Dostupni linkovi

Sudbina stanova bez podnijetih zahtjeva za povrat


Konferencija za novinare: Vlada RS o novom Nacrtu zakonima o ržavnim stanovima na kojim ne postoji stanarsko pravo

*Vlada Republike Srpske utvrdila Nacrt zakona o državnim stanovima na kojim ne postoji stanarsko pravo. *Velika radost u selu Parževići kod Sokoca – konačno je stigla voda! *Kako žive povratnici u selu Slatina, kod Teslića i Željuša, kod Mostara? *Osim svakodnevnih briga, osjećaju nepravdu kod dodjele donacija za obnovu i «održivi povratak».

Kakva je sudbina stanova u RS, za koje nije podnesen zahtjev za povrat u zakonskom roku ?

Vlada Republike Srpske utvrdila je Nacrt zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo. Pomoćnik ministra za prostorno uređenјe, građevinarstvo i ekologiju Milimir Papović rekao je da ovo zakonsko rješenјe tretira pitanјe državnih stanova koji imaju status napuštene imovine, a koje je Ministarstvo za izbjeglice i raselјena lica koristilo za potrebe alternativnog smještaja.

„Ovim zakonom ti stanovi se vraćaju nјihovim nosiocima prava raspolaganјa, a to su državno-pravna lica; entitet, gradovi, opštine, javna preduzeća i javne ustanove, kao i druga državno-pravna lica koja su te stanove stekla“, rekao je Papović i dodao da, ukoliko ova lica više ne postoje, kao pojedina preduzeća koja su privatizovana, ili su stečajem i likvidacijom izbrisani iz registra javnih preduzeća, ti stanovi će se tretirati kao stanovi u vlasništvu Fonda stanovanјa, koji će s nјima raspolagati do nјihovog davanјa u zakup.

„Fond će zaklјučivati ugovore o zakupu sa licima, prema stambenim potrebama, koje će definisati Vlada podzakonskim aktima, a sam Fond će omogućiti otkup tih stanova i nјihovu privatizaciju“, rekao je Papović i dodao da u RS-u ima između 800 i 900 ovakvih stanova, a trenutno se koriste kao alternativni smještaj za izbjegle ili raseljene osobe, mada ima primjera i da se nelegalno koriste.

Također, ovim zakonom predviđeno je da će Fond stanovanja moći te stanove davati u zakup osobama zavisno od njihovih stambenih potreba, a što će utvrditi Vlada posebnim zakonskim aktima, a bit će moguć i njihov otkup.

Papović je potvrdio i da se zakonom reguliše naknada osobama koji su imali stanove u svojini, ali su oni porušeni u stambenim zgradama tokom ratnih djelovanja, a vodit će se i računa i o zadovoljavanju stambenih potreba ratnih vojnih invalida, porodica poginulih boraca i penzionera.

Na pitanje da li su nekadašnji nosioci stanarskog prava, koji su na vrijeme dali punomoć advokatu ili nekoj drugoj osobi kako bi pokrenuli procedure vraćanja stanarskog prava, a oni to nisu učinili u zakonskom roku, ovim zakonom te stanove zauvijek izgubili, Milimir Papović je odgovorio:

“To pravo je prestalo, jer je to pravo bilo ograničeno striktnim rokom koji je bio više puta produžavan. On je istekao i neće se više produžavati. To pitanje ne reguliše ovaj zakon, nego Zakon o prestanku važenja zakona o napuštenoj imovini. To su oni rokovi u kojima su nosioci stanarskog prava bili dužni da traže povrat svog stana, što znači da su to mogli da rade neposredno, lično i putem svojih punomoćnika. Poznate su i pojave zloupotrebe, da punomoćnik nije na vrijeme uradio ono što je bio dužan. U tom slučaju to je jako teško dokazati. Oni imaju samo na pravo naknade štete od onoga koji im je takvu štetu pričinio. Znači, nakon isteka posljednjeg roka 2001. godine, ko je podnio zahtjev on je ostvario pravo na povrat. Naravno, pod uslovom da je bio ranije nosilac stanarskog prava. Ako u tom roku nije podnio zahtjev, on je izgubio stanarsko pravo. I mi govorimo o tim stanovima na kojima je prestalo postojati stanarsko prvo. To su ti stanovi. Oni su stavljeni u državnu svojinu, ali su izgubili svog nosioca stanarskog prava. Ti stanovi se vraćaju nosiocima prava raspolaganja: firmama i ustanovama, a lice koje je bilo nečiji punomoćnik snosi štetu za neizvršeni posao za koji je bio plaćen.”

Povratničke priče

Kanton Sarajevo

Projekat „Trajno stambeno rješavanje problema interno raseljenih porodica u Kantonu Sarajevo-2008.godina“, okončan je prije nekoliko dana dodjelom ključeva preostalih sedam stambenih jedinica, od ukupno 31, koliko ih je sanirano u okviru ovog projekta. Za sanaciju ovih stambenih jedinica resorno ministarstvo izdvojilo je 550.000,00 konvertibilnih maraka, implementator projekta Hilfswerk Austria 50.000,00 KM, Općina Ilidža 20.000,00 KM, Hadžići i Ilijaš po 15.000,00 KM, te Vogošća i Novo Sarajevo po 10.000,00 KM.

Tehnički prijem stambenih jedinica u Kantonu Sarajevo
Tehničkom prijemu i primopredaji ključeva prisustvovali su predstavnici Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, predstavnici općina, Humanitarne organizacije Hilfswerk Austria i izvođača radova.

Parževići kod Sokoca

Po prvi put od postanka sela stanovnici Parževića kod Sokoca dobili su vodu u svojim kućama. Decenijama se u ovom mjestu voda nosila sa seoske česme, pa je radost što je dragocjena tečnost potekla iz slavina u 30-tak bošnjačkih i srpskih kuća u ovom kraju, neopisiva.

Abid Konaković, mještanin sela Paržević:

“Mnogo godina smo donosili vodu. Trebala je još prije rata da dođe, ali eto…ovo je mubarek veliki. To se ne može nikako platiti. Do sada smo išli deset minuta po vodu, ali je bolje kad je imamo pred vratima. Pa nek se i plaća!”

Haso Šenderović, mještanin sela Paržević:

“Voda mi puno znači, kako da ne! Odvrnem pipu i naspem!”

Izgradnja rezervoara i vodovodne mreže koštala je oko 45.000 konvertibilnih maraka. Radove su zajednički finansirali općina Sokolac, sarajevski kanton i Ministarstvo izbjeglica Federacije BiH. Životni problem 30-tak porodica riješen je sa sredstvima koja bi za mjesec dana nerada trebala dobiti osomrica poslanika federalnog parlamenta. U isto vrijeme, nakon posljednjih izbora, Bošnjake u skupćini općini Sokolac ne predstavlja ni jedan odbornik. U općini u kojoj je do 1992. godine živjelo 3.500 Bošnjaka, u proteklih 6 godina umrlo je njih 200. Rođeno je samo dvoje.

Jasmin ef. Bajrić, glavni imam medžlisa Islamske zajednice Sokolac:

Ja poručujem svim Tihićima i Silajdžićima, i svima koji drže vlast i sa nama se igraju, da će biti odgovorni. Ja bih najviše volio da se izjasni država Bosna i Hercegovina, kao i Federacija i da nam kažu “nije nam stalo do istočne Bosne i do Republike Srpske”. Njima je očigledno u interesu samo Federacija...

“Ja poručujem svim Tihićima i Silajdžićima, i svima koji drže vlast i sa nama se igraju, da će biti odgovorni. Ja bih najviše volio da se izjasni država Bosna i Hercegovina, kao i Federacija i da nam kažu “nije nam stalo do istočne Bosne i do Republike Srpske”. Njima je očigledno u interesu samo Federacija. Treba to da nam kažu. Da se snalazimo i živimo kako znamo. Prvo su nam rekli da se vratimo ovdje i da će sve biti dobro. Sada niti možemo da se vratimo odakle smo došli, niti možemo ostati ovdje. Ljudi koji su se ovdje vratili imaju minimalne penzije, ili nemaju nikakvu primanja. Narod se snalazi kako zna i umije. Niti imamo gdje u Federaciju, niti možemo ovdje opstati.”

Većina povratnika na Sokolac vratila se zato što voli svoj zavičaj. Nije problem ako prodaš svoju kuću, već što tako prodaješ i pradjedov grob, kaže efendija Jasmin Bajrić i podsjeća da su povratak pratila brojna lažna obećanja političara iz Sarajeva:

“Meni je samo krivo i žao što koriste mene kao imama da lažem i petljam. Narodu svašta obećaju i odu odavde. Onda narod zove mene i pita hodža šta će biti?”

Edo Konaković je sarajevski poduzetnik. Porijeklom je sa Sokoca i svu svoju energiju troši na pomoć povratnicima. Postepeno gubi snagu:

“Moramo se bolje organizirati za sljedeće izbore. Nama muslimanima treba dogovor. Moramo se slušati i moramo se više uvažavati. Ovako kako je do sada bilo, od ovoga nema ništa. Došli smo do zida.”

Jasmin ef. Bajrić:

“Ako ovako naša vlast nastavi nema ni nas ni istočne Bosne. Mi ćemo se sami ovdje etnički očistiti. Ja sam ovdje 6 godina i vodim evidenciju koliko je ljudi umrlo. Za ovih 6 godina ja sam ih ukopao oko 200. A rodilo se samo dvoje. To je jedna od poruka kakvo je stanje i kakva je budućnost ovih krajeva ako se nešto ne učini.”

Najmanje što povratnici očekuju je iskren odgovor u vezi sa njihovom, ali i sudbinom svih onih koji bi se željeli vratiti kućama. Deklarativne podrške im je dosta. Praznih obećanja pogotovo. Očekuju da poslanici i funkcioneri pokažu jedinstvo i kada je o povratku, a ne samo o njihovim primanjima riječ.

Slatina kod Teslića

Povratnik u teslićko selo Slatina, Domin Paurević, već dvije godine živi ispod granice ljudskog dostojanstva. Stanuje pored temelja srušene kuće. Njegov dom je mala soba sa nemalterisanim zidovima i betonskim podom koja se nalazi na mjestu gdje je nekada imao limarsku radionicu. Živi bez struje i vode. Nešto drva za ogrijev dobio je zahvaljujući komšijama:

“Kupatilo sam pretvorio u špajz. Tamo držim hranu. Iz sela donosim u bocama vodu i tako se snalazim. U bratovoj kući držim drva, jer je ona malo pokrivena. Tako da bar drva nisu u snijegu.”

Kako je bez struje?

“Upalim svijeću i malo se sa njom poslužim. Uglavnom odem kod susjeda i sa njim malo sjedim. Samo da mi više vremena prođe. Da što manje budem ovdje.”

I Janja Marić dočekala je zimu bez vode. U improvizovanom smještaju u objektu gdje je nekada bila štala za stoku. Janjina kuća nije obnovljena. Preko Opštine Teslić, nakon 7 godina čekanja, dobila je oko 10.000 konvertibilnih maraka vrijedan građevinski materijal. Kako kaže, nema novca da plati majstore:

“Gdje sada da se obratim? Kome? Nemam para, nemam ništa! Gledam onaj materijal i samo me nervira što sam i to primila. Gledam i tu ciglu kako će propasti, ako neko ne preduzme nešto.”

Predratni stanovnici Slatine žale se i da donirani građevinski materijal nije dovoljan za popravku porušenih kuća. Marko Marić povratak u rodni kraj očekuje u okolini Siska, u susjednoj Hrvatskoj:

“Ja sam prošle godine dobio oko 4.000 konvertibilnih maraka u vrijednosti materijala. To vam je kap u moru za kuću kakva je moja. Postoji i drugi problem. Ja nemam s čime to ugraditi. Majstori su jako skupi. Moja žena i ja ne namjeravamo da idemo bilo gdje osim da živimo ovdje, gdje pripadamo.”

Oni koji ponekad navrate u ovo selo, udaljeno oko 20km od Teslića, dobili su mnogo više materijala za obnovu kuća, kaže Jozo Marić iz mjesne zajednice Slatina:

Oni imaju finansijsku mogućnost da potplate ljude koji dodjeljuju te donacije, a donacije se dobijaju po stričevima i babovima i kumovima i ne znam ni ja kako sve ne...

“Oni imaju finansijsku mogućnost da potplate ljude koji dodjeljuju te donacije, a donacije se dobijaju po stričevima i babovima i kumovima i ne znam ni ja kako sve ne.”

Prije dvije godine mještanin Juro Šimić je zbog sumnje u malverzacije sa doniranim građevinskim materijalom uputio dopise policiji u Tesliću i Doboju, te dobojskom okružnom tužilaštvu. Kako kaže Šimić, nadležni nisu ništa poduzeli. U Slatini je prije rata živjelo oko 3.000 stanovnika. Taj broj danas je i do 20 puta manji.

Željuša kod Mostara

U selu Željuša kod Mostara Draginja Vulić vratila se 1999. godine. Bez obzira na sve finansijske i zdravstvene nedaće, Božić je u svom domu počela proslavljati prije 5 godina kada je zajedno sa suprugom, sinom i troje unučadi iz male šupice konačno ušla u svoju obnovljenu kuću. Svaki Božić dočekuju veselo u krugu rodbine i prijatelja:

“Ako ikad išta imaš, danas imaš. Za to se prikupi. Nije u svakog isti običaj. Kažu koliko sela, toliko i adeta. Mi pripremimo česnicu i ispečemo meso i prpremimo svakakve hrane. Ko može. A ko ne može, pripremi šta ima. Muž i ja se potrudimo da bude sve puno. Samo nismo veseli kao što smo nekada bili.”

Tradicionalnu česnicu zatekli smo i kod Mare Boban čija je porodica proslavila šesti Božić u Željuši. Kaže kako su povratničke priče svuda slične, posebno u porodicama koje su se, poput njene, vratile da ostanu:

“Šta je 300 konvertibilnih maraka penzije? Struju, vodu, smeće, sve to moraš platiti. I mi smo nekad kuću pravili, ali danas ne možeš ništa. I kad smo došli ovdje, nije bilo ničeg.”

I Draginja i Mara prije rata su radile. Mara Boban ima sreću što joj se sin uspio zaposliti u policiji. I što je u selu. Mnogo toga se proživjelo, dodaje. Kako kaže, barem su sada na svome:

“Mi smo svugdje hodali. Radili smo i u Crnoj Gori. Ja sam radila u nekim pilićnjacima, a radili su i muž i djeca. Jedan sin je završio filozofski fakultet, a jedan se vratio ovdje u policiju. Pošto ovdje neće da priznaju fakultet iz Nikšića, sin sa završenim fakultetom ne može da se zaposli. Konkurisao je u gradskoj upravi, ali ništa.”

Porodica Draginje Vulić preživljava od muževe penzije i povremenog posla Draginjinog mlađeg sina. Mama Draginja se nada da će sin jednom dobiti i stalni posao, jer porodica je velika i treba je prehraniti:

“On svašta zna: zida, malteriše, kreči. Njegov glavni posao je parketar.”

I Draginja i Mara znaju da je do posla u Mostaru teško doći. Kažu, boli ih nepravda. Njima niko nije pomogao, dok su se u Željuši obnavljale kuće porodica koje se nikada neće vratiti.

Mara Boban:

“Moj sin je za sve morao kredit da digne. I za kauč i za sto i za sve. Neko je sve dobio, ali se nije vartio. Samo starci. A moja sva familija je ovdje.”

Draginja Vulić:

“Dobili smo vrlo malu pomoć. Oko 1.000 konvertibilnih maraka. Ja to ne mogu promijeniti. Imaš šta imaš i šta ću ja sada?”

U Općinu Mostar, prema nezvaničnim podacima, vratilo se oko 8.000 Srba, ili nešto više od 1 posto prijeratnog stanovništva. Mnogi od njih, zbog nemogućnosti zaposlenja, prodali su ili zamjenili svoju imovinu, trajno napustivši Mostar. Porodice Vulić i Boban odlučile su ostati u nadi da će naredne Božiće dočekati ipak veselije.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG