„Mislim da će, prije ili kasnije, to sjeme zla koje je posijao ekstremizam, nacionalizam, rat u Bosni i Hercegovini, govor mržnje, na bh. društvenoj sceni rezultirati dubokim podjelama, mnogo dubljim nego ih danas imamo a, bojim se, i daljim konfliktima.“
U situaciji kada je država duboko podijeljena, nacionalno-politički establišment BiH može biti zadovoljan - sjeme koje su posijali još ranih devedesetih, danas, više nego ikad, rađa gorkim plodovima mržnje. Zbog toga djeca ratom razorene zemlje, mnogo prije dijeljenja brojeva, savladaju dijeljenje na "njih i nas". Predsjednica sekcije Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević za to optužuje političke oligarhije koje se održavaju na vlasti trovanjem masa i guranjem u etničke kaveze:
„A taj otrov je, vjerujte, toliko smrtonosan, on je smrtonosniji, čini mi se, od atomske bombe, taj otrov – otrov nacionalizma. Djecu treba vaspitavati i obrazovati da budu zbilja kosmopoliti, da se svrstavaju po znanju i pameti, a ne po nacionu i da zbilja razvijaju duh tolerancije i da poštuju druge u nama. To je ona najveća vrijednost.“
Nacionalizam u školama, na stadionima i tv ekranima potvrđuje tezu da je ova pojava postala bosnaskohercegovački brend. Ne njegovati ga, u najvećem dijelu BiH podrazumijeva biti izopšten iz društva. Psiholog Srđan Puhalo opominje da većina djece i mladih živi u monoetničkom okruženju u kojem im se nacionalizam servira sa pozitivnim predznakom i podvodi pod patriotizam:
„Taj nacionalizam od malih nogu kreće još iz porodice, da bi svoju afirmaciju dobio u školi i učvrstio se. Mi danas djecu koja kreću na fakultet imamo kao okorjele, tvrde nacionaliste, ali nacionaliste karakteristične za BiH, dakle, spremne da svašta urade zarad te, nazovimo je, „ideologije“, a da pritom apsolutno ne vide bilo kakav problem u svemu tome.“
Branko Todorović vidi rješenje u akciji na širem društvenom planu koja podrazumijeva uključivanje svih segmenata društva u taj problem, a prvenstveno obrazovanja.
Trinaest godina nakon rata, nacionalizam u BiH je postao način života – kažu analitičari. Koliko su mali ljudi uspjeli ostati imuni na tu bolest društva pitali smo upravo one za koje smo bili sigurni da neće kalkulisati u odgovorima, ni biti politički korektni – petogodišnjake iz jednog banjalučkog vrtića:
RSE: Koji narodi žive u našoj zemlji?
Dijete 1: mmmmm, mmm, srpski.
Dijete 2: Aam, Hrvati i, iii... ne znam.
Dijete 3: Znam ja! Banjalučani!
Dijete 4: Srbi!
RSE: Samo Srbi ili i još neki?
Dijete 4: Muslimani.
Dijete 5: Ummm, Hrvati.
RSE: Znaš li šta to zapravo znači „Srbin“?
Dijete 3: Oni žive u Srbiji.
Dijete 5: Mmm, ummm, kad si srpska.
RSE: Da li si čula za riječi Hrvat i Bošnjak?
Dijete 4: Jesam. Hrvat je u Hrvatskoj, a Bosnan je u Bosni.
Dijete 6: Bošnjak je iz druge zemlje. Hrvat je iz Banjaluke.
RSE: Da li se oni međusobno razlikuju?
Dijete 2: Da. Po zemljama.
Dijete5: Po našim jezicima.
Dok je malih ljudi, nevinih i čistih u svom poimanju svijeta, za Bosnu i Hercegovinu ipak ima nade. O tome upravo svjedoče riječi jednog petogodišnjaka:
RSE: Reci mi, znaš li ko su Srbi, Hrvati i Bošnjaci?
Dijete: Ne znam, ne znam.
RSE: A jesi li čuo za riječi Srbin, Hrvat i Bošnjak?
Dijete: Da! Jesam!
RSE: A znaš li šta si ti?
Dijete: Znam! Dječak sam!
