svega tražila i nalazila sporazumna rješenja.

Tu negdje dolaze i pitanja koja se ovih dana nameću i na našim stranama: a gdje je u svemu tome Balkan i – u tom okviru – gdje je tu Bosna i Hercegovina?

Taj region nije u vrhovima prioriteta nove administracije. Po nekim procjenama vašingtonskih “prijatelja Bosne”, kako se ponekad neformalno govori o bivšim učesnicima u mirovnom procesu, Balkan nije ni medju deset prioriteta. Ali, Balkan, a u tom kontekstu i BiH, mogli bi imati koristi iz novih naglasaka u američkoj spoljnoj politici na partnerstvo, regionalni i integralni pristup. Kad je riječ o partnerstvu u balkanskom kontekstu – može se očekivati da će Vašington aktivnije i neposrednije saradjivati s Evropskom unijom i da će doprinositi nastojanjima za “europeizaciju” zapadnobalkanskog područja. Zajedno s Evropskom Unijom, tražiće se definisanje onoga što mora da se učini kako bi region ispunio uslove “eurokompatibilnosti” i podržaće se oni u regionu koji žele i mogu doprinijeti njegovim euroatlantskim perspektivama. Kad je riječ o svobuhvatnom regionalnom pristupu – tražiće se konstruktivno učešće u tom poslu i svih susjednih zemalja što, u bosanskom slučaju, znači i veći fokus na potencijalnu pozitivnu ulogu i Hrvatske i Srbije.

Čak i kad Balkan realno nije medju spoljnopolitičkim prioritetima Vašingtona, nemoguće je – u razmatranju perspektiva daljeg američkog angažovanja u regionu – zaobići očitu personalnu osposobljenost Obaminog tima da prati zbivanja u tom regionu i da pozitivno utiče na njih: potpredsjednik Džo Bajden (Joseph Biden) bio je najdosljedniji zagovornik američkog angažovanja u zaustavljanju krvoprolića na Balkanu devedesetih; novi državni sekretar Hilari Klinton (Hillary Clinton) doživljavala je dramu zakasnjele intervencije u BiH i u vlastitoj kući kao supruga tadašnjeg američkog predsjednika, a medju Obaminim najbližim savjetnicima za spoljnu politiku i nacionalnu bezbjednost nalaze se još desetine onih s neposrednim iskustvom s Balkana koji imaju i lični interes da ne dozvole destabilizaciju regiona u čiju je bezbjednost toliko već uloženo.

Bilo bi, medjutim, samozavaravajuće očekivati da će zbog svega toga ova administracija preuzeti neposrednu odgovornost za stanje u tom regionu ili u bilo kojoj od njegovih zemalja: ona ima pune ruka posla i kod kuće i u svijetu i zahtijevaće da za dobro balkanskih zemalja rade prije svega oni koji su za te poslove izabrani i prvenstveno odgovorni.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG