Ono što je prije dvije nedjelje najavila predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, iako joj to nije u opisu funkcije koju obavlja, naprotiv, a koja se inače prethodnih godina na funkciji Državnog tužioca i pored mnogobrojih apela nije pretjerano trudila u slučaju deportacije, u četvrtak naveče je, nakon sjednice Vlade, saopštio ministar pravde Miraš Radović:
"Stekli su se uslovi da se u 42 parnice zaključe sudska poravnanja i Vlada je na današnjoj sjednici dala saglasnost Vrhovnom državnom tužiocu, kao zakonskom tužiocu države u imovinsko pravnim sporovima, da zaključi sudska poravnanja za deportaciju u skladu sa dogovorenim uslovima."
Riječ je o istom čovjeku koji je sa iste funkcije prije nepune dvije godine, iako ni krivični ni parnični postupci nijesu završeni, tvrdio da Crna Gora nije odgovorna za deportaciju. Svoj je iskaz Miraš Radović 28. maja 2007. godine Radiju Slobodna Evropa ovako obrazlagao:
"Htio bih ovdje posebno da kažem da, saopštavajući da su državni organi Crne Gore građane muslimanske i srpske nacionalnosti predali nadležnim organima sa područja Bosne i Hercegovine, na osnovu njihovih potražnica, primijenjujući tada važeće propise."
No, u ovom trenutku je ipak važnije da je - 16 godina nakon što je crnogorska vlast deportovala oko 150 bosanskohercegovačkih izbjeglica, uglavnom Muslimana Bošnjaka pod nož Radovanu Karadžiću, od kojih se njih 83 nikada nije vratilo najmilijima, četiri godine nakon što su državu Crnu Goru tužile porodice i dvije i po godine nakon što je pokrenut postupak za utvrđivanje krivično pravne odgovornosti - država Crne Gora, priznajući odgovornost za deportaciju, dogovorila vansudsko poravnanje u iznosu od oko 4,2 miliona eura. Za Hazbiju Begić, koja danas živi u Švedskoj, a čiji je muž ubijen u fočanskim logorima smrti, ovo je napokon dobra vijest:
"Osjećam se dobro zato što su priznali. S tim poravnanjem priznato je da je učinjen zločin nad nedužnim ljudima. Za pare manje više, ali draže mi je to što su priznali, jer čim isplaćuju znači priznaju da su uradili zločin nad nedužnim ljudima. Drago mi je i što se to piše, što se objavljuje u javnost, zato što znam što znam. Prvi dan kad smo došli u policiju u Herceg Novi i rekli im oni nijesu krivi, oni nijesu ništa uradili, oni su nas tako pogrdnim riječima istjerali i takvim uvredama koje je nikada ne mogu zaboraviti. Ja mogu dobiti milione kruna, milione eura, ali to meni ništa ne znači. To ne može nadoknaditi ono što si izgubio i koliko si povrijeđen. Ja samo kažem hvala Crnoj Gori kada ima onakve ljude kao što je Dragan, njegov otac, Tea, svi ostali koji se tako bore za Crnu Goru, da ne bude ono što je bila, da ide putem za Evropu."
Upravo Dragan Prelević, čiju advokatsku kancelariju porodice žrtava smatraju najzaslužnijim za dobijanje ove dugotrajne bitke sa državom Crnom Gorom, kaže:
"U međuvremenu je preminulo petoro tužilaca, međutim, smatramo da je bolje ikad nego nikad, smatramo da se radi o jednom presedanu u regionu, da se radi o istorijskom događaju od međunarodnog značaja za suočavanje s prošlošću i da je postignuto makar moralno zadovoljenje naših klijenata."
Istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković, osim značaja ovog čina za porodice deportovanih, naglašava da je ovaj slučaj značajan i sa aspekta uvođenja novog standarda u Crnoj Gori po pitanju ljudskih prava:
"Mi takođe s dnevnog reda skidamo jedno važno unutrašnje pitanje, pitanje koje je dugo godina dominiralo našom unutrašnjom scenom i da se na neki način stvaraju jedne zaista pozitivne pretpostavke da se na neki način i širi front za nastavak evropskih integracija Crne Gore. A sama odluka o ovome govori o tome da pojedini članovi Vlade nijesu u ranijem periodu imali dovoljnu odgovornost kada je riječ o ovom procesu."
Šeki Radončić, novinar koji je sakupljene dokaze o deportaciji objavio u knjizi "Kobna sloboda" po kojoj je snimljen i dokumentarni film "Karneval", nakon što se država odlučila da preuzme odgovornost za činjenje devedesetih, poručuje da je ovo veliki dan za Crnu Goru:
"Sebi otvara vrata da se ovaj zločin potpuno sankcioniše i krivično, da se uvede dan sjećanja na ovaj zločin, da se napravi spomenik žrtvama. Crna Gora je otvorila vrata da se jednostavno suoči sa prošlošću. U svakom slučaju, ja mislim da se radi o zbilja jednoj istorijskoj odluci kojom se Crna Gora vraća sebi, vraća tradiciji, čojstvu i junaštvu. Jer samim tim što obeštećuje porodice, Crna Gora priznaje zločin i da je pogriješila i time i nama i sebi otvara vrata."
