Dostupni linkovi

Made in Balkan: sevdalinka, pljeskavica i Tito


Vučko, maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984.

U svijetu se milijarde dolara ulaže kako bi se stvorila i njegovala marka nekog proizvoda, nešto po čemu je jedna zemlja poznata. Ako bi krenuli od posljednjih događaja na Balkanu, na Zapadu se cijele regije sjećaju po krvavom ratu, ratnim zločinima, protjeranim i izbjeglim, opustošenim državama.

Možda bi neki rekli da je brand ovih prostora i organizirani kriminal, o čemu također izvještavaju svjetski mediji ovih dana. Ipak, oni nešto stariji, sjetiti će se Kokte - pića naše mladosti, Plavog devet, Kiki i Negro bombona, pa Vegete, pa muške vode, ali i Energoinvesta, Elena, Crvene zastave, Oboda sa Cetinja, zagrebačkog Končara ili brodogradilišta. Tranzicija devedesetih je mnoge od tih brandova uništila. Da li se uspjelo stvoriti nešto novo, nešto po čemu su novonastale države poznate i prepoznatljive u svijetu?

(Saradnja: Aida Đugum, Esad Krcić, Radovan Borović, Goran Vežić, Gzim Baxhaku)

Živi li i danas Vučko u Bosni i Hercegovini, ili je već odavno zagubljen po bosanskim bespućima? Tko ga može zamijeniti - da li je to novi bosansko-hercegovački film, glazba, hrana? Postoji li volja da se mijenja slika Bosne i Hercegovine iz ratnih devedesetih?

Šta sve Bosna i Hercegovina može ponuditi svijetu - pitanje je za razmatranje, baš zbog činjenice da je branding države dio upravljačkog procesa. Bosnu i Hercegovinu stranci još uvijek prepoznaju po ratu, Hagu i ratnim zločincima. Ali je ipak više onih stvari zbog kojih Bosna i Hercegovina može postati država koju je vrijedno posjetiti, u njoj poslovati, lijepo provesti odmor, živjeti i raditi.

Jedan od događaja, po kome svijet pamti Bosnu i Hercegovinu u pozitivnom svjetlu, su XIV zimske olimpijske igre održane u Sarajevu 1984. godine. Ahmet Karabegović, čovjek koji je učestvovao u organizaciji Olimpijade, kaže da će Vučko ostati simbol lijepih i harmoničnih vremena:

"Oni koji znaju istoriju Bosne i Hercegovine, znaju da je Sarajevo i ta regija uglavnom bila poznata po nekim događajima koji nisu baš naročito afirmativni u nekom pozitivnom i humanom smislu, počevši od prvog svjetskog rata, preko svih nemilih događanja u drugom svjetskom ratu u Sarajevu i oko Sarajeva, sve do ovog zadnjeg rata. Kada pogledate sa ove istorijske distance, onda ćete vidjeti da Olimpijada, sa svojim simbolima, Vučko i pahuljica, u svijetlom aspektu govore o ovom prostoru, o Bosni i Hercegovini. Sigurno se može reći da je i danas Vučko jedan sinonim Sarajeva i sarajevske Olimpijade, kao i istorije ovog grada. Od tada se Vučko može podvesti pod kategoriju brand."

Tih osamdesetih godina prošlog vijeka, nevjerovatnu popularnost stekla je humoristička serija Top lista nadrealista, koji su svojim specifičnim humorom sa primjesama društveno-političke satire osvojili srce svih u bivšoj Jugoslaviji. Jedan od nadrealista bio je i Zenit Đozić:

"Kada smo počeli sa Nadrealistima, termin brandy se koristio samo za rakiju. Termin brand je ušao sa ulaskom kapitalističkog sistema u našu zemlju. Činjenica je da smo mi bili dobar dio identiteta Bosna i Hercegovine, Sarajeva specijalno, čaršije pogotovo. U cijeloj Jugoslaviji su nas uvijek vezali za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu."

Energoinvest prije rata bilo je najveće preduzeće u bivšoj državi sa izvoznom orijentacijom. Tržište su bile zemlje Nesvrstanih. Kako se raspala Jugoslavija, tako je i ovo preduzeće izgubilo značaj. Ova firma danas se na bavi proizvodnjom, već inženjeringom. Pomoćnik direktora objašnjava kako je Energoinvest nekada izgledao:

"Izvozna orijentacija je nalagala i održanje tog biznisa, tako da je 1987. godine godišnji prihod kompanije premašio milijardu dolara. Tada je Energoinvest zapošljavao oko 45 hiljada zaposlenika."

Danas je u Bosni i Hercegovini veoma teško napraviti brad jer, kako tvrde eksperti za to, treba puno vremena i organizovani pristup. Jedan od malih poduzetnika iz Travnika, Vahid Skrobo, pokušava plasirati čuveni Travnički sir na evropsko tržište, ali zbog administrativnih prepreka teško će to ostvariti:

"Travnički sir je poznat u svijetu. Travnički sir je jela bečka stolica. Izgradili smo brand i zbog toga što smo napravili pogon gdje imamo pasterizaciju i gdje proizvodimo hranu 100 posto zdravu bez konzervansa. Naš kvalitet sira sigurno je prepoznatljiv u Evropi. Država mora da napravi pomake u smislu regulative kako bi roba životinjskog porijekla mogla izaći iz zemlje jer mi sigurno imamo kvalitetu i imamo brand."

Ipak, ono po čemu je Bosna i Hercegovina nadaleko poznata jeste sevdalinka. Omer Pobrić osnivanjem Instituta sevdaha želio je sačuvati sevdalinku i afirmisati je kao najznačajniju tačku bosansko-hercegovačkog kulturnog identiteta:

"Sevdah je privilegija svih nas, svakog stanovnika Bosne i Hercegovine. Sevdalinka je filozofija našeg življenja, našeg opstanka u Bosni i Hercegovini. Sevdalinka je, po meni, najjači brand Bosne."

Posljednjih godina Bosna i Hercegovine postala je poznata po dobrim i u svijetu nagrađivanim filmovima. Da li se može govoriti o bosansko-hercegovačkom filmu kao brandu, pitali smo mladu redateljicu Aidu Begić:

"Neki filmovi su imali veliki uspjeh u svijetu, ali kontinuitet je ono što nama nedostaje da bi smo mogli govoriti o nekoj kinematografiji koja je u usponu. Mislim da je film jedan od najreprezentativnijih izvoznih brandova. Tu ne mislim na neki veliki profit, nego na afirmaciju u našoj državi i o vraćanju u fokus nekih tema koje su u svijetu već odavno zaboravljene."

Kako izgraditi brand države, postoje pravila, kojih se u Bosni i Hercegovini niko ne pridržava - naglašava profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Boris Čičić:

"Imamo tu nesreću da živimo u državi u kojoj nemamo nekoga ko vodi tu državu i nekoga ko izgrađuje brand. Imamo brand koji se izgrađuje sa više tačaka. Ipak imamo jedan konglomerat koji nešto radi, ali se to ne radi po principu kako se to radi u organiziranim zemljama."


Srbiju najviše brendiraju sportisti, ali i Guča i Exit


Novak Đoković
Srbija je ratnih devedesetih stekla vrlo loš imidž, a njena identifikacija u svijetu tumačila se po lošim balkanskim događajima u kojima je Srbija igrala važnu ulogu. Što se od tada promijenilo i što je danas novi srpski brand?

Još uvek nije jasno da li Srbija i koliko nosi imidža iz devedesetih, ali geografskim brendiranjem, kakvo je šljivovica, ajvar, pljeskavica - teško da se može postići efekt prepoznatljivosti. Doduše, što se Srbije tiče, taj efekt ostvaren je lošim imidžom ratnih devedesetih. Srbiju danas najviše brendiraju njeni teniseri: Jankovićeva, Ivanovićeva i Đoković, kao i plivač Milorad Čavić. U poslednje vreme Exit i Guča predstavljaju jedan od izlaza Srbije u procesu nove percepcije, što je u stvari najveći problem zemlje, a to je novi imidž, kaže Milan Ristić iz agencije Pro Fajl:

"Srbija mora da se bori da dođe do nule u percepciji svoga imidža, pošto je u minusu. Tu je izlaz jedino u made by konceptu, koji u Srbiji ne znači osnivanje Nokia-e, Samsunga i sličnih made by svetskih kompanija, nego ogromnim naporima grupa i pojedinaca ili više pojedinačnih manjih brendova koji imaju potencijal da se razvijaju u Srbiji, u regionu i internacionalno."

Koliko je Guča zaista u svetu prepoznata:

"Apsolutno je pogodak jednog od najuglednijih časopisa Rolingstone, koji je u junu proglasio Guču među 15 najboljih evropskih festivala jer je ona zaista neverovatna impresija. U jednoj varošici na jugo-zapadu Srbije, u jednom selu, prođe i provodi se pola miliona fanova."

Nekako uz fenomen Guče istovremeno idu i domaći, pre svih poljoprivredni proizvodi, koji po mišljenju stručne javnosti nisu dovoljno prepoznatljivi. Zašto je to tako?

Milan Prostran iz Privredne komore Srbije:

"Na žalost, Srbija nije mnogo poradila na svim ovim proizvodima. Sada je to sve u nekoj fazi zaštite znaka, zaštite evropskog porekla. Mnogo je urađeno za Leskovački ćevap, za užičku pršutu, ali se intenzivno radi i na zaštiti brenda i žiga, na zaštiti evropskog porekla ajvara, pirotskog sira i rakije šljivovice."

Gde su se izgubila prepoznatljiva imena srpskog proizvoda: Plazma keksa, Jaffa, Štarka i slično? Ko je taj ko treba da ih vrati u svet? Milan Prostran iz Privredne komore:

"Mislim da je jako mnogo na menadžerima i na institucijama koje moraju na neki način da budu mnogo ažurnije, da se ne bavimo previše birokratijom i da vremenski to ne odugovlačimo. Brendiranjem, pored onog formalnog koji morate da obavite, mora da se bavi i predsednik države, premijer i svi drugi. Putujući po svetu, video sam da predsednici država ili premijeri reklamiraju svoj proizvod i od njega, na neki način, prave brend na svim velikim prijemima."

Teško da se može negirati da je Srbija poslednjih godina poradila na svom imidžu, ali se pamti i medijski pokušaj brendiranja Srbije kao turističke destinacije, i to nigde drugo nego na CNN-u, sa motivima rumunske crkve snimljene preko Dunava.

Brend Srbije u svetu napravili su brojni umetnici i tu marketinški stručnjaci postavljaju pitanje treba li to dodatno brendirati. Tu se pre svega misli na Bregovića, Kusturicu, Biljanu Srbljanović i mnoge druge.

Međutim, brend mora biti i nešto što nije samo izvozna kategorija, uveren je Slaviša Savić, umetnik, autor ideje i otkrića da je mapa Beograda identična mapi i rasporedu kontinenata sveta:

"Sa te tačke, raskrsnice grada, vizualno, kulturološki i atmosferski, bilo kako gledano, postoji koincidencija sa tačkama u svetu. Brend je u tome što je to jedna idealna priča, drugačija od svega ostalog, kako privući ljude Beogradu. Moja ideja je da se od ove ideje napravi festival, poput Venecijanskog bijenala, gde bi svi umetnici sveta dolazili u jednu tačku, u jednom periodu i predstavljali svoje projekte."

Kako je pojam identiteta, kategorija sopstvenog izbora, koji isključuje nacionalni brend, svoje mesto na listi najprepoznatljivijih brendova, pored Guče, dobio je vrlo brzo i sa viskom ocenom i EXIT. Slaviša Savić, autor virtuelnog koncepta Beograd je svet:

"Exit možda i nije toliko inovativan jer muzički festivali već postoje, ali je drugačije organizovan. Zato je doživeo taj svoj uspeh. Krenuo je od nule. Guča ima tu neku različitost. I etno festivali takođe postoje, ali ovo je nešto što do sada nije moglo da se čuje."

Vina i njeguški pršut

Budva
Realizacija projekta "Made in Montenegro", počela je prije točno pet godina. Osnovni cilj ovog projekta je uvođenje sistema standarda kao preduvjeta za stvaranje crnogorske robne marke, odnosno, kvaliteta koji će biti proizveden u skladu sa standardima Evropske unije. U međuvremenu, neki crnogorski proizvodi su već ustanovljeni kao nacionalni brendovi.


"Crna Gora, posljednjih nekoliko godina, ulaže velike napore da autentične domaće proizvode ustanovi i afirmiše kao međunarodno prepoznatljive brendove", rekao je direktor Direkcije za razvoj malih i srednjih preduzeća, Zoran Vukčević. On kaže i da se dosta radi na realizaciji kvalitetne marketinške kampanje koja je povezana sa vizuelnim identitetom preduzeća i proizvoda koji je zasnovan na ozbiljnom istraživanju i domaćeg i stranog tržišta.

"Koriste se svi marketinški instrumenti i mehanizmi da bi se proizvodi, na pravi način, predstavili kupcima, odnosno, da bi se oni transformisali u stalne konzumente crnogorskih proizvoda", rekao je Vukčević. Smatra da je crnogorsko vino jedan od proizvoda koji ima naročit potencijal da postane značajan crnogorski brand:

"Preko tridesetak mini vinara se registrovalo i potrebno im je još dosta toga da bi se napravio dodatni brand, da se, uz plantaže, plasiraju i ti vinski brandovi koji mogu da budu zastupljeni i u zemljama iz našeg okruženja, ali i u zemljama Evropske unije."

Vukčevićevu ocjenu potvrđuje primjer Milenka Sjekloće, čije se vino smatra jednim od crnogorskih brandova. Sjekloća vino, koje ima relativno malu proizvodnju, za sada je zastupljeno uglavnom u Crnoj Gori i Srbiji. Milenko Sjekloća, vlasnik kompanije Sjekloća vino:

"Siguran sam da je tržište to vino potvrdilo kao jedan izuzetan brand, koji mnogo bolje kotira van Crne Gore, prvenstveno u Beogradu. Trudim se i prvenstveno mi je da svake godine imam kontinuitet kvaliteta. Taj kvalitet potvrđuju i analize i stručna mišljenja. Kvalitet je u uzlaznoj liniji. Meni su u drugom planu količine, a u prvom je kvaliteta. Vino Sjekloća je nosilac većine najvećih evropskih, pa onda i svjetskih ocjenjivanja vina i to sa zlatim medaljama. Moje vino je 2003. godine na ocjenjivanju crnih vina Evrope u Mađarskoj dobilo zlatnu medalju. Na svjetskom ocjenjivanju vina u Slovačkoj, 2005. godine, moje vino dobilo je zlatnu medalju. Ove godine je na ocjenjivanju vina svijeta u Madridu dobilo srebrenu medalju, u izuzetno velikoj konkurenciji."

Njeguški pršut je odavno postao brand. Zoran Vukčević, direktor Direkcije za razvoj malih i srednjih preduzeća, kaže da će se ovaj crnogorski specijalitet uskoro kupovati i u zemljama Evropske unije:

"Mesna industrija zaista može da ponudi dosta tih proizvoda jer je tu već napravljen značajan iskorak. Njeguška pršuta, kao nacionalni proizvod, je već blizu dobijanja svih neophodnih certifikata. Ne samo dva preduzeća ga već imaju, ali će ih biti i više. To će biti povezano sa tim da se obezbjede neophodne potrebne količine njeguške pršute, da se i taj proizvod nađe na trpezama zemalja Evropske unije."

Njeguški pršut jeste brand, suštinski već dugo vremena, a formalno od 2003. godine. Dragan Čavor, vlasnik preduzeća Niksen, koji se bavi proizvodnjom njeguškog pršuta, kaže da je u to vrijeme bilo mnogo teškoća i problema:

"Danas moja kompanija i dalje ima iste probleme kao i u samom startu, ali ne samo moja kompanija, nego svi proizvođači njeguševih specijaliteta. Pršute se u jednoj godini osuši možda jedna desetina od one pršute koja se plasira pod znakom njeguške na tržište Srbije, Makedonije i Crne Gore. Naši proizvođači i dalje rade proizvodnju u svojim mjestima, bez razlike gdje se njihove fabrike nalaze. Oni prave njegušku pršutu, a tako je i tretiraju. Pravi se 200 hiljada pršute, a carinska ispostava Zapadu kaže da je izašlo za izvoz 500 hiljada njeguške pršuta."

Novi brandovi se stvaraju, ali neki stari nestaju. Crna Gora je na prostoru nekadašnje Jugoslavije bila poznata, između ostalog, i po kompaniji Obod, koja je nekad proizvodila bijelu tehniku. Danas kompanija postoji još samo formalno. U njoj rade samo čuvari. Imovina se rasprodaje, a nekadašnji radnici traže svoj dio. Svakodnevno protestuju ispred rezidencije predsjednika Crne Gore, koja je nekada bila upravna zgrada ovog preduzeća:

"Upravnu zgradu Oboda je Vlada Crne Gore uzela za svoje. Bit ćemo tu dok nam je ne daju. Ili će dosaditi njima ili nama."

"Ustrajati ćemo. Nećemo se maknuti ispred rezidencije dok to ne dobijemo."

"To je bila žila kucavica industrije Crne Gore. Sada je to sve uništeno. Narod po Podgorici se vozi stopom jer nema para da ima svoje auto. Tako se već godinama i godinama narod muči."

Čiji su lipicanci?

Rakija i med sa likom Tita i njegove rodne kuće
Priču o tome što je to hrvatski brand mogli bismo početi s poslovicom "Svaki Cigo svoga konja hvali", a konj - kad ga već spominjemo - konj kao brand, odmah asocira na lipicanca. Da li je to onda hrvatski ili slovenski brand?

Slovenci tvrde da je slovenski i zato su ga i poklonili kraljici Elizabeti, a Hrvati, poput Ivane Ljubić, utemeljiteljice zadruge "Hrvatski Lipicanac" - nabrajaju ga zajedno s hrvatskim autohtonim pasminama:

"Domaće pasmine konja, odnosno autohtone pasmine hrvatskih konja kao posavac i međumurski konj, su u programu poticaja od države, kao i zaštićena pasmina lipicanac."

Ali, osim konja, Hrvatska ima i psa za utrku s brendovima - psa Dalmatinca. U franjevačkom samostanu u Zaostrogu stoji srednjovjekovna slika posljednje večere s psom Dalmatincem, koja je služila i kao dokaz da je riječ o hrvatskoj pasmini. No, u istom samostanu može se čuti da pravi brand i nije pas Dalmatinac, nego čovjek Hrvat:

"Od Pape je priznato u povijesti jedino za Hrvate da su predziđe kršćanstva. To ni Englezi ni drugi narodi nisu zaslužili."

I nije samo čovjek hrvatski brand, to je i sama crkva, kako kaže potpredsjednik Dinama, Zdravko Mamić, koji, blago nama, tvrdi da su crkva i Dinamo jedini hrvatski brandovi.

Pierre Boursot, direktor Splitske banke koja je u vlasništvu Societe General Group iz Francuske, nije krio oduševljenje kad je slučajno, kao sponzor splitskog Hajduka, otkrio da je podigao ugled banci jer sponzorira pravi brand - počasnu momčad Slobodne Francuske. Taj podatak u Hajduku kriju, kaže Ante Jelaska:

"Odrekli su se toga naslova, a samo zamislimo šta bi to značilo jednome Ajaxu ili jednome Anderlehtu, da nosi taj brand koji je zarađen u tom paklu drugog svjetskog rata. Oni bi se hvalili ovako strašno jakim i značajnim nazivom - Počasna sportska momčad Slobodne Francuske. Oni bi se time isticali, a mi smo to izbrisali, mi smo to sakrili. Sve te ratne trofeje, pokale, fotografije, sve je to iz Hajdukovih prostorija uklonjeno."

Sad više nismo daleko i od - u povijesti - najvećeg hrvatskog, naravno i ne samo hrvatskog branda, Josipa Broza Tita. Njega se koristi kod kuće. U Kumrovcu, Ivan Mikša proizvodi vino s njegovim imenom:

"Prvi sam to počeo raditi u Kumrovcu, čisto zbog toga što u to vrijeme u Kumrovcu nisi mogao dobiti ni jedan suvenir sa likom Tita. To sam lansirao da pojačam malo turističku ponudu u Kumrovcu."

Ali Tita se ne koristi dovoljno u svijetu, u kojem to ime još znači:

"Tito - Naser", kaže ovaj ulični prodavač u Port Saidu koji zna da brandovi služe da bi se nešto prodalo:

"Kroat, a? Kupi roba!"

Dovoljno je prošetati Internetom pa vidjeti što se sve proglašava hrvatskim brandom: neretvanske lubenice, kvargl - dimljeni sir iz Bjelovara, dalmatinski pršut, sinjska Alka, šljivovica, drveni brod, pa čak i Hrvatska pošta.

Problem je samo u tome što o tome što je brand ne odlučuju oni koji prodaju, nego oni koji kupuju, a brand je, najkraće rečeno, sve ono što ima ime, što je prepoznatljivo. Ono što je prepoznatljivo, ne mora biti nužno pozitivno, pa bi se u hrvatske brandove mogli uvrstiti i Haag i general Gotovina i Marko Perković Thompson i navijači na inozemnim gostovanjima i domaći ustašluci.

Naravno, radije se pred svijetom ističu Faust Vrančić, Slavoljub Penkala ili Nikola Tesla i iznad svega hrvatska kulturna baština i hrvatska obala:

"Ona je vrlo lijepa. Željna sam vidjeti stari grad i Palaču."

"Imamo mnogo prijatelja koji su prije bili ovdje i koji vole ovo. Nalaze Hrvatsku vrlo sigurnom i s vrlo prijateljski raspoloženim ljudima, s puno sunca i uživanja u plažama i kulturi."

Za kulturom slijede profanije stvari, kao što su kravata, Vegeta, Bajadere, Ariel, Zvijezdina majoneza, Milka, gazirana Jamnica, Franckova kava, Gavrilovićeve salame i paštete.

Ipak, od svega hrvatskoga, najveći brand je Hrvatska sama, odnosno njen kockasti grb, koji je znalački postao njenim vizualnim identitetom i zaštitnim znakom planetarno poznatih sportaša. Kockica, kao vizualni identitet, ima to zahvaliti dizajneru Borisu Ljubičiću, a ovaj opet slučajnosti iz 1990. godine kad su u Zagreb dolazili američki nogometaši:

"Došli su Amerikanci u Zagreb. Imali smo dobru ekipu. Bio je problem što ćemo obući. Oni su imali samo zvijezde. Onda smo mi rekli da ćemo staviti kvadrate. Taj projekt je na neki način nastao na čudan način, u jednoj anegdoti jedne utakmice. Da smo kojim slučajem igrali sa Francuzima, oni bi došli u plavim dresovima, a mi bi smo, vjerojatno, igrali u jednobojnim ili crvenim."

Ljubičić sadašnju hrvatsku zastavu s grbom u sredini smatra anakronizmom i predlaže da i hrvatska zastava bude sastavljena od crvenih i plavih kockica i bijele plohe:

"Kada to ispričam, uglavnom se ljudi uplaše da bih htio uklonio grb. Ne, upravo iz njega sam oblikovao cijelu zastavu. O tome se i radi. Zagovaram te kvadrate koji su već i postali simbol Hrvatske, vrlo jasan i vrlo prepoznatljiv. Oblikovao sam jedan dobar dio osnovnih znakova Hrvatske, kao što je znak turizma, Hrvatske televizije, Auto kluba i mnogo drugih, koji uvijek imaju na sebi minimum dva kvadrata, koji određuju da je to hrvatski sadržaj ili hrvatski brand."

Hrvatska je, dakle, prepoznatljiva po svojim kockicama, ali i Hrvati:

"Kada security mora pronaći hrvatske navijače, lako će ih prepoznati - oni su u publici vrlo prepoznatljivi."

I na koncu, od pustih stvarnih i potencijalnih hrvatskih brandova, ostao je jedan još nepriznat u svijetu, ali pred kojim je budućnost jer je jedinstven - to je dalmatinsko klapsko pjevanje.

Postoji li kosovski brend?

Priština
Kako najmlađa država u regiji gradi svoj imidž, svoju robnu marku ili brand? Mnogi analitičari smatraju da je to i najzahtjevniji posao svake mlade države. Balkanske, koje su prošle krvava ratna iskustva, moraju ga što prije izgraditi, kako bi svojim novim imidžom svijetu pokazale i svoje drugo lice. Postoji li kosovski brend?

Kosovo nema brend po kojem bi bio poznat u okruženju ili u svetu. Poslednjih 15 godina Kosovo je poznato po strahovladi režima Slobodana Miloševića, međunarodnom protektoratu od juna 1999. godine, nezavisnošću koja je proglašena 17. februara 2008. godine, a manje po nekim proizvodima, kulturnim ili istorijskim spomenicima, ili nekim drugih stvarima koje bi, kad bi se spomenule, odmah asocirale na Kosovo.

Direktor Kancelarije za promocije i odnos sa javnošću Privredne komore Kosova, Safet Gerxhaliu, kaže da se do sada nije razmišljalo o nečemu što bi moglo biti kosovski brend:

"Imajući u vidu sve okolnosti koje su se događale na prostoru Kosova, prije i tokom rata, nemoguće je reći da Kosovo ima nekakav brend po kojem će biti poznato u svetu. Na žalost, sve informacije koje su dopirale u svetsku javnost su se odnosila na ratna zbivanja na ovom prostoru, bilo je svega i svačega ružnog."

On smatra da je razlog zašto Kosovo nema svoj brend u činjenicu da su se u međuvremenu dogodile mnoge stvari koje su uticale da je i ono, po čemu je Kosovo nekada bilo poznato, nestalo:

"Razlog zašto Kosovo nema svoj brend je upravo u okupaciji ili u vremenu kada nije bilo neke razvojne snage na Kosovu, kao što je bilo nekada."

Kosovo je prije rata, posebno pred devedesete godine prošloga veka, bilo poznato po vinarstvu i posebno crnom vinu, koje je bilo i ostalo među najpoznatijim vinima sa ovih prostora:

"Kosovo je bilo jedan od vodećih proizvođača crnoga vina. Mnoge tvrtke su imale reputaciju u svet. Na žalost, posle rata, one su nestale, a pogotovu tokom procesa privatizacije."

Gerxhaliu ističe da se institucije Kosova sada moraju usresrediti na ekonomski razvoj jer se jedino time može sutra-prekosutra govoriti o nekom proizvodu, usluzi ili delatnosti koja može biti kosovski brend:

"Mislim da naše institucije trebaju mnogo vremena i napora da bi se napravio neki brend, da Kosovo ne bude promovisano u svetu samo po političkom aspektu, nego da bude poznato po brendu određenih proizvoda i dostignuća, koji će imati veliki uticaj na poboljšanje lošeg imidža Kosova, koji je opet posledica različitih okolnosti."

Nekadašnji giganti kosovske privrede, kao Kombinat Trepča, ne rade. Feronikal iz Glogovca je privatizovan. Neki od najpoznatijih kosovskih preduzeća su u procesu privatizacije izgubili osnovnu namenu koju su imali.

Privreda Kosova je na raskršću između tapkanja na mestu i razvoja. Bez razvoja na Kosovu se ne može govoriti o nečemu što može biti brend. Zato Gerxhaliu kaže kako je odgovornost samih Kosovara da rade i doprinesu nečemu po čemu bi Kosovo odmah bilo prepoznatljivo:

"Na nama stoji velika odgovornost da se radi što je više moguće i da se napravi neki brand po kojem će Kosovo biti prepoznatljivo u svetu."
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica novinarske nagrade 'Lorenzo Natali'  2008. koje dodjeljuje Evropska komisija u saradnji sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara. 

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG