Dostupni linkovi

Može vam to biti i smiješno i žalosno i jadno – kako se i meni činilo i tada i sada – ali, u prilog objektivnog informisanja, valja reći da se nuđenje usluga i ‘lijevima’ i ‘desnima” po sistemu svaka igra-svaka dobija uglavnom isplatilo i naplatilo: vlast jednostavno voli tu vrstu intelektualnih kućnih ljubimaca i nagrađuje ih prestižnim mjestima u javnoj službi, vladinim ustanovama, diplomatiji ili partijski sponzoriranom biznisu.

Moj njujorški poznanik, s dugim stažom u međunarodnim poslovima, u susretu u pauzi jednog od brojnih vašingtonskih skupova ovih dana o prioritetima dolazeće nove admninistracije, “u povjerenju” mi kaže: “Sada, kad su moji dobili izbore, pogledaću neki državni posao”. Nije, naravno, ništa neobično što se sa svakom novom administracijom značajno mijenja sastav zaposlenih u ministarstvima. U posljednjih osam godina predsjednikovanja Džordža Buša mlađeg u neka su ministarstva – na primjer u pravosuđu – sistematski dovođeni kadrovi s univerziteta koji odgaja ideološki i vjerski kompatibilne s uvjerenjima predsjednikovog kruga. U slučaju njujorškog prijatelja zbunilo me, međutim, to što se dobro sjećam da je i 2000. i 2004. proslavljao Bušove kakve-takve izborne pobjede kao “svoje” kao što sada proslavlja Obaminu. Karijeristi su valjda svuda u svijetu neizbježna sezonska roba, jednako neminovni kao i smjena godišnjih doba.


Lako ćemo za Obamu. Po svemu što radi u pripremama za januarsko preuzimanje vlasti očito je da se on u izboru najbližih saradnika i savjetnika rukovodi kriterijima vrhunske kompetentnosti: kad govori o ekonomiji – okružen je najvećim ekonomskim znalcima Amerike, uključujući bivšeg predsjednika Harvard univerziteta, bivšeg šefa federalnih rezervi i najbogatijeg čovjeka današnjice; kad sastavlja tim zadužen za nacionalnu bezbjednost – u njemu je i njegova najveća izborna protivkandidatkinja i ministar odbrane iz protivničke administracije; kad ovih dana bira one koji će voditi američku energetsku politiku – onda je prvi čovjek tog projekta dobitnik Nobelove nagrade za fiziku. Ilustrativan je, za tu orijentaciju da se biraju najbolji bez obzira na lične odnose ili sujete, najnoviji primjer sa izborom predstavnika za štampu Obaminog potpredsjednika Bajdena (Biden): odabrao je za direktora komunikacija novinara koji je ljetos o njemu pisao da je “nevjerovatno sklon da kaže pogrešnu stvar”. Tako će otvoreni kritičar biti u prilici da se brine o tome da Bajden govori “prave stvari”.


Ali, spremnost mog njujorškog poznanika da preko noći mijenja politički dres, jednako entuzijastično nudeći usluge i “lijevima” i “desnima”, jako me podsjetila na dobra stara vremena u zavičaju.


Uoči “prvih demokratskih izbora” u Bosni i Hercegovini 1990, kada je poslije 45 godina jednopartijske vlasti najzad ozakonjeno višestranačje – što se u bosanskom iskustvu, na žalost, izrodilo u svrstavanje u tri međusobno suprotstavljena etnoreligijska korpusa – demokratija se ukazivala u vidu masovne grupne i pojedinačne prevare. U anketama, koje svakako nisu mogle biti savršene jer nije bilo tradicije “ispitivanja javnosti”, građani su govorili anketarima ono što su vjerovali da je najbezbjednije: da će, naravno, glasati za reformske partije i ideje. Kad smo u medijima objavili takve rezultate anketiranja, i kad se pokazalo da su u ogromnoj većini građani ipak slijedili zajednički poziv tadašnjih vođa etničkih partija, Izetbegovića-Karadžića-Kljuića, da glasaju za partnerstvo “narodnih stranaka”, nacionalisti su optuživali medije da su na taj način tjerali vodu na mlin omraženog “bivšeg režima”. Nije im padalo na um da se većina birača na jedan način izjašnjavala u susretu s nepoznatim ko bilježi njihov budući izbor a na drugi kad su ostali sami s glasačkim listićem i kutijom.

Iz tog vremena posebno se sjećam oduševljenog prekrcavanja partijskih novinara u krug višepartijskih novinara. Oni isti koji su kod ranijih partijski postavljenih urednika uživali povlašten tretman jer su vikendom pripuštani za kartaški sto odabranih drugova ili su mogli u povjerenju prepričavati šta su sve oni govorili u salonima Kluba delegata ili hotela “Evropa” sada su nudili usluge dolazećim “demokratskim vlastima” čiji se vodeći predstavnik za disciplinovanje medija u muslimanskoj stranci razmetao teorijama o “razlikovanju novinarstva od žurnalistike”. Ta istorijska promjena zatekla me na isturenom položaju glavnog urednika glavnog dnevnog lista pa sam mogao i neposredno posmatrati s kakvom znatiželjom aspiranti na promociju pod okriljem nacionalističkih partija dnevno zaviruju u moju sobu, mjerkaju slike i namještaj i nude povjerljive informacije o tome šta sve pričaju novoizabrana “gospoda” kao što su se ranije razmetali informacijama šta kažu “drugovi”.


Može vam to biti i smiješno i žalosno i jadno – kako se i meni činilo i tada i sada – ali, u prilog objektivnog informisanja, valja reći da se to nuđenje usluga i “lijevima” i “desnima” po sistemu svaka igra-svaka dobija uglavnom isplatilo i naplatilo: vlast jednostavno voli tu vrstu intelektualnih kućnih ljubimaca i nagrađuje ih prestižnim mjestima u javnoj službi, vladinim ustanovama, diplomatiji ili partijski sponzoriranom biznisu. Kadrovska politika po kriteriju rodbinske ili ideološke bliskosti tipa “pametan mi onaj mali u svastike, turi ga makar u kakvu ambasadu” – s naglaskom na podobnost a ne stručnost – pravilo je a ne izuzetak sa svim logičnim posljedicama u zaostajanju “na evropskom putu”.


Ima, naravno, i biće valjda dovijeka, političkih imenovanja i u svijetu razvijene demokratije – kojima se nagrađuje politička ili finansijska podrška u izborima ili se zadovoljavaju regionalni, rasni ili etnički ključevi i balansi – ali se i u takvim imenovanjima pametan predsjednik rukovodi prvenstveno kriterijima vrhunske kompetentnosti kao što ima značajan broj poslova i službi u kojima je isključivi kriterij stručnost i iskustvo. Ali, kada bi tako bilo kod nas, glavni motiv bavljenja politikom (“a ima li tu šta za mene”) bio bi zamijenjen pitanjem: pa zašto smo se onda borili.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG