Dostupni linkovi

Haški begunci, nove optužnice i Dan sećanja


Potraga za Ratkom Mladićem, 12. decembar 2008.

Akcioni tim Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom proširio je mere u cilju hapšenja haških begunaca, pa su tako širom Srbije osvanuli novi plakati sa fotografijama Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Da li će to pomoći da Srbija ispuni godinama jednu od najvažnijih obaveza pokazaće vreme, ali je prilično jasno da svi rokovi polako ističu.

Zato je one, koji bi mogli da znaju gde se traženi nalaze, država podsetila da takvu infomaciju mogu bogato da unovče.

Autor: Zoran Glavonjić

Hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića i dalje je uslov svih uslova za približavanje Evropskoj uniji, pa se nameće zaključak da je Srbija, i posle godina igre mačke i miša, talac dvojice begunaca. Zašto je to tako, i da li će optuženi dospeti pred lice pravde možda će pokazati 2009.

Srbija je proteklih godina izručila 43 haška optuženika, ostala su još dvojica: Ratko Mladić, bivši komandant Vojske Republike Srpske, i Goran Hadžić, predsednik nekadašnje Republike Srpske Krajine. Među onima kojima se u Tribunalu sudi je i Radovan Karadžić, bivši predsednik Republike Srpske, koji je do hapšenja u Beogradu važio za jednog od najtraženijih ljudi na svetu, ali Srbija je i dalje talac još dvojice koji su nedostupni međunarodnoj pravdi, jer bez njih u Hagu nema napretka na evropskom putu.

Dušan Ignjatović, direktor Kancelarije Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom, kaže za naš radio da je jasno da postoji potpuna politička volja da se begunci uhapse i izruče, ukoliko su u Srbiji, i da prepreka koje su ranije postojale danas nema:

"Tačno je da je Srbija, na neki način, talac haških begunaca i da nosimo jedno veoma veliko breme, to što je Srbija godinama bila neka vrsta sigurnog utočišta za haške begunce. To nije čudno jer je ceo tadašnji vojni i politički vrh za vreme Slobodana Miloševića bio optužen pred Haškim tribunalom - zbog okolnosti u kojima su se nalazili nisu imali želju da sarađuju. Međutim, danas radimo zaista sve što je u našoj moći da okončamo saradnju sa Haškim tribunalom."

Pred domaćim sudovima u postupku suočavanja sa prošlošću do sada je procesuirano 258 osoba, Hagu je omogućena potrebna dokumentacija i uvid u arhive, svi svedoci su oslobođeni čuvanja službene tajne. Dakle, smatra Ignjatović, jasno je da više nema otvorenih pitanja u saradnji, jer je to naglašeno i u izveštajima tužioca i predsednika Tribunala Ujedinjenim nacijama:

"Sve ono što je urađeno u saradnji u ovom trenutku je dovoljno da se otvori put političarima, ukoliko ima dobre volje da se ovo oceni kao puna saradnja. Svima je jasno da nakon isporuke skoro čitavog političkog i vojnog vrha nekadašnje zemlje postoji jasna volja da se i preostala dvojica haških optuženika uhapse i isporuče Haškom tribunalu."

Glavna prepreka i dalje je stav Holandije da ne može biti daljih evrointegracija za Srbiju bez Mladića u Hagu. Vojno-politički analitičar Aleksandar Radić rekao je za naš program da misli da Srbija nije talac haških begunaca:

Mislim da smo godinama bili taoci jedne politike koja je polazila od vrlo naivne pretpostavke da će se Zapad umoliti, da će mnogo puta ponovljeni zahtev da se izruče haški begunci u jednom momentu biti zanemaren u korist nekih drugih interesa...

"...već je talac vlasti koje su dugo vremena oklevale da u punoj meri sarađuju sa Haškim tribunalom. Mislim da smo godinama bili taoci jedne politike koja je polazila od vrlo naivne pretpostavke da će se Zapad umoliti, da će mnogo puta ponovljeni zahtev da se izruče haški begunci u jednom momentu biti zanemaren u korist nekih drugih interesa. Pokazalo se da je Zapad vrlo tvrd u svom stavu, ali i zadrtost Holandije danas, i da su procene napravljene pre mnogo godina bile potpuno pogrešne."

Na svu sreću, aktuelna srpska vlada razmišlja sasvim drugačije, tvrdi Radić:

"Pokazala je konkretnu spremnost da sarađuje, ali izručenje Karadžića još uvek nije rešenje ključnog problema – to je hapšenje Mladića. Jer, i kroz istoriju rata i kroz sve ono što se kasnije dešavalo, potpuno je jasno da je Mladić bio mnogo više u milosti Beograda od Karadžića."

Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora u Srbiji uprkos, kako kaže, većinskom mišljenju da postoji politička volja Beograda sa Hagom, smatra da to nije slučaj:

"Posebno je nerazumljivo kada se ima u vidu da je uhapšen Radovan Karadžić koji je verovatno značajniji zbog onoga šta on simboliše i predstavlja za srpske nacionaliste u čitavom tom projektu. To je u ovom momentu toliko iracionalno da čovek ne može logički da zaključi šta to Srbiju sprečava u pridruživanju Evropi. Deo Vlade verovatno želi da sarađuje sa Haškim tribunalom i krene ka Evropi, ali još uvek postoje značajne snage koje nisu spremne za otvaranje prema Evropi, u policijskim strukturama i među takozvanim tajkunima. Ne postoji spremnost za otvaranje Srbije zato što to podrazumeva mnoge stvari za koje upravo te strukture nisu spremne."

Zato, kaže Sonja Biserko, Srbiji treba dati kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji, bez uslovljavanja hapšenjem Mladića:

"Zato što to dodatno urušava situaciju u samoj Srbiji i umanjuje potencijal za tu vrstu tranzicije i reformi koje očekuju Srbiju. Jako je važno da se Vlada zakači za taj proces kako opozicija i oni koji oponiraju toj opciji više ne bi imali argumenata protiv te opcije."

Ipak, uslovi Evrope i dalje ostaju i, između ostalog, zato je važno što pre izruciti haške optuženike. Dušan Ignjatović poručuje da dileme nema, i da će Ratko Mladić biti pred licem pravde čim se za to ukaže prva prilika:

"Ukoliko se nalazi ovde i ukoliko ga naše službe budu locirale, on će biti uhapšen i isporučen – tu nema sumnje. Oni se očigledno vešto skrivaju, ali nemam nikakvih sumnji da će se, ukoliko budu pronađeni, naći u Hagu."

Aleksandar Radić zaključuje da je bez logističke podrške države beguncima mnogo teže, i da je danas šansa da što pre budu uhapšeni daleko veća:

"Mislim da u ovom trenuku ne bi trebalo sumnjati u volju srpskih vlasti da ih pronađu, ali je to sada igra mačke i miša u kojoj će na kraju verovatno država odneti pobedu."

Nove optužnice za zločine u Lori

Autor: Ankica Barbir-Mladinović

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je pet novih optužnica za zločine počinjene u zloglasnom splitskom vojnom zatvoru Lora '90-tih. Riječ je o već prije optuženima, čuvarima i čelnicima logora, no ovaj put ih se dodatno tereti za nečovječna mučenja i ubojstva još trojice zarobljenih srpskih vojnika.

Šef Vojno-istražnog centra Lora Tomislav Dujić, njegov zamjenik Tonči Vrkić, te stražari vojnog logora Lora Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić, petorica su od već osuđenih osam bivših vojnih policajaca za teške zločine protiv srpskih civila i zarobljenika u vojnom zatvoru Lora od ožujka do kolovoza '92 godine, a u novoj se optužnici terete za smrt još trojice zarobljenih srpskih vojnika - Bojana Vesovića, Dušana Jelića i Vlade Savića. Novinar u „Slobodnoj Dalmaciji“, Vladimir Matijanić:


«Dakle, praktički, nema novih lica u ovoj priči nego se cijela stvar vrti oko iste skupine ljudi. Ono na što bih ukazao jest činjenica da se praktički krivica za sve ono što se događalo u Lori na taj način svaljuje na na najnižu moguću razinu. Dakle, niti desetljeće i pol organi gonjenja nisu smogli snage da u postupku utvrđivanja odgovornosti odu dalje od – zatvorskog čuvara.»

Nakon skandaloznog suđenja za stravične zločine počinjene nad srpskim civilima i zarobljenim vojnicima u toj splitskoj vojarni – logoru koje je na početku vodio sudac Slavko Lozina, Splitski županijski sud je, ističu naši sugovornici, nastavio korektno obavljati posao. 2006. godine osmorica bivših vojnih policajaca osuđena je na zatvorske kazne od 6-8 godina, no, od petorice koja su ponovo optužena, i dalje su u bijegu čuvar Bungur i zapovjednik Lore Dujić, dok su Vrkić, Gudić i Botić u zatvoru.

Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava koji godinama već istražuje istinu o Lori:

«Ovaj put se, dakle, radi o ljudima koji su dovedeni, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Međutim, ne znam kada će i s koliko uspjeha doći na red i ubojstvo one grupe Crnogoraca o kojima su mediji dosta pisali. Naime, čitav niz svjedoka je vidio te Crnogorce, njih 10-tak, koji su bili u užasnom stanju, čak su im falili i dijelovi tijela kad su ih vidjeli. Zasad Tužilaštvo, valjda, nije našlo dosta materijala da stavi i to u optužnicu.»

Osim toga Majić naglašava da su se zločini u Lori događali i nakon '92. godine i da je u njoj, osim civila, hrvatskih Srba, završio i velik broj civila srpske nacionalnosti iz Bosne, zarobljenih u ratnom vihoru uglavnom na Kupresu:

«I još uvijek, ni prva, a ni ova druga optužnica nije obuhvatila brojne civile dovedene u Loru iz BiH, od kojih se veliki broj nikad više živ nije pojavio. A to su bili uglavnom stariji ljudi, žene, bilo je i mladih žena, neke detalje ćemo za ovo suđenje proslijediti Tužilaštvu kad počne - na koji način su se iživljavali nad tim mladim ženama koje su tamo bile dovedene s Kupresa.»

Veso Deretić iz Trebinja kaže da je kao pripadnik tamošnje Teritorijalne obrane zarobljen od hrvatske vojske u svibnju '92 godine. Odveden je u Loru gdje je preživio stravična mučenja. Već je svjedočio u sudskom postupku Lora 1, a spreman je, kaže, doći u Split i svjedočiti i u slučaju nove optužnice:

«Bio sam dva i pol mjeseca u tom zloglasnom bloku C u Lori gdje su nas skrivali i nisu pokazivali kad bi dolazio Međunarodni Crveni križ. Nismo imali kreveta, vode, hrane, isto k'o u Zoološkom vrtu. Jednostavno su dovodili da nas tuče tko je god htio, kažu: 'izvolite, nisu evidentirani kod Crvenog krsta, možete od njih da radite što god hoćete'. Svi su zidovi bili krvavi u tom zloglasnom C-bloku. Tukli su nas bejzbol palicama, šipkama, drškama od metle, a mučili strujom i to čak i onom od 220 V. Stave ti štipaljke na uho, meni su stavili i utaknuli žicu u zid i pustili. To me bacilo, ne znam koliko sam bio u nesvijesti. Sve uši krvave, molim boga da me ubije.»

Bila bi znanstvena fantastika da se za ovo nije znalo. Sva ova dosadašnja suđenja za Loru odnose se isključivo na razdoblje do osmog mjeseca '92. godine. Lora je funkcionirala i nakon toga, i nakon toga je bilo zvjerstava...

Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava i danas ponavlja da je za zločine u Lori morao znati ondašnji hrvatski državni vrh i prvi čovjek Vojne policije Mate Laušić:

«Bila bi znanstvena fantastika da se za ovo nije znalo. Sva ova dosadašnja suđenja za Loru odnose se isključivo na razdoblje do osmog mjeseca '92. godine. Lora je funkcionirala i nakon toga, i nakon toga je bilo zvjerstava. Imamo svjedoke, imamo i žrtve iz tog kasnijeg razdoblja, tako da ja zapravo i ne znam s kojim će rednim brojem (Lora1, Lora 2...) to raščišćavanje i utvrđivanje istine o događajima u Lori završiti. Čak i '95-te je, nakon Oluje, dovedeno jako puno zarobljnika, sreo sam čitav niz njih. Ali, u istragama se njih još nitko nije dotakao. Ja čak mislim da za našeg života i nećemo dočekati sve te Lore da se izredaju ako budu nastavile ovakvim tempom.»

Suđenje Leleku
Autor: Selma Boračić

Na prvostepenu presudu izrečenu Željku Leleku za zločine počinjene u Višegradu, žalbe su iznijeli i Tužilaštvo BiH, ali i odbrana. Lelek je u maju 2008. godine nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud ovom presudom bitno povrijedio odredbe krivičnog postupka i zakona BiH, te traže da se Lelek proglasi krivim po svim tačkama optužnice.

Na sjednici Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, Tužilaštvo BiH i Odbrana iznijeli su žalbe na prvostepenu presudu izrečenu Željku
Leleku za zločine počinjene u Višegradu. Prvostepenom presudom Željko Lelek je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.

Tužilaštvo BiH u svojoj žalbi traži da se optuženi Lelek proglasi krivim po svim tačkama optužnice, kaže tužiteljica Božidarka Dodik:

Višegrad

“Smatramo da je izrečena kazna u trajanju od 13 godina preblaga u odnosu na radnje koje se stavljaju na teret tuženom i da se iz tog razloga ne može postići svrha krivično-pravnih sankcija.“


Tužiteljica Dodik kaže da su svjedoci "jasno i nedvojbeno" ukazali da je optuženi sudjelovao u silovanju žena tokom 1992. godine u Višegradu, te u
prisilnim nestancima muškaraca:

“Upravo iz njegovih postupaka prema ovim žrtvama, njihovo mučenje i zlostavljanje, noćni sati u kojima je djelo počinjeno i način na koji su odvedeni od svojih kuća, dokazuju namjeru optuženog da žrtvama nanese zlo, odnosno da ih na ovaj način ukloni od zaštite zakona.“

Prvostepenom presudom, smatra Tužilaštvo BiH, Sud je nanio bitne povrede odredbi krivičnog postupka i Krivičnog zakona BiH, te pogrešno i nepotpuno
utvrdio činjenično stanje:

“Po stavu Tužilaštva, Vijeće je, prilikom ocjenjivanja olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, prevelik značaj dalo olakšavajućim okolnostima, a premali značaj otežavajućim okolnostima. Također naglašavamo da određene otežavajuće okolnosti koje su postojale na strani optuženog, Sud uopće nije ni cijenio prilikom odmjeravanja kazne. Na kraju je žalbom iznesen prijedlog zbog počinjenih povreda da se pobijana presuda ukine, da se odredi održavanje pretresa, na kojem će se otkloniti počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ponoviti oni dokazi usljed kojih je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, nakon čega predlažemo da se optuženi oglasi krivim za sve radnje izvršenja krivičnog djela za koje ga tereti optužnica i da mu se izrekne kazna dugotrajnog zatvora, koja bi bila u skladu i sa počinjenim radnjama izvršenja krivičnog djela, u skladu sa Zakonom.“

Odbrana Željka Leleka uložila je žalbu zbog "nepotpunog i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja", pogrešne primjene Krivičnog zakona, te zbog visine
kazne. Za razliku od Tužilaštva, Odbrana nije usmeno izlagala svoju žalbu. Advokat Željka Leleka, Fahrija Karkin u svom obrazloženju kaže:

“Ja smatram žalbu koju smo sačinili, optuženi lično i nas dvojica branilaca, važnom u svakom dijelu i svakom segmentu, tako da ja sada ne mogu izdvajati nešto što bi bilo po našem stavu najbitnije. Po našem stavu je najbitnije sve u ovoj žalbi. Prema tome, ostajemo u cijelosti kod žalbe i predmeta iz žalbe.“

Željko Lelek je u maju 2008. pred Sudom BiH nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora za niz zločina počinjenih 1992. godine u Višegradu. U presudi se, između ostalog, navodi da je Lelek, obavljajući dužnost policajca, vršio protivzakonita zatvaranja, mučenja i silovanja, te da je učestvovao u prisilnom preseljenju stanovništva, u vrijeme širokog i sistematičnog napada srpske vojske, policije i paravojnih srpskih formacija, usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva tokom aprila, maja i juna 1992. godine na području općine Višegrad.


Suđenje Perišiću
Autor: Goran Jungvirth

U nastavku haškog suđenja umirovljenom generalu Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, optuženom po zapovjednoj odgovornosti za zločine srpskih snaga u Bosni i Hrvatskoj, svjedočio je bivši UN-ov promatrač opisavši napade na civile i bombardiranje Sarajeva 1995-e.

Nizozemski bojnik Hubert Brurmajn, kao UN-ov promatrač stigao je u Sarajevo krajem travnja '95-e kako bi izvještavao s terena i kontaktirao sa zaraćenim stranama. Iako je tada trebalo na snazi biti potpisano primjere između srpskih i bošnjačkih snaga, ono se nije poštivalo.

Svjedok Brurmajn opisao je brojne oružane incidente kojima je svjedočio u dijelu grada pod kontrolom bošnjačkih vlasti. Riječima sudske prevoditeljice:

Momčilo Perišić

„Pored toga, bilo je i jako puno incidenata u kojima su koršćeni snajperi. Ono što je meni bilo nevjerovatno – da većina žrtava koje smo mi pregledali su bile ili djeca ili stariji ljudi, koji su očigledno bili civili.“

Bojnika Brurmajna je posebno iznenadila osobna kriva pretpostavka o ponašanju civila u okruženju gdje im je život svake sekunde visio o koncu i to već tri godine opsade:

„Ja sam mislio da će ljudi u takvom gradu živjeti uglavnom u skloništima, ali sam vidio da su se oni trudili da održe normalan način života. Moram da kažem da bi se u jednom trenutku činilo da je život u gradu relativno normalan, a onda, u drugom trenutku, ukoliko bi došlo, recimo, do uzbune da će se pucati iz snajpera, nastala bi masovna panika, vidio bi se strah kod ljudi, i odjedanput bi se ulice očistile od ljudi. Bile bi prazne.“

Svjedok je opisao tužitelju kako su civili u ljeto '95-te napadani ne samo snajperima, već i minobacačima i modificiranim avionskim bombama koje su snage bosanskih Srba ispaljivale pomoću raketa s okolnih brda. Brurmajn je opisao jedan takav incident u kojem je ranjeno u stambenom dijelu Hrasnice više od deset osoba, od kojih nekoliko UN-ovih promatrača. Prema UN-ovoj istrazi, avio-bomba je lansirana s područja Ilidže:

„Razorna moć je znatno veća, jer kada govorimo o minobacačkim zrnima ili granatama, one mogu biti težine do 10 kg, dok avio-bomba koja je korišćena u Hrasnici je bila teška otprilike 230 kg, tako da je imala daleko veću razornu moć. Minobacačke granate ne mogu uništiti zgradu, međutim, avio-bomba, ukoliko padne na kuću, potpuno će razoriti kuću, a isto tako i znatno oštetiti i okolne zgrade.“

Avio-bombe razorne moći su u to ljeto, prema svjedokovim riječima, padale po cijelom opkoljenom gradu:

„Jedna bomba je, recimo, pala pored TV stanice, dvije ispred nje, jedna je pogodila jednu stambenu zgradu, 25 metara od mjesta gdje sam ja imao iznajmljenu sobu, a jedna je pala na Hrasnicu. Ja sam baš vodio istragu tog slučaja i na osnovu izvještaja kolega, bar jedna bomba, a vjerovatno i više njih, palo je i na stari dio Sarajeva.“

Tužiteljstvo je prilikom ovog svjedočenja predočilo i naređenje ondašnjeg zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Dragomira Miloševića o uporabi modificiranih avio-bombi na ciljeve koji će rezultirati s najviše ljudskih i materijalnih gubitaka. Svjedok je Perišićevom branitelju prokomentirao to naređenje, inače osuđenog Miloševića, riječima da je nevjerojatno kako može netko biti toliko glup i staviti takvo nešto na papir.

Obrana Perišića tijekom unakrsnog ispitivanja pokušala je umanjiti stručnost svjedoka i njegovog izvještaja o djelovanju avio-bombi, između ostalog i činjenicom da je uviđaj na krateru u Hrasnici napravila bošnjačka policija, da je Brurmajn vidio ostatke lansirnih raketa tek u policijskoj postaji i kako mu je to bila prva takva istraga. Iako to nije očito naglašeno, obrana je, uz to, pokušala prikazati kako su bošnjačke vlasti htjele i ovim incidentom uvuči UN u sukob sa srpskom stranom te izazvati zračne udare NATO-a. Zbog bolesti sljedećeg svjedoka, suđenje Perišiću se nastavlja idući tjedan.

11. juli - Dan sjećanja na genocid u Srebrenici
Autor: Dženana Halimović

Evropski parlament je, na ovogodišnjem prvom plenarnom zasijedanju u Strasbourgu, donio Rezoluciju o Srebrenici, kojom poziva države članice Unije i države Zapadnog Balkana, da ubuduće obilježavaju 11. juli kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. U Rezoluciji, koju su zajedno predložile sve političke grupacije u EP, naglašeno je da je potrebno podsjetiti se i prikladno pokloniti svim žrtvama zločina koji su počinjeni za vrijeme ratova na Balkanu.

Rezolucija Evropskog parlamenta o proglašenju 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici donesena je tri mjeseca nakon što je prijedlog uručen potpredsjednici Evropskog parlamenta Diani Valis.

Kada Hotić pokazuje fotografije o događajima u Srebrenici iz 1995. godine

Očekivanja porodica od Evropskog parlamenta su ispunjena, jer je Evropa priznala šta se dogodilo u Srebrenici, kaže predstavnica udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“, Kada Hotić:

„Prvo se zahvaljujem Evropskom parlamentu što je naš zahtjev prihvatio da se ta Rezolucija prihvati i usvoji. Konačno je i Evropa progledala otvorenim očima, mada je Evropa imala otvorene oči i kad se nama dešavalo, ali se pravila da ne vidi, jer mi smo pod zaštitom UN-a doživjeli genocid. A 11. juli, Dan žalosti u Evropi, neće dati da to padne u zaborav. To će biti opomena budućim generacijama koje se još ni rodile nisu, da se tako nešto ne desi. Nadamo se.“

Mirsad Tokača, predsjednik Istraživačko dokumentacionog centra u Sarajevu obradovan je potezom Evropskog parlamenta, te izrazio očekivanje da će i u BiH spoznaja o srebreničkom genocidu doživjeti jednaku osudu:

„Potvrda da Evropa počinje da razmišlja na jedan potpuno drugi način, da sve to što se desilo u Bosni, mora biti i na taj način priznato, prepoznato, prihvaćeno i na neki način da se očuva sjećanje na taj događaj. Prije ili kasnije, bosanski Parlament mora o tome odlučivati. Pitanje je samo vremena i odgovarajućih uslova koje mi isto tako moramo da kreiramo u BiH. Očigledno da više senzibilnosti o ovoj stvari imaju ljudi izvana nego mi iznutra. To je jedan strpljiv dio posla koji mi moramo da radimo, da postignemo taj puni konsenzus u priznavanju svega što se desilo i što je, naravno, argumentovano dokazano.“

Bakira Hasečić predsjednica NVO „Žene žrtva rata“, s pozicije žrtve odluku Evropskog parlamenta, iako zakašnjelu, smatra korakom ka pravdi:

„Za mene, kao žrtvu, to je jedan veliki uspjeh, zadovoljavanje pravde i rasterećenje moje duše, da ne govorim o drugima. Ja se zahvaljujem, pored svega, Evropskom parlamentu u Briselu, da više nikad nijedna majka, nijedno dijete, ne zaplače.

Rezolucija prihvaćena od ubjedljive većine ima važnu dimenziju za budućnost, kaže poslanik u Evropskom parlamentu Jelko Kacin.

Ono što je po meni najznačajnije je da je ova Rezolucija koja govori o mrtvima, namjenjena prije svega živima. Moramo to iskoristiti da to ugradimo u temelje širenja EU na sve zemlje Zapadnog Balkana...

„Ono što je po meni najznačajnije je da je ova Rezolucija koja govori o mrtvima, namjenjena prije svega živima. Moramo to iskoristiti da to ugradimo u temelje širenja EU na sve zemlje Zapadnog Balkana. U toj Rezoluciji pozivamo sve zemlje Zapadnog Balkana da i one proglase 11.07. Danom žalosti i solidarnosti sa ljudima iz Srebrenice.“

Savjetnik Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Dino Abazović, ističe kako je Evropski parlament napravio važnu simboličku gestu prema žrtvama genoicida, te ukazao na značaj institucije koja zapravo predstavlja glas građana EU:

„Vidim dodatnu težinu gdje se i dalje osjeća potreba da se izrazi pijetet i nužnost pamćenja na svaku nevinu žrtvu koja je poginula, kako u Srebrenici, tako i u cijeloj BiH. Važno je napomenuti da sa političkog aspekta, ovu Rezoluciju podržale su sve poslaničke grupe u Parlamentu, bez obzira na njihova politička ishodišta. Te političke grupe u Evropskom parlamentu nisu uvijek jednako gledale na situaciju u BiH, ali u ovom slučaju su bili jednoglasni u podršci. Smatram da je to jedan dodatni potstrek da se žrtve ne smiju zaboraviti, da se moraju testirati na pravdi i da svi oni koji su krivi za taj i druge zločine u BiH, neće imati mira dok ne budu pravedno osuđeni.“

Počasni predsjednik Evropskog pokreta u BiH i profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu, Miodrag Živanović, u Rezoluciji vidi i neku vrstu pedagoške mjere za ona koji su genocid do sada negirali:

„Mislim da je ovo jedan čin poštovanja i pijeteta prema onome što se dogodilo u Srebrenici. Pretpostavljam da će to imati ovdje neke, ne previše velike, ali barem male reperkusije oko toga što inače Republika Srpska, kao polovina BiH, gotovo da nije ni poklanjala pažnju tom datumu, niti su naši predstavnici odavde, iz ovog entiteta, išli na odavanje pošte žrtvama genocida. Ali, bilo je kako je bilo, evo, i ovo će biti više kao jedna pedagoška ili edukacijska pouka za ono što se zove rukovodstvo Republike Srpske. Naravno, i za sve druge ljude koji su drugačije gledali na taj događaj.“

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici
XS
SM
MD
LG