Dostupni linkovi

Problemi domaćih proizvođača biogoriva


Domaća proizvodnja biogoriva je izvor energije koji je uvijek pri ruci, sirovine se nabavlja na domaćem tržištu i njegovo korištenje ne ovisi ni o Rusima ni o Ukrajincima. Međutim, proizvođači biogoriva su u Hrvatskoj rijetke ptice i ne cvatu im ruže.

„Modibit“ iz Ozlja je među rijetkim hrvatskim proizvođačima biodiesela. Međutim, ima problema sa plasmanom na tržište Hrvatske, kaže za naš radio tehnički direktor „Modibita“ Janko Muše, i to zbog nedorečene regulative. Naime, uredba i pravilnik koji određuju pravila puštanja biodiesela na tržište uređuju i postepeno povećavanje postotka biodiesela koji se treba umiješati u dieselsko gorivo. Naime, u većini zemalja zakon propisuje da se u euro-diesel umiješa između četiri i sedam posto biodiesela. Međutim, žali nam se inženjer Muše, nema kaznenih odredbi ako se to ne poštuje:

„Distributeri dizelskog goriva se jednostavno oglušuju o pravilnik i ne umješavaju dizelsko gorivo. Tako da to tržište, koje je naše, mi jednostavno ne konzumiramo."

Virovitički „Vitrex“ proizvodi biogorivo iz otpadnog jestivog ulja koje sakuplja po cijeloj zemlji. Marketa Laklija iz „Vitrexa“ priča nam o još jednoj pravnoj nedorečenosti, i o tome kako hrvatska država ne štiti domaće proizvođače toliko potrebne energije, koja je u ovom slučaju dobivena i po najvišim ekološkim standardima. Naime, da proizvođači biodiesela ne otkupljuju otpadno jestivo ulje, ugostitelji bi ga i dalje bacali u kanalizaciju, more ili obližnju rijeku. Međutim, kako je zakon nedorečen, potpuno je svejedno hoće li biodiesel koji se troši u Hrvatskoj biti domaće proizvodnje ili iz uvoza:

„Hrvatska mora staviti u promet određenu količinu biogoriva, dakle mora ga otkupiti od hrvatskih proizvođača.“

Ako poljodjelci uzgajaju uljanu repicu za proizvodnju biodiesela, dobit će poticaje i od države i od županije, kao što je slučaj u Sisačko-moslavačkoj županiji. Za razliku od njih, proizvođači biodiesela prepušteni su nedorečenim zakonima i konkurenciji tisuću puta moćnije naftne industrije. Država ne podupire dovoljno proizvođače biodiesela, rezignirano zaključuje direktor „Vitrexa“ Marijan Keserica:

„Kad jednom krenete u tom, jednostavno ste prepušteni sami sebi. Opstanak na tržištu je stvar snalaženja i velikog umijeća. Nema potpore, nema ničeg posebnog.“

Poseban je apsurd što nitko nije bio zainteresiran da naruči i plati istraživanje – koja bi biljna kultura bila optimalna za uzgoj u hrvatskim klimatskim uvjetima za preradu u biodiesel. Sada, po uzoru na Njemačku, prevladava uljana repica, međutim ona u hrvatskim klimatskim uvjetima daje dvostruko manje prinose nego u njemačkim, pa je i zarada osjetno manja. Istraživanja bi vjerojatno pronašla neku biljku bogatu uljem kojoj bi više odgovarala hrvatska klima, ali – tko je zainteresiran, nema novaca, a tko ima novaca – nije zainteresiran.

Hrvatska slijedi europsku praksu koja preporučuje da do 2010. godine udio biodiesela u ukupnoj potrošnji bude 5,75 posto od ukupne očekivane potrošnje motornih goriva u zemlji. U 2009. godini očekuje se da udio biodiesela dosegne 2,74 posto, izvijestila nas je istraživačica u Odjelu za obnovljive izvore energije Energetskog instituta „Hrvoje Požar“ Biljana Kulišić. Kao i u Hrvatskoj, i u Europskoj uniji postizanje ovog udjela do 2010. godine nije bilo obavezujuće, ali i europska i hrvatska Zelena knjiga o energetici za 2020. godinu postavljaju nove ciljeve, ali ovoga puta – kao zakonsku obavezu i sa prijetnjom sankcije ako se to ne postigne:

„5,75 je samo smjernica, koliko bi bilo dobro. To je više moralna obaveza i ako se ne ispuni, nema nikakvih kaznenih odredbi. Ovih 10 posto 2020. godine se predlaže da bude s kaznenim odredbama, znači da bude obvezujuća. Evropskoj uniji se dogodilo da su samo dvije zemlje, od svih, Njemačka i Švedska, uspjele postići 5,75.“
XS
SM
MD
LG