Naime, Stranka za BiH ocijenila ga je kao najgrublji nasrtaj na integritet i ustavne nadležnosti BiH. Predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić:
“Posljednji sastanak Sulejmana Tihića i Dragana Čovića sa Miloradom Dodikom predstavlja i političku i moralnu kapitulaciju samoproklamovanih predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda pred zahtjevima politike koja ne krije svoj konačni cilj - uništenje države BiH.“
Nije samo neslaganje s dogovorom prezentirano u javnosti, već se iz riječi potpredsjednika Stranke za BiH Beriza Belkića dalo naslutiti i stranačko obračunavanje:
“Opijen željom da anulira rezultate izbora iz 2006. godine, Sulejman Tihić je ovaj put otišao predaleko pokazavši spremnost da pristane na sve ucjene, plati bilo koju cijenu i prihvati sva poniženja, a sve na račun građana BiH.”
Glavno pitanje jeste kakva će BiH biti, odnosno kako će izgledati njen ustav, što je politička javnost rekla kad je na opštim podržala izabrane stranke, odnosno Silajdžićevu tezu o dokidanju monopola bilo kog entiteta, kaže član Akademije nauka i umjetnosti BiH Muhamed Filipović:
„Očito je da Tihić ne poštuje takvu odluku biračkog tijela, da se ne ponaša demokratski i da nastoji svim silama da iskoristi svaku okolnost, a u ovom slučaju slabiji uspjeh Stranke za BiH na lokalnim izborima, da bi na neki način eskamotirao tu stranku, oduzeo joj mandat da govori u ime Bošnjaka, ili u ime bosanske javnosti i da bi on sebe predstavio kao jedinog autentičnog govornika u njihovo ime. Međutim, ne može se reći ni da je Silajdžićevo ponašanje bilo adekvatno potrebama situacije. Politička kultura u BiH je ispod svake razine i za to su krivi svi politički lideri - koliko ih god ima.“
S druge strane, Sulejman Tihić podsjeća da su sukobi odavno prisutni, još iz vremena kad je Stranka za BiH odbila u Parlamentu dati podršku tzv. aprilskom paketu ustavnih promjena. A onda su uslijedili i drugi interesi na kojima su se dvije najveće bošnjačke stranke razišle, kaže Tihić:
„Postoje razlike kad su u pitanju strateški partneri za gradnju elektroenergetskih objekata jer mi želimo da se ti partneri odrede na osnovu međunarodnog javnog tendera, a ne po nekakvim prijateljskim ili stranačkim ili grupnim interesima. Među nama su postojale razlike i kad je bila reforma policije. Stranka za BiH je srušila ustavnu reformu da bi na kraju pristala na reformu policije koja legalizuje potpuno policiju Republike Srpske. To su kod njih neshvatljiva ponašanja, nepoznavanje stvari i situacije. A ako neko drugi nešto uradi, onda to ne valja, a oni nisu sposobni da urade.“
U slučaju unutarbošnjačkog sukoba radi se o stavljanju vlastitog interesa ispred interesa države. Pozadina sukoba je, zapravo, kontrola nad određenim segmentima političkog života, tvrdi Filipović:
„Uvijek je iza toga ko će šta kontrolirati i ako se smatra da je neko zagrizao veći dio kolača nego što mu po nekim njihovim mišljenjima i kriterijima pripada, onda se to neće direktno tako reći:’Gospodo, vi ne možete kontrolirati eneregetsku situaciju i odatle vući benefite’, nego se to onda izvodi na razinu nekih političkih sukoba, za koje ja uopće ne vjerujem da postoje jer nema politike. U ovoj zemlji politike nema - politike kao odgovornog prosuđivanja općega dobra.“
I dok Tihić smatra kako se u BiH svi moraju dogovarati, podsjećamo da su se u vrijeme pregovora o reformi policije u četiri oka dogovarali Milorad Dodik i Haris Silajdžić. No, njihov dogovor nije prihvaćen od strane drugih lidera.
Stanje nije dobro, zaključuje Filipović, uz napomenu da će ovakav odnos napraviti štetu, i to ne samo među bošnjačkim političkim snagama:
„Naravno da će napraviti veliku štetu - i pravi. Blokira snage bošnjačkoga korpusa. A s druge strane to bi bilo manje važno da ne blokira ukupne demokratske procese u BiH. Ne bi se moglo reći da bi interes BiH u cjelini bio manje važan nego interes samo bošnjačkog naroda. Ti interesi moraju biti sinhorinizirani.“
