Priča o Emiru Baliću priča je o Mostaru kojeg smo voljeli - zbog Mosta, Neretve, skakača, liskaluka, Veleža, mostarske raje. Kako kaže autor Emir Balić, sjećanja na Mostar uvijek su tužna jer podsjećaju na grad koji su danas mnogi zaboravili voljeti:
„Ja pišem o Neretvi nekada, kad sam se ja puštao niz tu Neretvu, da sam ja pio tu vodu. Kad sam žedan, plivam i pijem tu vodu. Ja neki dan gledam plažu - i kamenje je izvirilo. Nema pijeska uopšte. Mi ne možemo o Neretvi sad pričati, možemo samo lagati.“
„Sjećanja“ donose preko 600 fotografija Mostara, Starog mosta, Mostaraca, Emirove familije. Donose priču o zaboravljenim i nestalim porodicama u Drugom svjetskom ratu, priče o porodicama i ljudima koji su trajno napustili Mostar nakon zadnjeg rata.
Ono što nije napisano i fotografisano kao da se nije ni desilo, kaže nam Emir dok lista svoja sjećanja:
„Evo ja imam ovu jednu fotografiju pod Starim mostom gdje su tadašnja mostarska raja. To je fotografija negdje iz 1909. Tu se vide kupaće gaćice kakve su nekada bile. Sjetio sam se onih filmova koje sam ja prikazivao, nijemih filmova prije 100 godina.“
„Sjećanja“ podsjećaju i na antifašistički Mostar, na brojne poginule i nesatale u Drugom svjetskom ratu, na logoraše u Jasenovcu, gdje su ubijeni i neki članovi Emirove porodice, ali i posljednji rat u kojem je Emir bio zatočenik, također logora. „Sjećanja“ otkrivaju i neke događaje kojih se i stari Mostarci rijetko sjete:
„Nikad niko nije čuo da je kompletna familija Mujage Komadine bila orijentisana antifašistački. Da je od Mujage Komadine sin, koji je završio stomatologiju i koji je došao iz Pariza sa ženom Parižankom i kćerkom, otišao u partizane i poginuo. To su velike stvari.“
Ideja o knjizi nije nova, kaže Balić. Na pisanje ga je natjerao Predrag Matvejević kojeg, priznaje, ne poznaje sa književnih večeri, već od malih nogu, sa Neretve. Kroz svoj i život svoje porodice Balić je ispričao priču i o mostarskim liskama, o Mehi Sefiću, ali i Zuki Džumhuru, Ici Voljevici i mnogim drugim zbog kojih se u Mostar rado dolazilo i koji su Mostar još radije pohodili:
„Bio je Bajram. Ja idem, Zuko je u Sule Čelebića stanovao, iskupilo se malo muslimana pred onom džamijom da se klanja Bajram. Ja idem, a prema meni dolazi Zuko. Ja kažem: ’Zuko, ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili.’ Kaže Zuko:’Nisi u pravu, Bajrami su ostali isti, ali muslimani nisu kao što su nekad bili.’ On je znao za sve. Onda, uz Mehu su se kupili mostarski šereti, ali nije se to gledalo kao što se sad gleda. Meha je najiše volio s običnim ljudima da razgovara.“
Iako pomalo tužna, promocija knjige u Mostaru ipak budi nadu da u ovom gradu još uvijek živi Mostar. Sala je bila prepuna.
Baliću je uspjelo ono što odavno nikome nije. Na promociji su se pojavili predstavnici sve četiri vjerske zajdnice. Jedan susret, kaže nam, posebno ga je obradovao:
„Čovjek jedan čeka, kaže: ’Imam ja sa vama razgovarati, ako možete. Ja bih jedan ugovor napravio sa vama.’ Kažem ja:’Kakav ugovor?’ On se predstavi i kaže: ’Ja sam Nike sin, radim gore kod nebodera u zapadnom Mostaru. Ja držim, isto kao što mi je i otac držao, opravke bicikla, pa ako mogu jednu knjigu dobiti, ja bih vam biciklo doživotno održavao.’ Kažem ja:’Nećemo taj ugovor praviti, a ja ću vama knjigu pokloniti.’ E to je Mostar.“
Emir Balić rođen je 1935. godine. Prvi put skočio je sa Starog mosta u šesnaestoj godini. Najtrofejnija je mostarska lasta. Sportista, sa čitavim nizom priznanja, ali i kinooperater, kasakader, bokser, padobaranac i logoraš. U Neretvu je zadnji put skočio 1996. sa mosta kojeg nije bilo. Iz poštovanja prema Starom, s novog nikada nije skočio. U Mostaru će, prema vlastitom priznanju, ostati živjeti do kraja svog života.
