Bilo kako bilo, ispad na stranicama beogradskog dnevnika ovog je puta potpuno promašio metu, ne toliko zbog oguglalosti bosanske javnosti na sva osporavanja državnosti BiH ili svojatanja njenih teritorija, već zato što vijest o samitu najviših predstavnika “dve države” dolazi nekako u isto vrijeme kad je sa svih relevantnih svjetskih instanci na Balkan poslana nedvosmislena poruka o tome da je za svijet pitanje državnosti Bosne i Hercegovine zauvijek riješeno.
Vašington je proteklih nedjelja više puta nedvosmisleno poručio kako Sjedinjene Države nikada neće priznati jednostrane akte ni “otcjepljenja” ni “ukidanja” dejtonskih entiteta i da za njih Bosna i Hercegovina ostaje cjelovita država s dva multietnička entiteta. Evropska Unija i NATO reagovali su na nacionalističku retoriku iz Banjaluke i Sarajeva na identičan način. Pa ako ni to nije dovoljno – ako još ima neko ko nije razumio te poruke – ideja o susretu “dve srpske države” odbačena je čak i na nivou obične igre: svjetska fudbalska federacija (FIFA) upravo ovih dana stavila je veto na odigravanje prijateljske utakmice reprezentacija Srbije i Republike Srpske u terminu rezervisanom za međunarodne susrete s očitim obrazloženjem kako Republika Srpska nije članica te organizacije u koju su učlanjene samo međunarodno priznate države.
Iako toj zabrani ne treba pridavati političku težinu i vrijednost, jer vjerovatno ni FIFA ne bi imala ništa protiv nekog zabavnog nadigravanja bilo kakvih selekcija – mogu i pjevači i trubači – ona na nekoj simboličnoj ravni opominje u kakvu bi međunarodnu izolaciju, pa i potencijalno razorne sankcije, svaka samovoljna odluka o “otcjepljenju” odvela i Republiku Srpsku i svaku državu koja bi eventualno poticala ili priznala takav čin.
To su jednostavno realnosti s kojima se mora računati u bilo kakvom ozbiljnijem razmišljanju o budućnosti balkanskih država.
Protivnici daljeg međunarodnog nadzora nad poratnim razvojem u BiH, oličeni u liku i sljedbenicima premijera Republike Srpske, poigravanjem s izjavama o “referendumu o nezavisnosti”, proizveli su rezultat direktno suprotan njihovim najvećim željama: otkako je Dodik u nastupu na hrvatskoj televiziji otvoreno izjavio kako je njegova misija jačanje Republike Srpske i slabljenje BiH sve do njene disolucije, međunarodna zajednica zaključila je kako je stabilnost na Balkanu suviše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena lokalnim avanturistima i odlučila je da za još najmanje godinu dana odgodi ranije planiranu zamjenu institucije visokog predstavnika s ovlaštenjima da odlučuje novom – pretežno savjetodavnom – funkcijom predstavnika Evropske Unije. Istovremeno je odgođeno i ranije planirano povlačenje pripadnika evropske vojne misije.
Sve to je i rezultat najnovije analize situacije u BiH koju su za potrebe evropskih organa napravili komesar za spoljnu politiku i bezbjednost Havier (Javier) Solana i komesar za proširenje Evropske Unije Oli Ren (Ollie Rehn). Oni su zaključili kako su bosanske političke vođe u posljednje dvije godine, zaokupljeni prošlošću i nacionalističkom retorikom, potpuno blokirali napredovanje države prema euroatlantskim integracijama i čak proizveli realnu opasnost od poništavanja već postignutog napretka i izazivanja regionalnih napetosti i nestabilnosti.
Evropa jeste bila preoptimistična kad je računala da će i bosanski političari, kako je bilo u svim zemljama bivše sovjetske imperije koje su već postale članice Unije, prihvatiti evropsku budućnost i – vođeni perspektivom prosperiteta – prionuti na promjene neophodne za “eurokompatibilnost”. Ono što je inspirisalo Čehe i Slovake, Slovence i Poljake, Bugare i Rumune … očito nije potaklo bosanske konstitutivne Srbe, Bošnjake i Hrvate koji su prokockali godine u verbalnom nadmetanju besperspektivnim projektima “ukidanja” i “otcjepljenja” iako nijedna od te dvije opcije za svih trinaest postdejtonskih godina nije pridobila nijednog relevantnog međunarodnog partnera.
Balkanski nacionalisti u tim su nastojanjima za konačnu podjelu u najnovijim oštrim upozorenjima i iz Vašingtona i iz Brisela dobili i jednu dugoročnu lekciju: bilo je potpuno pogrešno očekivanje da bi oni nekako mogli dočekati da svijet digne ruke od Bosne i da im ostavi da dovrše posao započet “etničkim čišćenjem” devedesetih. Sada bi, naime, i posljednjim fanaticima diobe moralo biti jasno da od toga jednostavno neće biti ništa i da Evropa – umjesto dizanja ruku – priprema vodič za pridruživanje s popisom poslova koji se još moraju završiti da bi zemlja krenula prema evropskoj budućnosti.
Kad sam nešto slično napisao u jednom od prethodnih tekstova u ovoj seriji, dobio sam i poneko pismo neslaganja. Jedan mi čitalac, potpisujući se kao “čovjek bez zemlje” – neutješan zbog gubitka bivše domovine – poručuje kako je Bosna i nastala mimo volje jednog njenog naroda; kako danas dva naroda otvoreno a i treći “išaretom” žele da se razdvoje i da je došlo vrijeme da se svakome dozvoli da ide na svoju stranu. Ne vjerujem da je moguće pa ni umjesno pokušavati promijeniti bilo čija osjećanja nostalgije za dobrim, starim vremenima, ali bih podsjetio da je raspad Jugoslavije počeo prije nego što je odluku o nezavisnosti donijela Bosna i Hercegovina; da je bosanska odluka donesena po propisanim kriterijima evropske zajednice – glasovima gotovo 64 posto građana – i da su današnje realnosti teritorijalnih podjela nastale masovnim progonima i pokoljima koji ne mogu postati zakoniti prostim protekom vremena. Upisujem se u one koji budućnost vide u zajedničkom pripadanju i BiH i susjednih zemalja evropskoj porodici država i naroda a nipošto u daljim diobama koje bi ozakonile ranija i poticale nova “etnička čišćenja”.