Novinar u Slobodnoj Dalmaciji Vladimir Matijanić:
«Dakle, praktički, nema novih lica u ovoj priči nego se cijela stvar vrti oko iste skupine ljudi. Ono na što bih ukazao jest činjenica da se praktički krivica za sve ono što se događalo u Lori na taj način svaljuje na na najnižu moguću razinu. Dakle, niti destljeće i pol organi gonjenja nisu smogli snage da u postupku utvrđivanje odgovornosti odu dalje od – zatvorskog čuvara.»
Nakon skandaloznog suđenja za stravične zločine pocinjene nad srpskim civilima i zarobljenim vojnicima u toj splitskoj vojarni – logoru koje je na početku vodio sudac Slavko Lozina Splitski županijski sud je, ističu naši sugovornici, nastavio korektno obavljati posao, 2006. godine osmorica bivših vojnih policajaca osuđena je na zatvorske kazne od 6-8 godina, no od petorice koja su ponovo optužena i dalje su u bijegu čuvar Bungur i zapovjednik Lore Dujić, dok su Vrkić, Gudić i Botić u zatvoru.
Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava koji godinama već istražuje istinu o Lori:
«Ovaj put se, dakle, radi o ljudima koji su dovedeni, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Međutim, ne znam kada će i s koliko uspjeha doći na red i ubojstvo one grupe Crnogoraca o kojima su mediji dosta pisali. Naime, čitav niz svjedoka je vidio te Crnogorce, njih 10-tak, koji su bili u užasnom stanju, čak su im falili i dijelovi tijela kad su ih vidjeli. Zasad Tužilaštvo, valjda, nije našlo dosta materijala da stavi i to u optužnicu.»
Osim toga Majić naglašava da su se zločini u Lori događali i nakon '92. godine i da je u njoj, osim civila hrvatskih Srba, završio i velik broj civila srpske nacionalnosti iz Bosne, zarobljenih u ratnom vihoru uglavnom na Kupresu.
«I još uvijek, ni prva, a ni ova druga optužnica nije obuhvatila brojne civile dovedene u Loru iz BiH, od kojih se veliki broj nikad više živ nije pojavio. A to su bili uglavnom stariji ljudi, žene, bilo je i mladih žena, neke detalje ćemo za ovo suđenje proslijediti tužilaštvu kad počne i na koji način su se iživljavali nad tim mladim ženama koje su tamo bile dovedene s Kupresa.»
Veso Deretić iz Trebinja kaže da je kao pripadnik tamošnje Teritoraijalne obrane zarobljen od hrvatske vojske u svibnju '92 godine. Odveden je u Loru gdje je preživio stravična mučenja. Već je svjedočio u sudskom postupku Lora 1, a spreman je, kaže, doći u Split i svjedočiti i u slučaju nove optužnice:
«Bio sam 2 i pol mjeseca u tom zloglasnom bloku C u Lori gdje su nas skrivali i nisu pokazivali kad bi dolazio Međunarodni Crveni križ. Nismo imali kreveta, vode, hrane, isto k'o u Zoološkom vrtu. Jednostavno su dovodili da nas tuče tko je god htio, kaže 'izvolite, nisu evidentirani kod Crvenog krsta, možete od njih da radite što god hoćete'. Svi su zidovi bili krvavi u tom zloglasnom C-bloku. Tukli su nas bejzbol palicama, šipkama, drškama od metle, a mučili strujom i to čak i onom od 220 V. Stave ti štipaljke na uho, meni su stavili i utaknuli žicu u zid i pustili. To me bacilo, ne znam koliko sam bio u nesvijesti. Sve uši krvave, molim boga da me ubije.»
Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava i danas ponavlja da je za zlocine u Lori morao znati ondašnji hrvatski državni vrh i prvi čovjek Vojne policije Mate Laušić:
«Bila bi znanstvena fantastika da se za ovo nije znalo. Sva ova dosadašnja suđenja za Loru odnose se isključivo na razdoblje do osmog mjeseca '92. godine. Lora je funkcionirala i nakon toga i nakon toga je bilo zvjerstava. Imamo svjedoke, imamo i žrtve iz tog kasnijeg razdoblja, tako da ja zapravo i ne znam s kojim će rednim brojem (Lora1,Lora 2...) to raščišćavanje i utvrđivanje istine o dogadjajima u Lori završiti. Čak i '95-te je, nakon Oluje, dovedeno jako puno zarobljnika, sreo sam čitav niz njih. Ali, u istragama se njih još nitko nije dotakao. Ja čak mislim da za našeg života i nećemo dočekati sve te Lore da se izredaju ako budu nastavile ovakvim tempom.»
