Dostupni linkovi

Zašto Sarajevo ne voli svoje zvijezde i kome će prostirati crvene tepihe? Velika imena Sarajeva i BiH su uvijek bila bolje predstavljena u Zagrebu i Beogradu nego u Sarajevu. Tamo su ih više mazili i mamili, a Sarajevo ih je imalo i omalovažavalo.

Kažu da je jednom Ivo Andrić, nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, prolazio pored kavane ”Park” u centru Sarajeva i da je netko iz kavane dobacio: ”Halo pisac! Napišel'l se šta?”

Ne znam da li je priča istinita ali liči na Sarajevo i Sarajlije. "Uspjeh je opasan" – neko je jednom rekao. Sve bi zemlje svijeta ispred nobelovca prostirali crvene tepihe, a u Sarajevu su Ivu Andrića u najmanju ruku ne primjećivali, nikom ne pada na pamet da se pohvali kako je Vladimir Prelog, nobelovac za kemiju rođen u BiH, ali se zato drugi hvale pa se na stranicama hrvatskog sveučilišta Andrić i Prelog definiraju kao - hrvatski nobelovci. Mnoge velike Sarajlije su uvijek govorile da im je bilo lakše uspijeti u svijetu nego u gradu. Neko će uzrok potražiti u visokim sarajevskim kriterijumima, netko u maloj sredini koja zna sve tračeve i o poznatim ljudima, netko u ljubomori, netko u tome da sarajevski duh jednostavno ne dozvoljava poštovanje prema bilo kome – svako je bio i jeste predmet podsmijeha i predmet zafrkavanja. Čim bi nečiji uspjeh za glavu izvirio iznad mase, masa ga je odmah za toliko nemilosrdno kratila. Kao da je spuštanje velikana na nizak nivo svakodnevnice značilo sebe dići iznad te svakodnevnice – makar za trenutak.

Ne umiju ni sarajevski mediji promovirati svoje veličine. Uvijek je bilo interesantnije napraviti intervju sa zvijezdama iz drugih gradova nego bosanskohercegovačkih. Vrlo često, vrijednost tih zvijezda je bila manja od onih u BiH. Rekao bih čak, da su velika imena Sarajeva i BiH bila bolje predstavljena u Zagrebu i Beogradu nego u Sarajevu. Tamo su ih više mazili i mamili, a Sarajevo ih je imalo i omalovažavalo.

Mi smo sebe uvijek podcjenjivali i uvijek bili skloni precjenjivati druge, uvijek smo se lako odricali velikih ljudi koji su nam širili skučene prostore. Kao da je bolje biti čaršija nego grad. Kad je neko odlazio zato što je tamo, dalje, bilo boljih koncertnih dvorana, više novaca za snimanje filmova, ili više gledalaca na nogometnim utakmicama – Sarajevo nije gradilo bolje koncertne dvorane ili bolja muzička studija, nije ulagalo u svoje stadione i u svoje klubove nego je bilo uvrijeđeno kad je neko odlazio. Kao da se radilo o onoj vrsti najtežih razvoda kad jedan bračni partner još uvijek voli, a drugi je već krenuo nekim novim putem pa jedno drugo nikako da razumiju. Sarajevo je htjelo da voli na svoj način i nije prihvatalo realnost da se može voljeti i drugačije i drugdje.

Na razmišljanje o ovoj temi me navela korespondencija koju su sa Goranom Bregovićem na internet stranici radija Slobodna Evropa naumili da vode neke Saralije i nesarajlije. Kada je Goran pristao da bude on-line gost počela su da pljuštaju pitanja ovoj sarajevskoj zvijezdi koja je već odavno zasjalila van prostora i Sarajeva i BiH i bivše nam zajedničke države. U najavi je redakcija dala najmanje dva nova i direktna povoda za razgovor sa Goranom Bregovićem – novi album i privatni problem da se ide na operaciju leđa. Od svih onih koji su se javili ama baš niko se nije stigao pozabaviti ponuđenim temama već se razgovor pretvorio u plebiscit – za i protiv Gorana Bregovića. Takav plebiscit nije bio potreban ni Goranu ni redakciji nego, očigledno, korisnicima stranice.

Količina žuči koja se istresla na sada već slabašna Goranova leđa i način na koji su se korisnici njemu obraćali je navelo redakciju da pismeno objavi kako ”uvredljivi komentari i pitanja neće biti objavljeni."

Uvijek me začudi količina omalovažavanja koju BiH i napose Sarajevo iskazuje prema svojim najuspješnijim ljudima. Izgleda da je to jedna od onih osobina koje ni rat nije uspio uništiti. Jedan se korisnik stranice Goranu obraća kao ”sramnom izdajici i kolaborantu velikosrpske ideje”, drugi kaže da je Bregović ”sramota BiH”, treći usput vrijeđa i sve Rome pa naziva Bregovića ”ciganskim sviračem”; četvrti kaže da je on čovjek bez obraza i da mu je u genima ”truba, šajkača, šljiva i gusle“ i tako redom.

Svako od nas koji je i ostao i otišao ima svoju osobnu priču i svoju osobnu odluku. Sve su nas natjerali da se svrstavamo u nacionalne torove i svi koji to nisu htjeli su bili nečiji neprijatelji. Goran Bregović je tako donio svoju odluku kao i svako od nas. To se nekom može dopadati, a nekom ne ali te odluke nemaju veze sa srpstvom niti imaju bilo kakve konotacije protiv Sarajeva. To su pojedinačne odluke i one nemaju ništa sa nacionalnim torovima.

Sarajevo je suviše mali grad da sebi može priuštiti luksuz da se odriče Bregovića, Nadrealista, Đure ili Neleta pa, čak ni Kusturice koji je u svom odijumu prema bivšem životu otišao najdalje. "Vidi, dobio kuću, a izgubio grad" - rekao je mudri Sidran na priču da je Kusturica dobio neku kuću u Crnoj Gori - ali to je Kustina osobna stvar. Bilo kako bilo, ovakvi se biseri bosanskohercegovačke kulture moraju čuvati i prihvatati čak i onda kad se neki od njih sami odriču BiH. Umjesto da Sarajevo kaže šta treba uraditi da svoje zvijezde vrati ili da se zapita zašto nam toliki odoše – Sarajevo i mnogi građani BiH ne umiju ni – da razgovaraju. I onda se sa istom količinom netolerancije priključe oni sa one druge strane i eto nama Balkana do koljena.

U haškoj ćeliji sjedi čovjek kojeg mnogi od nas smatraju jednim od glavnih krivaca za zlo kroz koje je BiH i Sarajevo prolazilo. Njemu sude sudije u ime Ujedinjenih naroda i svaki put kad mu se obrate, obraćaju mu se sa „gospodine Karadžiću.“ Zločin i zločinci se najuspješnije tuku pravednim suđenjem, verbalna agresija se najuspješnije tuče sa pristojnošću.

Dijalog podrazumjeva razuman razgovor i pristojnost, da i ne pominjem sposobnost slušanja drugog. Svako onaj koji koristi govor mržnje, prostački riječnik, uvrede.... sam pristaje da ne bude ni slušan ni saslušan. Tamo gdje dominira uvreda nema dijaloga; gdje nema dijaloga ostaje samo monolog; gdje se ustali monolog počinje mržnja; gdje vlada mržnja začinje se rat. A dok se grade novi zidovi i preduvjeti za taj novi rat, sadašnje i buduće velike Sarajlije odoše - sve dalje.

Kažu da se jedino Židovi i Bosanci umiju šaliti na svoj račun. Šaliti se na svoj račun i na račun svoje gluposti mogu samo veliki gradovi u svijetu gdje se veličina ne mjeri kvadratima. Grad koji je iznjedrio ljude koji su se "okitili" venecijanskim Lavovima, berlinskim Medvjedima, američkim Oskarom, koji ima nobelovca za književnost i za kemiju, koji je imao vice-prvaka svijeta u šahu, ili prvaka Evrope u košarci.....sigurno nije završio svoj popis velikih i slavnih.

Ali veliki gradovi ne vrijeđaju svoje velikane nego im prostru prostirke. Šta će ti grad ako nećeš "crven tepih i pred svoju zvijezdu bacit' "?

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG