Dostupni linkovi

Film o Jasenovcu, bez obzira hoće li ga snimati baš Spielberg, trebalo je odavno da bude snimljen – iz poštovanja za žrtve domaćeg i svjetskog fašizma. Poklonjenje pred tim žrtvama niti doziva niti opravdava bilo kakve druge zločine: ono je jednostavno bezrezervna civilizacijska dužnost kao što je to i poštovanje za sve druge nevine žrtve posebno etničkog i vjerskog progona.

Prošlonedjeljna vijest o tome kako su se Boris Tadić i Milorad Dodik dogovorili da će Srbija i Republika Srpska zajedničkim snagama snimiti film o ustaškom logoru Jasenovac – i kako žele da film režira Steven Spielberg a kao potencijalni nosilac glavne uloge spominje se Robert De Niro – izazvala je na Internet forumima žučnu raspravu “za” i “protiv” koja pokazuje koliko je zapušteno razumijevanje istorije i koliko je zaprepašćujućeg nepoštovanja za nevine žrtve ratova u našim podnebljima. U sumnjičenju Tadića i Dodika za propagandističke motive najavljenog koprodukcijskog poduhvata, čemu je doprinio i sam Dodik ako je zaista u izjavi štampi na neki način obilježavanje stradanja u zloglasnom ustaškom logoru poredio sa inicijativama za obilježavanje zločina u Srebrenici, kritičari nerijetko sami zalaze na teren osporavanja prirode i razmjera sistematskog ubijanja Jevreja i Srba, Roma i svih ideološki nepodobnih u Jasenovcu.

Puno obznanjivanje prošlosti, uz bezrezervno poštovanje za žrtve ratova u 20. vijeku – u kojima Holokaust predstavlja centralno poglavlje u istoriji progona i stradanja – temeljni je uslov za obnovu poštovanja za razlike i miran suživot u regionu koji je doživio neke od najcrnjih progona od prvog i drugog svjetskog rata do balkanskih ratova devedesetih. Upravo to što se prošlost nije odgovarajuće proučavala ni odgovorno prezentirala doprinijelo je uspjehu nacionalističkih vođa devedesetih u propagandističkoj zloupotrebi neosvijetljenih epizoda iz prošlosti za poticanje i opravdavanje progona “drugih”.

Baš Jasenovac najbolje pokazuje koliko je važno obznanjivanje i uvažavanje prošlosti. Iz te perspektive – i Tuđmanova nastojanja da minimizira broj onih koji su ubijeni u ustaškom koncentracionom logoru, u kojima se govorilo o “samo 20.000 ubijenih”, i nastojanja srpskih nacionalističkih “istoričara” da taj broj uvećaju, predstavljala su prije svega nepopštovanje za žrtve zločina bez presedana u ljudskoj istoriji, dehumanizaciju žrtava i okrutnu “igru brojeva” bez uvažavanja činjenice da je svaka od tih žrtava bila ljudsko biće dostojno poštovanja – imenom i prezimenom.

Kad društvo dozvoli trivijalizaciju i poricanje genocida, ono – možda i nenamjerno – otvara vrata ponavljanju prošlosti: ako ne bude sistematskog naučnog, obrazovnog, medijskog nastojanja da se uvaži ta ključna lekcija dvadesetog stoljeća u odrastanju djece našeg vremena rizikujemo nove epizode u istoriji progona.

Film o Jasenovcu, bez obzira hoće li ga snimati baš Spielberg , trebalo je odavno da bude snimljen – iz poštovanja za žrtve domaćeg i svjetskog fašizma. Poklonjenje pred tim žrtvama niti doziva niti opravdava bilo kakve druge zločine: ono je jednostavno bezrezervna civilizacijska dužnost kao što je to i poštovanje za sve druge nevine žrtve posebno etničkog i vjerskog progona.

Svijet je to poštovanje obezbijedio njegovanjem kulture uvažavanja žrtava i zakonskom zabranom poricanja masovnih zlodjela. Sa iskustvima progona iz posljednje decenije prošlog vijeka – od Sadamovih zlodjela nad Kurdima preko genocidnih zločina u Bosni i posebno u Ruandi – međunarodna zajednica je posljednjih godina s novom ozbiljnošću postavila pitanje: kako osigurati da svečano obećanje nakon drugog svjetskog rata – “nikad više” – zaista ne bude pogaženo nikada više? Iz tih razmatranja razvila se čitava nova međunarodna doktrina nazvana “odgovornost zaštite”. Njen je smisao da onda kad države ne obezbijede zaštitu ugroženog stanovništva – ili kad se same upuste u progon etničkih ili vjerskih manjina – one gube jedno od bitnih obilježja suvereniteta i uspostavlja se međunarodna odgovornost za zaštitu ugroženih sve do vojne intervencije.

Nedavno su tri ugledne vašingtonske ustanove – američka Diplomatska akademija, Muzej Holokausta i američki Institut za mir – udruženim snagama objavile najnoviju studiju pod naslovom “Spriječiti genocid: Plan za američku politiku”. Taj dokument, nad čijim su pripremanjem predsjedavali istaknuti funkcioneri Klintove administracije –državni sekretar Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) i ministar odbrane Vilijam Koen (William Cohen) – polazi od međunarodne saglasnosti da je genocid neprihvatljiv a da se ipak ponavlja i da valja naći način da se on spriječi prije nego što obećanje “nikada više” bude ponovo pogaženo.

“Vjerujemo da je sprečavanje genocida moguće i da je nastojanje da se to učini imperativ, i iz našeg nacionalnog interesa i zbog naše vodeće uloge u svijetu. Fundamentalni cilj ovog izvještaja je da identifikuje praktične korake da se ojača kapacitet američke vlade da spriječi i da odgovori na genocid i masovne zločine” – napisali su u predgovoru knjige Olbrajtova i Koen.

Objavljivanje tog izvještaja popraćeno je u vodećem beogradskom dnevniku tekstom pod naslovom “Madlen Olbrajt savetuje Obami nove ratove”. Tako se u ime vlastitog iskustva sa zapadnom intervencijom – u čijem se propagandističkom tumačenju najčešće ignorišu motivi intervencije – u odbojnosti prema “autorima humanitarne intervencije”, kako list naziva Olbrajtovu i Koena, potpuno zanemaruje etička vrijednost nastojanja da se spriječi genocid kao oličenje zla.

Upravo sam imao priliku da slušam šta o tome kaže sama gospodja Olbrajt. Rat – u ime stanovništva kojem prijeti genocid – u tom je planu tek posljednje sredstvo. Glavni cilj je: sprecavanje genocida. Bivša šefica američke diplomatije kaže kako to mora postati najviši prioritet svakog američkog diplomate; kako za sprečavanje genocida treba izdvajati i sasvim određena sredstva od 250 miliona dolara godišnje i obavljati pripreme za efikasno reagovanje s naglaskom na sprečavanje kriza.

“Treba da pokažemo da kad govorimo ‘nikada više’ to zaista i mislimo” – kaže Olbrajtova. Ne vidim u tome ništa loše.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG