Dostupni linkovi

Priča o “brizi za bošnjačko jedinstvo” aktuelizirana je ovih dana žestokim javnim sukobom lidera dvije vodeće bošnjačke političke partije, Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića, u kojoj uzajamne optužbe idu u rasponu od “izdaje naroda i države” do vodjenja “dinosauruske sve ili ništa politike” koja je potpuno zaustavila napredovanje bosanske države prema euroatlantskim integracijama.

Ima tome već gotovo decenija otkako me jedan od najuvaženijih Bošnjaka pozvao “na kafu” u elegantnom vašingtonskom “Mayflower” hotelu da me – s uvažavanjem – posavjetuje u vezi sa “sudbinskim bosanskim pitanjem”. Čovjek je od ranije zaslužio da mu posvetim taj sat-dva: javno je podržavao moja predratna nastojanja za profesionalnu nezavisnost novinarstva; čitao je to što pišem i trudio se da nabavi moje knjige s potpisom; jednom rječju – nije od onih koji te se sjete samo onda kad je to njima prijeko potrebno. U opuštenoj atmosferi, on uz kafu-ja uz čašu vina, brzo je prešao na ono što ga je potaklo da traži ovaj susret: “Zamjerio bih ti što javno kritikuješ reisa efendiju” – rekao mi je, navodeći moju izjavu iz intervjua magazinu “Dani” kako su politički stavovi efendije Cerića štetni za Bosnu i bosanske muslimane. “Mogao si tražiti da se sastaneš sa njim, iznijeti mu svoja razmišljanja, umjesto da narušavaš njegov autoritet i zamjeraš se muslimanskoj javnosti”. Osim toga – zabrinuto je rekao – “mi smo mali narod s puno neprijatelja kojem je sudbinski važno da bude jedinstven”.

Sada više gotovo i nije važno šta je tačno bio povod moje tadašnje kritike, bila je riječ o reisovom protivljenju upotrebi riječi “islamski terorizam” – govorio je negdje kako svijet, “iz mržnje prema svemu što je islamsko”, govori samo o muslimanskom a ne i o pravoslavnom ili katoličkom terorizmu – i ja sam tada, znatno prije 11. septembra 2001, rekao kako reis griješi “i faktički i taktički”: prvo – što islamski ekstremisti sami predstavljaju svoja zlodjela kao “džihad na Allahovom putu” i, na žalost, sam islamski svijet ne čini dovoljno da odbaci, osudi i izoluje ekstremiste; i drugo – što bosanski muslimani nemaju ama baš nikakvog razloga da na bilo koji način prihvataju, zastupaju ili opravdavaju ideologiju ili metode promotra islamskog ekstremizma.

Dogadjaji od tada samo su me učrvšćivali u uvjerenju o potrebi neopozive osude nasilja u ime vjere.

Ali, neslaganja s javnim djelovanjem islamskog vjerskog poglavara u Bosni i Hercegovini od tada su se proširila na znatno širi spektar njegovih angažmana: njegov politički uticaj proširio se preko civilizacijske linije razgraničenja koja u demokratskom svijetu odvaja vjerske od državnih poslova i nadležnosti i to se najdirektnije odrazilo u prošlim opštim izborima kad je autoritet vjerskog poglavara bosanskih muslimana stavio u službu promocije jedne bošnjačke političke opcije (“De nam ti, Harise, napiši taj evropski ustav”); njegove izjave unijele su više zabune, nego samosvijesti, u proces izgradnje i razumijevanja bošnjačkog nacionalnog identiteta (“Turska je uvijek bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati”); njegovo poistovjećivanje nacionalnog i vjerskog unosi ozbiljnu zabunu u vezi sa značenjem i dometima bosanske državnosti (“mi smo jedini narod koji nije dobio svoju državu”); oko njega se, nesrazmjernom promocijom u bošnjačkim medijima, stvorio kult ličnosti zbog kojeg se kritika reisovih javnih angažmana poistovjećuje s napadom ne samo na islamske institucije već i na sam bošnjački narod (slučaj najnovije kletve u kojoj se kritika reisa Cerića podiže na nivo “dovršavanja genocida nad Bošnjacima”); a u reagovanjima na kritiku rasipnosti neprimjerene vremenu, prostoru i očekivanoj skromnosti najviših vjerskih predstavnika branioci reisovog lika i djela potežu krajnje neumjesna poredjenja s raskoši kojom je okružen, recimo, papa (krajnje odsustvo smisla za mjeru: katolička crkva okuplja 1,3 milijarde sljedbenika i raspolaže neprocjenjivom imovinom u nekretninama i zlatu i – pored ostalog – ima i 1.046 univerziteta i 5.853 bolnice).

Ova priča o “brizi za bošnjačko jedinstvo” aktuelizirana je ovih dana žestokim javnim sukobom lidera dvije vodeće bošnjačke političke partije, Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića, u kojoj uzajamne optužbe idu u rasponu od “izdaje naroda i države” do vodjenja “dinosauruske sve ili ništa politike” koja je potpuno zaustavila napredovanje bosanske države prema euroatlantskim integracijama.

Treba li se, pred tim unutarbošnjačkim obračunom, brinuti za bošnjačko jedinstvo. Oduvijek mi se činilo da za narode nema ništa pogubnije od “jedinstva” koje bi da pod nacionalne zastave okupi sve: i ratne gubitnike-i ratne profitere; i zagovornike poštovanja za bosanske različitosti-i promotore nacionalne i vjerske isključivosti; i one koji bi da grade pravnu državu-i one koji takvu državu temeljito podrivaju štiteći “naše zle momke”. Samo pod tim maglama brige za nacionalno jedinstvo može se dogoditi da, recimo, aktivan učesnik u etničkoj podjeli zemlje postane perjanica ideje njene “stopostotnosti”; da se licitacija maksimalističkim zahtjevima koji vode samo sve dubljem ukopavanju u rovove i blokadi svakog napretka kiti odličjima “patriotizma” a politika sporazumijevanja odbacuje kao “nacionalna izdaja” i da se – kopanjem po ratnim ranama, potezanjem teških riječi i uvlačenjem prošlosti u raspravu o budućnosti – stiču politički poeni i tamo gdje je svaka politika potpuno paralisana.

Debata – pa i takva u kojoj se neće birati riječi – bila bi prijeko potrebna ali bi, ipak, morala da se vodi povodom jedino relevantnog pitanja i za Bosnu, i za svaki od njena tri naroda: šta bi morala da bude vodilja svake nacionalne i državne politike i kako stići do cilja?

Verbalno – svi kažu kako je cilj Evropa. Ako je tako, a moralo bi biti, onda i razgovor o valjanosti bilo koje političke opcije mora polaziti samo od toga koliko ona doprinosi približavanju evropskoj budućnosti. Za početak, bilo bi dobro podsjetiti se na već dobijenu domaću zadaću u vezi s ulovima i kriterijima za dalje sporazumijevanje s Evropom; utvrditi šta i do kada mora da se uradi; zavrnuti rukave i polagati javnosti redovan i uredan račun o učinjenom i neučinjenom. To je uglavnom teren na kojem se jedino mogu dokazivati – ili kompromitovati – i političke opcije i njihovi nosioci.
Ovaj autor lako će se složiti sa svima koji ne pristaju da se potiskuje i zaboravlja prošlost: naprotiv – budućnost se može graditi samo na punom obznanjivanju prošlosti, na osudi zločina i bezuslovnom poštovanju za svaku nevinu žrtvu, ali to je kultura koja će prevladavati samo toliko koliko postane sastavni dio našeg zajedničkog razumijevanja; našeg vaspitnog i obrazovnog sistema; naše pravosudne prakse i istorije zasnovane na činjenicama a ne mitovima. Političar koji i godinama nakon rata poteže velike riječi poput genocida, žrtve i agresije – umjesto da se bavi vlastitim poslom i narodnom dobrobiti – prije zaslužuje prezir nego očekivane političke poene i glasove.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG