Dostupni linkovi

Možda je ovo doba preplitanja vjerskih praznika u našim podnebljima – neki dan muslimanskog, ovih dana jevrejskog i katoličkog, uskoro i pravoslavnog – sa simboličnim početkom nove godine dobra prilika da makar za kratak trenutak i na vlastitu okolinu pogledamo osjećanjima “drugoga” i pogotovu onoga ko je među nama pripadnik vjerske ili etničke manjine.

U ovim danima smjene dviju godina, razmišljajući kako je eto straćeno još 365 dana u konstantnom zaostajanju Bosne i Hercegovine za svim bližim i daljim susjedima u približavanju evropskoj budućnosti, rastužuje me pomisao kako u iscrpljivanju uzaludnim sporenjima – između “nas” i “njih”, pravovjernika i krivovjernika ili ne-daj-Bože i nevjernika, “patriota” i “izdajnika” - više nismo u stanju da vidimo a pogotovu da slijedimo ni očitu istorijsku lekciju o važnosti i mogućnostima promjene prevlađujućeg svjetonazora. Povod mi je entuzijazam s kojim je Amerika ovih dana i na udaru ekonomske recesije prigrlila obećanje promjena simbolizovano u pojavi i izboru Baraka Obame za predsjednika. U tom izboru Amerikanci su prevladali najdublju predrasudu u vezi s vlastitim nacionalnim identitetom: potomci crnog roblja, među kojima su još živi pa i politički aktivni savremenici rasne segregacije i bespravlja, oni čiji je pohod za jednaka ljudska prava gušen suzavcem i suzbijan batinanjem i policijskim psima, koji nisu mogli da se upisuju u škole, ni da budu posluženi u restoranima ili se čak voze u javnom prevozu, dočekali su u vlastitom životnom vijeku da Amerika izabere prvog afroameričkog predsjednika iako po posljednjem popisu crnci predstavljaju samo 12.3 posto stanovništva. Ta činjenica da je predstavnik najočitije manjine u američkom populacionom mozaiku izabran za predsjednika u konkurenciji politički i ekonomski moćnijih i favorizovanijih predstavlja poučnu i inspirativnu priču na izmaku 2008. godine za svakoga ko u zbivanjima u svijetu oko sebe hoće nešto korisno i da nauči.

Američki izbor crnog predsjednika je, naime, istorijski najznačajniji trijumf ideje poštovanja za “drugoga” koja predstavlja ključ razumijevanja i potencijal mogućeg rješenja nekih od najkritičnijih napetosti i sukoba koji opterećuju svijet u kojem živimo.

Razmišljao sam o tom portretiranju “drugog” kao zakletog neprijatelja u našoj skorijoj prošlosti dok sam radio na knjizi “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru”: nije li sve počelo traženjem i sve sistematskijom upotrebom što uvredljivijeg imena za druge narode, dozivanjem što ružnijeg istorijskog iskustva i njegovim propagandističkim prevođenjem u blisku i opaku prijetnju, prizivanjem svakojakih zavjera kao načinu preobražavanja do juče tihih susjeda u opake neprijatelje koje treba istrijebiti “da ne bi oni nas”? Iščitavajući literaturu o tom propagandističkom projektovanju “drugoga” kao neprijatelja vrijednog prezira i čak uništenja naišao sam negdje na fascinantnu poemu “Lica neprijatelja” američkog socijalnog psihologa Sema Kina (Sam Keen), koji sam za sebe kaže da je “preučeni polaznik Harvarda i Prinstona,” u kojoj tu tehniku satanizacije “drugoga” predstavlja i ovim stihovima: “Ucrtaj na lice neprijatelja pophlepu, mržnju, bezobzirnost koju se ne usuđujes pripisati samom sebi./ Zatamni slatku individualnost svakog lica./ Obriši svaku naznaku bezbrojnih ljubavi, nada, strahova koji se odigravaju u kaleidoskopu svakog beskrajnog srca./ Iskrivljuj osmijeh sve dok ne postane nadolje okrenuti luk okrutnosti./ Odvoji meso od kosti sve dok ne ostane samo apstraktrni kostur smrti./ Uveličavaj svaku osobinu sve dok se čovjek ne preobrazi u zvijer, glodara, insekta./ Popuni pozadinu zloćudnim figurama iz starih noćnih mora – đavolima, demonima simbolima zla./ Kad je tvoja ikona neprijatelja završena bićeš u stanju da ubijaš bez krivice, masakriraš bez stida.”

Mnogo zla u našem ljudskom vijeku potaknuto je i proizvedeno tim oslikavanjhem “drugoga” kao neprijatelja. Bilo je dovoljno u svijesti naoružanih pripadnika plemena Hutu usaditi sliku Tutsija kao “žohara” – kako je o njima izvještavao zloglasni radio – pa da za oko stotinu dana proljeća i ljeta 1994. bude istamanjeno najmanje 800.000 nevinih u Ruandi; bilo je dovoljno izbjegle iz Istočne Bosne u Srebrenici okriviti za gušenje istorijske “bune protiv dahija” od prije više od 190 godina pa da uslijedi najstrašniji zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata; ideologija po kojoj je ubijanje nevjernika najsvetija dužnost inspirisala je neke od masovnih zločina islamskih ekstremista, moderni evropski rasizam i neonacizam hrani se odbojnošću prema “drugom” simbolizovanom u “neevropljanima”, “nebijelcima”, “nekatolicima” i uopšte pripadnicima “nekompatibilnih kultura”. Ako ta odbojnost i ne vodi baš u nacizam ona odlikava makar narcizam navodno superiornijih kultura i produbljuje rasne, religijske, ekonomske jazove između naroda, država i kontinenata u kojima se nekako gubi potreba za razumijevanjem kako smo i “mi” za “njih” neki “drugi” i kako je uvažavanje postojanja i drugačijih vrijednosti i očekivanja “drugoga” dobar početak u istorijskom uspostavljanju ravnoteže u svijetu bogatom razlikama.

Obamina pobjeda veliki je korak Amerike, a zbog njenog značaja u svijetu i potencijalno veliki korak svijeta, u prevazilaženju rasnih predrasuda kao jedne od najtipičnijih manifestacija razumijevanja “drugoga” u našem vremenu. Možda je ovo doba preplitanja vjerskih praznika u našim podnebljima – neki dan muslimanskog, ovih dana jevrejskog i katoličkog, uskoro i pravoslavnog – sa simboličnim početkom nove godine dobra prilika da makar za kratak trenutak i na vlastitu okolinu pogledamo osjećanjima “drugoga” i pogotovu onoga ko je među nama pripadnik vjerske ili etničke manjine. Tako bismo vjerovatno vidjeli i kako zapravo ima mnogo više zajedničkog što nas povezuje – u našim običnim ljudskim, ličnim ili porodičnim aspiracijama – nego što nas dijeli u propagandistički produbljivanim podjelama u protekle dvije decenije zla.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG