Ali, za razliku od zlata i srebra, nafta je jednostavno roba i postoji mnogo načina da je se koristi i mudro i loše. U zadnjem, trećem dijelu serijala Nafta i demokratija, otkrivamo kako demokratske zemlje rukovode sa svojim naftnim bogatstvom za javno dobro.
Piše dopisnik RFE/RL Charles Recknagel
Čudesna osobina naftnog bogatstva, ukoliko se njime dobro ne upravlja, jeste da može odvraćati zemlje da razvijaju zrelu ekonomiju. Zrela ekonomija znači da država mora biti dovoljno raznolika da se u bilo kom sektoru odupre udarima koji su vezani za trgovinu. Ironično, jedan od sektora koji je najviše podložan udarima cijena je izvoz nafte. To ga čini dvostruko značajnim za ekonomije koje su vezane za naftu - da imaju ostale sektore ili investicije koje mogu nastaviti da ostvaruju prihode kada profit od nafte počne padati.
Sposobnost nafte da zaustavi rast ekonomije dobro je poznat da čak ima i ime: “Holandska bolest”. Ovaj pojam nastao je kada je Holandija otkrila prirodni gas tokom '60-ih godina prošloga vijeka. Izvoz gasa učinio je Holandiju nenadano bogatijom nego što je bila. Ali, u isto vrijeme on je dramatično unazadio uspješni industrijski sektor u zemlji. Kako je sektor gasa cvjetao, on je usisao kapital i stručne kadrove iz sektora proizvodnje i poljoprivrede. Što je bilo još gore, priliv stranih investicija u gasni sektor povećao je vrijednost holandske valute. Novi devizni kurs učinio je holandsku robu preskupom za strane kupce, te je onemogućio fabrike da uspješno posluju. Uvoz je postao toliko jeftin da su uvozni proizvodi zamijenili holandske proizvode čak i na domaćem tržištu.
Holandija je ove probleme rješila tako što je uvela poreze na profite od gasa kako bi ojačala ostale sektore i kontrolisala inflaciju. Ali, “Holandska bolest” i dalje cvjeta u mnogim zemljama, proizvođačima nafte.
Jedna od njih je Azerbejdžan. Ingilab Ammedov, koji je na čelu koalicije nevladninih organizacija koje se zalažu za transparetnost u azerbejdžanskom naftnom sektoru, opisuje ekonomiju zemlje:
“Na našem tržištu su uglavnom robe iz uvoza, naročito poljoprivredni proizvodi koji su bili tradicionalno azerbejdžanski proizvodi. U Azerbejdžanu ne postoji konkurentnost, a to je direktan rezultat nafte i ‘Holandske bolesti’. Mi imamo visoku inflaciju, koja je jasni simptom ‘Holandske bolesti’. Mi imamo problem sa konkurentnošću domaće ekonomije, naročito u proizvodnom sektoru.”
Prema pisanju britanskog sedmičnog lista "The Economist”, poljoprivredna proizvodnja u Azerbejdžanu u 2006. godini porasla je za samo jedan posto, dok je u istom period proizvodnja glavnih proizvoda, kao što su pamuk, riža i krompir, smanjena. "The Economist” piše:
“U ovom trenutku, moguće je da Azerbejdžan napravi prelaz sa značajnog izvoznika poljoprivrednih proizvoda na glavnog uvoznika ovih proizvoda u manje od 15 godina. Petnest godina trebalo je Nigeriji, koju je takođe pogodila ‘Holandska bolest’, da napravi ovakvu tranziciju.”
Kako bi minimizirale efekte “Holandske bolesti” i ohrabrile svoje ekonomije na raznolikost, mnoge države bogate naftom, uključujući Rusiju i Azerbejdžan, stavili su dio svojih prihoda od energetskog sektora u specijalne fondove. Zamisao je da čuvaju svoj bogatstvo od previsoke vrijednosti domaće valute i visoke inflacije. Ovi fondovi takođe mogu pružiti djelimičnu zaštitu za nastavak socijalnih programa kada cijene nafte počnu padati. Rusija je, na primjer, skupila preko 500 milijardi dolara u deviznim rezervama i drugim fondovima, većinom zahvaljujući nafti.
Međutim, i sa ovakvim fondovima, ljudi u zemljama poput Azerbejdžana primjećuju da simptomi “Holandske bolesti” odolijevaju. Zašto bi “Holandska bolest” ostala u Azerbejdžanu, a nestala u Holandiji?
Politički znanstvenici kažu da objašnjenje leži u razlici između autokratije i demokratije. Autokratski režimi kupuju podršku od moćnih individualaca ili grupa, a iskušenja da troše naftno bogatstvo na ovaj način, radije nego da upravljaju njime, su jako velika. S druge strane, demokratske države imaju institucionalnu zaštitu – snažan parlament, slobodne medije, te nezavisno sudstvo – potrebne da drži vlade da ne zloupotrebljavaju prihode.
Norveška, treći najveći izvoznik nafte u svijetu, je slučaj za sebe. Ona je danas jedna od najbogatijih ekonomija u svijetu, ali nafta i gas čine samo oko 25 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) u državi. Ostatak bogatstva dolazi od raznolike ekonomije koja, između ostalog, uključuje poljoprivredu, ribarstvo, šumarstvo i proizvodnju. Marina Ottaway sa Carnegie zaklade za međunarodni mir iz Vašingtona (Washington, D.C.), sumira uspjeh Norveške:
“Odgovor većinom leži u izdvajanju novca, a ne trošenju novca odjednom. Norveška ima jak sigurnosni fond za buduće generacije, te pokušava da distribuira prihode od nafte na jedan duži vremenski period, tako da neće biti gozbe koju će pratiti glad kada presuše novci od nafte.”
Kako je Norveška koristila svoj novac od nafte? Ona je isplatila vanjski dug godinama prije nego je otkrila naftu u Sjevernom moru tokom '60-tih. Ona je reinvestirala profite od nafte u ekonomiju i sačuvala novac kako bi apsorbirala udare na tržištu u budućnosti. Takođe, Norveška je u ime budućih generacija mnogo uložila u strane dionice i obveznice.
Iako je danas norveški Državni naftni fond vrijedan oko 350 milijardi dolara, građani Norveške i dalje plaćaju poreze, i ne postoji velika finansijska podrška države. Drugim riječima, život u toj zemlji je kao u bilo kojoj drugoj uspješnoj, demokratskoj državi sa stabilnom raznolikom ekonomijom.
