"Na ovaj način, državni poslanici su ignorisali činjenicu da u Bosni i Hercegovini na povratak čeka 45 hiljada raseljenih i prognanih porodica", kaže se u saopštenju.
Dogovorom o unutrašnjoj preraspodjeli sredstava, za povratak je predviđeno 35 miliona konvertibilnih maraca, što u savezu smatraju nedovoljnim.
Aktivisti izbjegličkih udruženja takođe ne vjeruju da će se država zadužiti 400 miliona konvertibilnih maraka u naredne dvije godine kako je obećala, jer se ni u proteklim godinama nije brinula za građane.
Zbog neupućenosti većine državnih poslanika u povratničku problematiku i revidiranu strategiju povratka u "ladicama" Vijeća ministara, ne može se usvojiti konačan prijedlog budžeta za povratnike.
Članovi SIRL BiH ističu da niko od parlamentaraca nije zatražio dokument revidirane strategije povratka, koji bi riješio mnoge dileme oko osiguravanja budžetskih sredstava za povratnike, da je zakonski regulisan.
SIRL BiH od Parlamentarne skupštine BiH zahtijeva hitno rješavanje pitanja povratnika, jer nema vremena za uskostranačke interese nacionalnih politika.
*****
Dosadašnja pomoć lokalnih i entitetskih institucija povratnicima u bijeljinsku opštinu je više nego simbolična, tvrdi Salem Čorbo, predsjednik Udruženja građana "Povratak i održivi opstanak”.
Obraćajući se novinarima, uz novogodišnje praznike,Čorbo je kazao da planirana pomoć za 2009. godinu od 170.000 konvertibilnih maraka iz opštinskog budžeta može zadovoljiti samo minimalne potrebe najugroženijih povratnika.
"
*****
Povodom dočeka Nove godine, kancelarija Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini (UNHCR), je organizirala novogodišnju proslavu sa djecom izbjeglicama i tražiteljima azila iz prihvatnih centara u Sarajevu i Mostaru.
Osoblje UNHCR-a, UNICEF-a, Ministarstva sigurnosti i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice je dovelo i svoju djecu na tu proslavu tokom koje je uz muziku izvršena podjela 285 paketića za djecu.
Povratničke priče
Srebrenica
U sela Slatinu i Buljin kod Srebrenice, od nekadašnjih 80, vratilo se tek petnaestak porodica. Muna Hasanović ima 75 godina i ne može da se vrati ovdje jer ide redovno na liječenje u Banoviće i Tuzlu. Ima veliku želju da se vrati. U Slatini provede skoro cijelo ljeto:
Slavko Radić imao je sreću da mu se obnovi kuća, te se sa ocem vratio na svoje ognjište. Posla nema i ne može da se oženi jer ni jedna djevojka neće u njegovo selo, gdje je teško i mnogo se radi:
"Fino nam je ovdje. Kuću su nam obnovili. Kuće su nove. Dobili smo ovaca oko 30 komada. UNDP nam ih je dao. Volio bih da se oženim. Da mi je naći kakvu nevjestu ovdje, mada teško, neće na selo ni jedna."
Muna i Slavko u glas potvrđuju da je suživot u ovim selima na visokom nivou:
"Slažemo se fino kao što smo se i prije rata slagali. Komšiluk je dobar. Idemo jedni drugim na sijelo. Častimo se. Zimi je malo teže. Ne može autom da se dođe dok se ne raščisti put kada je veliki snijeg. Ljeti je fino, ali zimi je teže. Put još nije asfaltiran i izgleda da neće za dugo. Vratilo se dosta ljudi. Neko je kupio plac da može da se vrati. Da su ostali imali gdje i oni bi se vratili."
Neuređen put je kočnica povratka u ova srebrenička sela. Hamdija Muminović živi u Sarajevu. Povremeno dolazi u Slatinu i uređuje svoje imanje, kako bi se jednog dana sa porodicom mogao vratiti:
"Želim se vratiti na svoje ognjište. Ne mogu da uspijem da uradim sve sam od svojih sredstava. Imam nešto i u Sarajevu. Nisam ni tamo, ni ovamo. Više bih volio ovamo, nego tamo, ali treba puno para. Srce mi je u ovom našem selu jer tu sam odrastao."
U selu Slatina povratnici su se prije pet godina počeli baviti stočarstvom, ali je pojavom bruceloze kompletan stočni fond morao biti uništen. To je bio jedini izvor primanja i za Admira Hasanovića, povratnika i apsolventa na Univerzitetu Tuzla:
"Nastojali smo da održimo povratak. Nabavili smo ovce. Nešto smo dobili od UNDP-a. Zbog bolesti su ubili 140 ovaca. Sada u selu nema ni jedne ovce, ni krave, ničega. Nema šta da bleji. Najgore je što je sve zaraslo, pa ne možeš nigdje ni proći. Katastrofa. I njive i livade su zarasle. Stočarstvo je bilo glavna privredna grana i jedini izvor prihoda. Time se jedino ovdje moglo baviti jer livade nisu ravne, pa ne možeš sijati pšenicu ili žito, ne mogu zemlju obrađivati mašine."
Osim uređenja puta do Potočara u dužini od 12 kilometara, povratnici se nadaju da će se nastaviti akcija deminiranja ovih sela, kako bi bili bezbijedni u obavljanju svakodnevnih poslova. Na sreću, do sada niko nije nastradao, iako mina ima u samim selima i duž cijelog puta do sela Šušnjari.
Boračko jezero
Među desetak povratnika srpske nacionalnosti na Boračkom jezeru živi i porodica Draganići: Mica i njen suprug Drago, te Dragini roditelji Mirko i Nada.
“Ovdje smo već godinu i po. Fino nam je, jer smo sve vratili na svoje. Sve što smo ovdje dobili dao nam je CRS.”
Drago Draganić, povratnik na Boračko jezero:
“Dobili smo prezu, pčele i piliće, a biće još nešto.”
Nada Draganić, povratnica na Boračko jezero:
“Hvala Bogu obradovala sam se jer sam došla na svoje. Nisam se pokajala. Fino nam je ovdje. Komšije koje su nekada dolazile, dolaze i danas. Sa svakim se fino gledamo.”
Uz pomoć CRS-a Draganićima je obnovljena kuća, a dobili su i određene donacije u cilju održivog povratka. Drago i Mirko Draganić kažu da su zadovoljni, ali bez vraćanja povratnika na radna mjesta ne može se govoriti o održivom povratku:
Drago Draganić, povratnik na Boračko jezero:
“Povratnici kao povratnici. Da možemo da se zaposlimo, vratilo bi se ovdje još ljudi. Bez zaposlenja je teško.”
Mirko Draganić, povratnik na Boračko jezero:
“Treba nam samo zaposlenje. Obećavaju, ali od toga neće biti ništa.”
Draganići su do povratka na svoje imanje godinama živjeli kao izbjeglice u Višegradu. Kažu da nema sreće bez svoje kuće.
Nada Draganić, povratnica na Boračko jezero:
“Nekad je bilo loše, a nekad dobro. Na tuđem, Boga mi, sreće nema.”
Drago Draganić, povratnik na Boračko jezero:
“Ovdje je puno bolje. Na svome si, radiš svoje. Mili ti se raditi. Tamo šta god da si radio, radio si tuđe.”
Na svom imanju Draganići pokušavaju živjeti od svog rada. Mica Draganić kaže da im podrška mnogo znači:
“Ne tražimo ni od koga nikakvu socijalnu pomoć. Tražimo da nam pomognu da nađemo neki posao, pa da počnemo da radimo”.
Bosanska Posavina
Ivan Brico među prvim je povratnicima u Bosansku posavinu. Iako se vratio još 2000. godine, dalji povratak slabo ide naprijed. Ivan kaže da je sve isto kao te godine. Živi se. Mora se:
Živi se onako kako se sami povratnici snalaze. Malo je brige oko održivog povratka. O povratnicima niko ne vodi računa. Sami se moramo snalaziti. Nekad dođe donator i da neku pomoć. Uglavnom u izgradnji. Oni koji imaju penzije lakše prolaze...
“Živi se onako kako se sami povratnici snalaze. Malo je brige oko održivog povratka. O povratnicima niko ne vodi računa. Sami se moramo snalaziti. Nekad dođe donator i da neku pomoć. Uglavnom u izgradnji. Oni koji imaju penzije lakše prolaze.”
Ivan Brico priča i o problemima sa kojima se povratnici u Bosanskoj posavini najviše susreću:
“Mi imamo slučaj gdje udruge, koje su se same stvarale, nisu dale rezultat u smjeru održivog povratka. One su čak proizvele kontra produkt. Ima ljudi koji su se ovdje vratili, pa kad su vidjeli šta se radi, opet su otišli nazad. To se može desiti samo u neuređenoj pravnoj državi. Recimo u Derventi je jako teško kada se naši ljudi prijave na biro. Derventa ima preko 2.000 nezaposlenih, a oko 6.000 stanovnika. Mislim da je to apsurd.”
Predsjednik Udruge hrvatskih povratnika Feniks, Ilija Zirdum, vratio se 2003. godine u Derventu. Priča o prvim danima osnivanja udruge i pomoći povratnicima:
“Kada smo 2003. godine organizirali Udrugu Hrvata povratnika u Bosansku posavinu – Feniks, i snimili problem nedostatka infrastrukture, bilo je 300 metara od Dervente povratnika koji nisu imali struje po 5 – 6 godina. Niko ih nije nigdje ni evidentirao ni upisao. Prva donacija za obnovu struje bila je od Vlade Republike Češke. Poslije smo otkrili da iz Ministarstva za izbjegla i rasljena lica Republike Srpske općine dobijaju sredstva za povratnike. Međutim, mi to nismo dobijali. Nekako smo uspjeli jedan dio sredstava da dobijemo i da obnovimo struju. Ovdje se vraćaju ljudi koji imaju volju da se vrate, koji imaju potporu od djece i od svoje familije i koji imaju svoje izvore prihoda. Dakle, oni koji mogu ovdje živjeti. Ima i onih koji su računali da će se baviti poljoprivredom onoliko koliko mogu. Uglavnom, ovdje su ljudi koji svakog momenta mogu sesti u auto, ili autobus, i imaju gdje otići. Ovdje nema ljudi koji moraju doći i koji nemaju od čega živjeti. Takvi ljudi ovdje ne mogu preživjeti.”
Saradnja : Sadik Salimović, Mirsada Ćosić i Maja Nikolić