Autor: Goran Jungvirth
Tužitelj Alan Tieger je obavijestio haške suce da je Karadžiću predana većina pratećih dokumenata vezanih uz optužbe protiv njega, te da bi do kraja ovog tjedna optuženi, koji se brani sam, trebao dobiti i preostali manji broj:
„Časni Sude, uopšte govoreći, odgovor glasi da ništa nije ostalo neobjelodanjeno. Međutim, koliko sam shvatio, ostalo je nekolicina prevoda koji nisu dostavljeni. Najbolje razjašnjenje koje u ovom trenutku mogu da pružim jeste da ne postoji više od četiri ili pet takvih dokumenata.“
Nakon što dobije sve prijevode dokumenata na maternji jezik, Radovan Karadžić bi se trebao izjasniti o prijedlogu nove, dorađene optužnice, nakon čega bi ju sud trebao i potvrditi. Optuženi se počeo žaliti umjesto da da komentar predsjedavajućem sucu Iainu Bonomyu na uobičajeni rok od dva tjedna što se tiče izjašnjavanja o novoj optužnici:
„Za sada nemam s tim u vezi da kažem ništa. Moram da kažem da ja nisam spreman za ovu statusnu konferenciju. Ja sam juče dobio predveče zvanično saopštenje, odnosno nalog da će biti ova konferencija, a u medijima sam čuo u petak, 24., i onda sam pisao jedan podnesak u odnosu na to. Optužnicu sam takođe dobio juče. Sve u svemu, nisam stigao ni da pogledam jer sam imao i posetu i druge poslove, tako da ja nemam sada uopšte ništa za današnju konferenciju što bih mogao da iznesem jer sam jednostavno nespreman za ovu konferenciju. Mnogi mi drugi poslovi stoje, tima još uvek nemam itd.“
Karadžić je, naime, prije statusne konferencije tražio njezinu odgodu zbog kratkih rokova i, kako je naveo, forsiranja toka procesa. U pismu koje je uputio Haškom sudu Karadžić je napomenuo da će se ubrzo nakon statusne konferencije morati pojaviti i kao svjedok na suđenju nekadašnjem političkom partneru, bivšem premijeru Republike Srpske Momčilu Krajišniku, što je, prema njegovim riječima, još jedna otegotna okolnost. Iako inzistira da se brani sam, Karadžić se ponovno žalio sudskom vijeću da nema resursa za svoju obranu, te da je imenovao za sada samo jednog pravnog savjetnika koji bi mu trebao pomoći:
„Nadam se da ću uskoro imati kompletiran tim i biću spremniji za ovakve konferencije. Što se tiče brzine rada, verujem da smo postigli doboro prolazno vreme jer za 120 dana obično bude jedna statusna konferencija, ja sam imao već četiri.“
Podsjetimo: Karadžić je uhićen ovo ljeto u Beogradu gdje se 13 godina skrivao pod lažnim identitetom. Haško tužiteljstvo je 22. rujna predalo izmijenjenu optužnicu u kojoj se Karadžić u dvije tačke tereti za genocid u 10 općina i u Srebrenici, te zločine počinjeni u 27 općina unutar udruženog zločinačkog pothvata. Posebno je optužen i za teror, nezakonite napade na civile i ubojstva u Sarajevu počinjene tijekom kampanje granatiranja i snajperiranja.
Osim zbunjenog žaljenja na brzinu njegovog procesuiranja, optuženi Karadžić nije imao za sada ništa konstruktivno reći o samom procesu:
„Hoću da kažem da sam već prešao određeni put bez svog tima za odbranu i bojim se da ću imati i dalje teškoća - nemam infrastrukturu, nemam resurse, nemam tima za odbranu i uz ovakvu brzinu odvijanja radnji u ovom procesu, ja se bojim da ću biti u još neravnopravnijem položaju. To bih želeo da znate.“
Predsjedavajući sudac Bonomy bio je, na drugoj strani, iznenađen prigovorima Karadžića:
„Zaprepašten sam da govorite o brzini. Ja sam očekivao da ćete biti razočarani što se stvari odvijaju sporo. Mi smo sad u fazi da se govori o izmijenjenoj optužnici i nadam se da će sa tom optužnicom onda početi dalje da napreduje ovo suđenje. Riječ je o periodu od tri mjeseca i mi praktično nismo još nigdje stigli. Budite uvjereni da je vaš vlastiti izbor da sami sebe zastupate, kao što vrlo dobro znate, i bojim se da sa sobom nosi i određene probleme.“
Sljedeća statusna konferencija održat će se 20. siječnja 2009. godine, ali će se Karadžićeva teza o ratnim zbivanjima moći čuti i prije, prilikom njegovog svjedočenja sljedeći tjedan u drugostupanjskom procesu protiv Momčila Krajišnika koji je u Hagu osuđen u prvostupanjskoj presudi na 27 godina zatvora za zločine protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Karadžić je najavio da će njegovo svjedočenje u postupku protiv bivšeg premijera Republike Srpske biti najvažnije otkad postoji Haški sud.
Hartmann premještena s optuženičke klupe
Autor: Goran Jungvirth
Florence Hartmann pojavila se prvi put na Haškom sudu s druge strane ogledala haške pravde, ne kao produžena ruka Tužiteljstva nego kao optužena od nekadašnjih kolega jer je u svojoj novoj knjizi i jednom članku objavila zaštićene podatke vezane uz upletenost države Srbije u ratna zbivanja devedesetih godina. Tužitelj Bruce MacFarlane je kratko ponovio Hartmann da je optužena, riječima sudskog prevoditelja:
„Zato što ste hotimice i sa znanjem se upleli u izvršenje pravde time što ste objelodanili informacije kršeći nalog Žalbenoga vijeća.“
Svjestan kontradiktornosti situacije u kojoj se nalazi, francuski branitelj Wililiam Bourdon zatražio je prvo od suda da Hartmann ne sjedi na uobičajenom mjestu za optužene:
„Ja mislim da bi bilo normalno, primjereno da gospođa Hartmann ne bude žigosana na ovakav način time što sjedi na klupi na kojoj se, inače, nalaze osobe koje su optužene za izuzetno teške zločine jer ona nije počinila nikakav zločin. Ona je, možda, počinila neko krivično djelo intelektualne prirode, ali ne zločin protiv čovječnosti.“
Ni tužitelj ni suci nisu se usprotivili zahtjevu za promjenom rasporeda sjedenja, pa će tako Hartmann biti iza svog branitelja, koji je zatražio i da se zbog specifičnosti situacije zabrani fotografiranje optužene u sudnici:
„Takva jedna fotografija bi je uključila u jedan vrlo zatvoreni klub, odnosno klub onih koji su ovdje, u ovom sudu slikani, odnosno onih koji se gone za krivična djela počinjena protiv čovječnosti.“
No, predsjedavajući sudac Carmel Agius nije se s tim složio, te je odbio zahtjev obrane objašnjavajući, riječima sudskog prevoditelja, u kakav je, zapravo, klub optuženih ušla Hartmann:
„Jer ona bi, zapravo, mogla biti dio nekog drugog društva - onih koji se terete za nepoštivanje suda, a ne dio društva onih koji se optužuju za daleko teže zločine protiv čovječnosti i za gencid.“
Do sada je na Haškom sudu optuženo i osuđeno na novčane, te zatvorske kazne za nepoštivanje suda niz novinara koji su se najčešće branili novinarskim pravom na objavljivanje informacije, na što se u javnosti pozivala i sama Hartmann, pa će joj to najvjerojatnije biti dio obrambene strategije. To se moglo nazrijeti i prilikom objašnjenja zahtjeva njezinog branitelja da rasprava na suđenju bude javna, a ne zatvorena za javnost:
„Postupak protiv gospođe Hartmann - radi se o jednom načelnome problemu, radi se, naime, o slobodi izričaja, slobodi informacija, a tiče se samoga interesa javnosti, dakle javnosti koja ima interes da se dobro upozna sa načinom funkcioniranja međunarodnoga pravosuđa.“
Suđenje bi, prema ocijeni sudskog vijeća, trebalo početi početkom iduće godine do kad će biti poznato i tko će zapravo braniti Hartmann - sadašnji skupi odvjetnik ili neko jeftiniji u slučaju da sud odluči da može sama financirati svoju obranu. Ako se proglasi krivom, Hartmann bi za objavljivanje povjerljivih informacija sa suđenja Slobodanu Miloševiću mogla biti kažnjena kombiniranom kaznom - do sedam godina zatvora, te plaćanjem do 100.000 eura.
Sjeverinske žrtve: 16 godina bez traga
Autor: Iva Martinović
Mesud Gibović imao je 22 godine kada su mu pripadnici Vojske Republike Srpske, sa Milanom Lukićem na čelu, iz autobusa koji se kretao ka Priboju izveli oca, odvezli ga u Višegrad gde su ga brutalno zlostavljali, a zatim odveli na obalu reke Drine i streljali. Posle ovog 22. oktobra 1993. Mesud je iz Sjeverina pobegao u Sarajevo, gde i danas živi. Ni ne pomišlja na to da se vrati, a pomoć mu svih ovih godina, osim Fonda za humanitarno pravo, nije ponudio niko iz Srbije:
"Ni poslije 16 godina nikada se niko nije ni oglasio. Trebalo je pomoći tim porodicama, trebalo je dati neku utješnu roječ tim porodicama, ali osim Fonda za humanitarno pravo i Nataše Kandić koja se angažovala, niko se nije ponudio da pomogne. Sve ono što sam imao i što sam ostavio, sve je razvučeno. Vjerujte da me svaki taj povratak pogađa, vraća me na te uspomene."
Sa porodicama i prijateljima otetih iz Sjeverina u selu Mioče, gde je održana komemoracija, i u Višegradu na mestu na kome su, kako se veruje, pogubljeni brutalno zlostavljani, iz Srbije su danas bili samo predstavnici dve nevladine organizacije, kao i svake godine, Fond za humanitarno pravo i Žene u crnom. Sandra Orlović iz Fonda podseća da ta nevladina organizacija svake godine poziva državu da učestvuje u obeležavanju dana stradanja sjeverinskih Bošnjaka, i da porodicama žrtava dodeli novčano obeštećenje za patnje kroz koje prolaze. Iz Višegrada danas upozoravaju da neće odustati od ovog zahteva:
"Nije došao nijedan predstavnik države, a nije došao niko čak ni iz lokalne samouprave, tako da se i ove godine ponavlja ista priča kao i prethodnih godina. Dakle, porodice ubijenih Sjeverinaca su još uvek same i nepriznate od strane države. Republika Srbija za ovih 16 godina nije priznala stradanje svojih državljana, ne zna se gde su njihova tela, a porodice, bez podrške države, ne mogu da podignu spomenik tako da obilazimo ovo mesto za koje se zna da je njihovo poslednje stratište."
Iako su dali određena sredstva za podizanje spomenika, iz srbijanskog Ministarstva za socijalnu politiku izostala je veća podrška porodicama žrtava. Osim toga što su nas iz jedne službe upućivali na drugu, niko od nadležnih nije bio voljan da odgovori na pitanje da li će država Srbija posle 16 godina posvetiti malo više pažnje majkama, očevima, sinovima i kćerima onih koji su bili državljani Srbije, a koji su iz autobusa izvedeni samo zato što su bili Bošnjaci.
Tog 22. oktobra 1992. stanovnici Sjeverina zaposleni u Priboju ulaze u radnički autobus pribojske "Rakete" koji je saobraćao na relaciji Rudo - Priboj. Devet naoružanih muškaraca u maskirnim uniformama zaustavlja autobus u selu Mioče. Četvorica vojnika legitimišu putnike i pod pretnjom oružja izvode samo Bošnjake, 15 muškaraca i jednu ženu. Uvode ih kamion i odvoze u Višegrad, u hotel "Vilina vlas", gde ih najstrašnije zlostavljaju. Pošto su se Milan Lukić i njegovi „Osvetnici“ fotografisali sa otetima u hotelu, odvode ih na obalu reke Drine i streljaju.
"Moj brat je toga dana zakasnio na posao i nije ušao u autobus", seća se danas Mesud Gibović:
"Odmah posle tog događaja otišli smo u Mjesnu zajednicu Sjeverin gdje smo tražili zaštitu. Međutim, poslije par sati došla je dojava predsjednika opštine da bježimo prema šumi, da nije u mogućnosti da nas zaštiti. Zatim se Lukić vratio sa svojom ekipom, došao je kombijem, izašli su napolje i počeli da nas tjeraju odatle pjevajući četničke pjesme. Mi smo stajali ispred doma misleći da smo tu sigurni jer je Vojska Jugoslavije tada bila smještena unutra, ali su oni izašli i počeli da se grle zajedno sa njima pjevajući. Niko nije htio da nas zaštiti pa je narod onda, normalno, počeo da bježi ka šumi."
Okružni sud u Beogradu osudio je Milana Lukića, Olivera Krsmanovića, Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i izrekao im višegodišnje kazne zatvora, a Vrhovni sud je u aprilu 2006. potvrdio presudu. Optuženi Krsmanović je i dalje u bekstvu, dok se Lukiću pred Haškim tribunalom sudi za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Ali, lokacija na kojoj su skriveni posmrtni ostaci sjeverinskih Bošnjaka i dalje je nepoznata. Mesud Gibović:
"Vjerujte mi da sam izgubio skoro svaku nadu, ali ona, ipak, još uvijek postoji, da im barem kosti zajedno stavimo. Još uvijek očekujem da će neki pošteni građanin reći gdje se nalazi grobnica u kojoj su sahranjeni."
OSCE: Ujednačiti kaznenu politiku u BiH
Autor: Aida Đugum
Na suđenjima za ratne zločine u BiH uglavnom se primjenjuju dva krivična zakona - Krivični zakon BiH koji je stupio na snagu još 2003. godine, i preuzeti Krivični zakon iz bivše Jugoslavije koji je bio na snazi u vrijeme rata, dakle u periodu kada su počinjeni ratni zločini.
Na suđenjima pred Sudom BiH primjenjuje Krivični zakon BiH, dok tužilaštva i sudovi entiteta i Distrikta Brčko primjenjuju Krivični zakon bivše SFRJ. Zbog toga se stvara nejednakost i pravna nesigurnost, smatra zamjenica direktora Odjela za ljudska prava OSCE-ove misije u BiH Renate Frech:
“Ova situacija potkopava princip jednakosti pred zakonom i stoji kao jedan od ključnih faktora koji spriječava procesuiranje ratnih zločina u entitetima. Izvještaj dalje zastupa stav da bi primjena Krivičnog zakona koji je usvojen u martu 2003. godine u svim slučajevima gdje se procesuiraju ratni zločini na domaćim sudovima rezultirala konzistentnijim i efikasnijim pravosudnim sistemom.”
Krivični zakon BiH pruža potpuniju definiciju ratnih zločina. Sadrži odredbe o zločinima protiv čovječnosti i definiše komandnu odgovornost, te isključuje naređenje pretpostavljenog kao odbranu. Zašto se još uvijek koristi Krivični zakon bivše Jugoslavije ako već postoji krivični zakon BiH, objašnjava glavni tužitelj Kantonalnog suda Hercegovačko-neretvanskoga kantona Nijaz Mehmedbašić:
„S obzirom da postoji jedno opšte načelo da se primjenjuje zakon koji je blaži za čionica, a tumačenje pravosudnog kadra je bilo da je blaži zakon bivše Jugoslavije, tu su bile određene neodoumice, tako da većina sudova, ili bolje rečeno, svi sudovi su i dalje nastavljali da primjenjuju zakon bivše države. Prije mjesec dana Vrhovni sud Federacije BiH, rješavajući jedan predmet iz oblasti ratnih zločina upravo iz Mostara gdje je sudio Kantonalni sud i gdje je primijenio Krivični zakon SFRJ, je po žalbi preinačio odluku Kantonalnog suda u smislu da je primjenio Krivični zakon BiH. I pretpostaviti je sada, a i nekakve su refleksije i na ovoj današnjoj konferenciji, da bi takav jedan stav bio prihvaćen s obzirom na nekakav obavezujući stav Vrhovnog suda i da se pokuša ubuduće primjenjivati taj zakon - naravno pod pretpostavkom da i dalje ostanu ova krivična djela ratnih zločina u nadležnosti kantonalnog suda.“
Upravo ta praksa da se primjenju blaži zakon za počinitelja podijelila je mišljenja sudija i tužitelja. Neki tvrde da je Krivični zakon BiH blaži, a drugi da je to onaj iz bivše Jugoslavije. Krivični zakon bivše Jugoslavije predviđao je 20 godina kao najveću kaznu zatvora, a pored toga i smrtnu kaznu, koja je ukinuta Dejtonskim mirovnim sporazumom. A Krivični zakon BiH predviđa kaznu i do 40 godina zatvora. Zbog toga su se i osumnjičeni za ova krivična djela tražili da im se i pred Sudom BiH sudi prema Krivičnom zakonu bivše Jugoslavije.
Glavni tužitelj Republike Srpske Amor Bukić naglašava da je Ustavni sud BiH razriješio ovu dilemu:
„Nakon odluke Ustavnog suda BiH u predmetu „Mektauf“ da bi trebalo primjenjivati Krivični zakon BiH u ovoj odluci, nameće se zaključak da je blaži Krivični zakon BiH i zbog toga je Vrhovni sud Federacije BiH u slučaju u kojem je odlučivao primijenio Krivični zakon BiH, a ne Krivični zakon SFRJ, koji je primijenio jedan kantonalni sud.“
Prekretnica za harmonizaciju zakonskih propisa je nedavna odluka Vrhovnog suda Federacije gdje se u predmetu „Grabovica“ dala prednost Krivičnom zakonu BiH. Vršilac dužnosti glavnog tužioca BiH Milorad Barašin kaže da će se ovo pitanje riješiti i kroz državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina koja je trenutno u pripemi:
„Strategija treba da predvidi i riješi sedam ključnih pitanja koji su bitni i vezani za ovu problematiku, a to je pitanje harmonizacije, zatim koji sudovi će raditi na ovim predmetima. Međutim, bitno je da problematiku ratnih zločina u BiH treba da rade i rješavaju sve pravosudne institucije, a najsloženije, najkrupnije predmete, koji su i najznačajniji, treba da procesuiraju Tužilaštvo i Sud BiH. A i ovi predmeti koji se budu, ako do toga dođe, radili na nižim entitetskim nivoma, treba da budu pod kontrolom Suda i Tužilaštva BiH.“
Kao optimalno rješenje za ovaj problem i još jedan način za potpunu harmonizaciju svih postojećih krivičnih zakona u BiH Misija OSCE- a vidi u mogućnost ustpostavljanja vrhovnog suda na državnom nivou. U tom kontekstu zamjenica direktora Odjela za ljudska prava OSCE-ove misije u BiH Renate Frech kaže:
„U tom smislu ja bih željela da se podsjetim na Rezoluciju 1626. Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope iz 2008. godine. U toj rezoluciji potcrtana je potreba za uspostavljanjem vrhovnog suda BiH i upućen je poziv bh. vlastima da i dalje teže pravosudnoj reformi, da jačaju saradnju sudova, tužiteljstava i policije, kao i da promovišu veću dosljednost u sudskoj praksi na entitetskom i državom nivou.“
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici