„Stisnuta tijelima naguranih stradalnika, gledala je netremice, praznim, ugaslim očima, u sve dublju tamu, koja se spuštala na njezinu svijest. Tako je i umrla, već negdje na granici sa Slovenijom, pritiješnjena o prozorčić. Srce nije izdržalo tu bol, tu nemoć, tu gorčinu koja se nakupila u njezinom tijelu. Jednostavno je prepuklo.“
Tim je riječima, u interpretaciji Vlatke Bjegović, nedavno preminuli publicist Pavao Cindrić opisao posljednje trenutke Lee Deutsch u stočnom vagonu u transportu za Auschwitz, svibnja 1943. godine, kada je preostalih 1.700 zagrebačkih Židova otjerano u nacistički logor smrti. Ostali su tek oni u mješovitim brakovima i oni koji su – poput njenog oca, koji se skrivao kod prijatelja na zaraznom odjelu jedne zagrebačke bolnice - otišli „u ilegalu“. Majka i mali brat, nestali su u Auschwitzu.
A Lea Deutsch bila je jedna od najsjajnijih zvijezdi hrvatskog teatra tridesetih godina, „čudo od djeteta“ – kako su je prozvali mediji. Prvu je ulogu odigrala 1932. godine, u dobi od tek pet godina, a posljednju ožujka 1941. godine, niti mjesec dana pred proglašenje NDH. Ona je bila događaj u kazališnom životu Zagreba, kazao je teatrolog Boris Senker – na kraju se samo za nju i njezinog partnera, također dijete, Bracu Reissa, – prevodilo, pa potom i pisalo komade:
„Događalo se nešto što se nikada prije nije dogodilo – jedna linija popularnog dječjeg repertoara se krojila prema Lei Deutsch. Neki tekstovi ne bi bili niti prevedeni, niti bi došli na pozornicu da nije bilo Lee i da nije bilo Brace Reissa.“
Lea Deutsch igra nekoliko godina u sve zahtjevnijim ulogama, zatim slijedi kratka pauza u najžešćem razdoblju puberteta, a potom se vraća na scenu kao mlada djevojka, sa vrlo zapaženim nastupima. Boris Senker o tome da je kritika u jednom komadu Gene Senečića 1940. godine izdvojila dvije role – glumačku legendu Dubravka Dujšina i – Leu Deutsch:
„To je bila posljednja velika Leina uloga u Hrvatskom narodnom kazalištu – 1940. godine. Ta predstava je doista obilježila kraj jednog vremena, u svibnju 1941. godine. Predstava je ostala na repertoaru, Leu su, međutim, iz nje istjerali. Došlo je neko drugo vrijeme.“
Naime, travnja 1941. godine, sa njemačkim tenkovima dolazi i uspostava NDH. Proglašavaju se rasni zakoni, Židovi moraju nositi zvijezdu i ne smiju boraviti u centru grada. Doajen hrvatskog glumišta Relja Bašić, Lein obožavatelj od svoje šeste, a njezine devete godine, kaže kako se pokušalo zaobići zabranu da Židovi, dakle i Lea Deutsch, nastupaju u kazalištu, ali – bez uspjeha:
„Tadašnji ministar unutarnjih poslova Artuković i dr. Žanko, koji je u to doba bio intendant, dozvolili su pisanje nekakvog Manifesta istaknutih nežidova umjetnika Hrvatske da se Lei Deutsch omogući dalje nastupanje. Međutim, nekakav službeni odgovor, nažalost, nikad nije stigao.“
Dalje dvije godine Lea Deutsch s obitelji živi u Zagrebu u sve većoj bijedi. Zabranjeno joj je nastupati, ići u školu… Jedino joj preostaje gledati kako transporti sa zagrebačkim Židovima odlaze u nepoznato. A za nju, koju su još do jučer svi kovali u zvijezde, nitko, u strahu od ustaša i Nijemaca, niti ne pita. Sve do posljednje racije na zagrebačke Židove u noći sa 2. na 3. svibnja 1943. godine. Književnica Zora Dirnbach:
