Dostupni linkovi

Ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića, kao i ubojstvo Ivane Hodak, kćerke Zagorčeva odvjetnika, pojačala su u javnoti svijest o prisustvu i snazi organizranog kriminala.

Kako je nastao i proširio se regijom i kako se protiv njega boriti, lokalno i regionalno?

Istraživali: Ankica Barbir Mladinović, Zoran Glavonjić, Žana Kovačević i Esad Krcić.


HRVATSKA

Organizirani kriminal u Hrvatskoj razvijao se u tri faze, ističe „Globusov“ novinar Gordan Malić:

„Prva faza je bila pod predsjednikom Tuđmanom, kada je organizirani kriminal nastao, i to uglavnom zahvaljujući skupinama koje su na svoj način bile povezane s ratnim profitom i ratnim zločinima. Međutim, institucije su u vrijeme Tuđmana bile prejake da bi ih organizirani kriminal preuzeo. Postojale su i razvijale se unutar svog geta. Postale su legalne tek u mandatu vlade premijera Račana, koji je dopustio da organizirani kriminal dijelom ovlada institucije. Izbjegavao je obračun s organiziranim kriminalom, kao što je zapravo izbjegavao svaku vrstu obračuna. U vrijeme premijera Sanadera, organizirani kriminal se etablirao – postao je gotovo ravnopravan institucijama. To se vidi po ponašanju pripadnika organiziranog kriminala u gradu Zagrebu i šire.“

Munir Podumljak, predsjednik udruge „Partnerstvo za društveni razvoj“, potkrjepljuje Malićeve tvrdnje primjerima u kojima osobe sumnjičene ili optuživane za zločinačke pothvate ili članovi njihovih obitelji često posluju s tijelima javne vlasti:

„Nije to slučaj samo grada Zagreba, već toga ima i u Osijeku, Sisku, po obali… Dakle, skoro u svim gradovima. Često se ta imena pojavljuju kao vlasnici nekakvih tvrtki koje dobivaju poslove na javnim natječajima. Sjećamo se preseljenja spalionice. Tada su građani upozoravali da ta spalionica, u vlasništvu obitelji Pripuz, uopće nema građevinsku dozvolu. Znamo da se Zoran Pripuz povezivao sa zločinačkom organizacijom, bio je suđen i poslije oslobođen. Grad Zagreb je platio 50 miliona kuna za njeno preseljenje, što je više nego paradoksalno. Osobe koje su sumnjičene da su povezane s tom istom zločinačkom organizacijom se pojavljuju kao vlasnici tvrtki ili kao individue u zamjenama zemljišta s gradom Zagrebom. Puno toga govori u prilog tezi da organizirani kriminal upravlja državom.“

A sve je – kaže Podumljak – počelo devedesetih u okrilju rata, kada je država, pogotovo za kupnju oružja, trebala usluge raznoraznih ljudi:

„Danas se država ne može riješiti onih koji su joj tada činili usluge. Tim ljudima se šutnjom omogućava ugodan i lagodan život, odnosno potpuno sigurno okruženje za provedbu ilegalnih aktivnosti.“

Oporbeni saborski zastupnik i SDP-ov ministar unutarnjih poslova u Račanovoj vladi Šime Lučin:

„Hrvatska je tek 2003. godine dobila Zakon o zaštiti svjedoka. Da ne govorimo o tome da su dobrim dijelom hrvatski policajci bili prije svega ratnici, a tek onda polako postajali redarstvenici. U jednoj sferi se dešava patronat politike, u drugoj sferi nemate dijelove sustava koji se s tim mogu boriti, a pravosuđe i policija nisu dovoljno samostalni u svom radu. Evo sada po prvi put čujemo da će izvršiti depolitizaciju policije.“


Ova vlada, koja vrvi korupcijskim aferama, naprosto nije htjela da se obračunava sama sa sobom. Svi dosadašnji tzv. ,obračuni‘ koje su zagovarali ova vlada i premijer Sanader, zapravo su bili kupovanje vremena.
Postavljanje novih nestranačkih ministara pravosuđa i unutarnjih poslova, te novog nestranačkog ravnatelja hrvatske policije, što je premijer Sanader učinio dan nakon ubojstva Ivane Hodak, mnogi tumače dobrim znakom i konačnom odlučnošću hrvatske vlade da se obračuna s kriminalom. No, dio javnosti je sumnjičav i vjeruje da je više riječ o „predstavi“ uoči nadolazećih lokalnih izbora. Gordan Malić:

„Ja ne sumnjam da ovim novim kadrovima možemo vjerovati, jer su se dokazali u niz slučajeva – kod pronalaženja Petrača, Gotovine, obračuna sa Glavaševom skupinom i drugim skupinama u Osijeku… Međutim, pitanje je da li možemo vjerovati ovoj vladi. Ova vlada, koja vrvi korupcijskim aferama, naprosto nije htjela da se obračunava sama sa sobom. Svi dosadašnji tzv. ,obračuni‘ koje su zagovarali ova vlada i premijer Sanader, zapravo su bili kupovanje vremena.“

I Zagrepčani koje smo zaustavili u našoj anketi, uglavnom su bili suzdržani:

Ništa nije vječito. Ničija do zore nije gorila, pa se mora i ovo riješiti. Stat će se svakom u kraj. Ali cijena koju za to plaćamo je velika.“

„Jako me je pogodila smrt male Ivane Hodak. Ne vjerujem u tu vladu. Mislim da su svi povezani.“

„Nema teorije. Mislim da pije kavu s njima.“

„Ne vjerujem. Da je htio, davno se mogao obračunati, ne čekajući nikakve tzv. ,mafijaške zakone‘."

U suzbijanju mafije i kriminala, zaključuje SDP-ovac Lučin, sve policije u regiji trebale bi puno bolje surađivati, jer njihove mafije to oduvijek čine:

„Ima indicija da kaznena djela poput naručenih ubojstava, pljački i tako dalje, u Hrvatskoj izvršavaju ljudi iz susjednih zemalja. To opet ukazuje na sferu suradnje kriminalnih skupina. Međutim, nažalost, mislim da suradnja hrvatske policije i pravosuđa sa policijama i pravosuđima zemalja u regiji nije na zavidnom nivou.“


Regionalna uvezanost podzemlja

Ali, za to je – kaže Munir Podumljak – suradnja ljudi iz kriminalnog podzemlja u cijeloj regiji vrlo dobra, i to još iz ratnih dana:

„Bilo je bezbroj paradoksalnih situacija. Tvornica duhana Rovinj je, recimo, sve vrijeme Miloševićeve vlasti imala status lokalnog proizvođača u Srbiji. Nisu se plaćala nikakva davanja na njihove proizvode. Što je bilo paradoksalno, obzirom da je ta tvornica dolazila iz neprijateljske države. S druge strane, bilo je nekakvih situacija da su ljudi poput Legije unajmljivali nekakve bosanske kriminalce tipa Ramiza Delalića, koji je poslije ubijen, da ubije Legijinog neprijatelja Čumeta u Istanbulu. Srpsko tužiteljstvo je tvrdilo da je Legija posjedovao legalne hrvatske dokumente, uključujući putovnicu. Pitanje je tko je sve to osigurao i na koji način. Iz takvih primjera vidimo da mafija međusobno surađuje bez problema. Ali ne samo da surađuje mafija između sebe, već surađuje pod pokroviteljstvom države, i to za ostvarivanje tko zna kakvih interesa.“

„Nacionalov“ novinar Berislav Jelinčić:

„Nije tajna da su se neki hrvatski bjegunci od pravosuđa skrivali u Srbiji. Nije tajna da se Ljubiša Buha Čume, jedan od prozivanijih srpskih kriminalaca, jedno vrijeme skrivao u Zagrebu.“

Jelinčić kaže da neki iz Hrvatske pokušavaju u zadnje vrijeme ulagati u nekretnine i građevinske radove u Srbiji i tako oprati nelegalno stečeni novac. Među onima koji kontaktiraju s ljudima iz srbijanskog kriminalnog miljea navodi i ime Ivora Vucelića, bivšeg dečka ubijene Ivane Hodak, čiji otac brani umirovljenog generala Vladimira Zagorca, osumnjičenog u aferi „Dragulji“:

„Vucelić se lažno izjasnio u ,Jutarnjem listu‘. Lagao je da nikada nije vidio Jocu Amsterdama. To naravno ne znači da su Vucelić ili Joco Amsterdam na bilo koji način povezani sa ubojstvom Ivane Hodak. Ali su – koliko nam je poznato – razgovarali oko poslova vezanih za nekretnine. Ne znam da li su razgovarali o mogućnosti da Joco Amsterdam kupi Zagorčeve nekretnine i građevinske projekte u Hrvatskoj. Ali, kontakti postoje, što god to znači.“


SRBIJA

Beograd
Nivo organizovanog kriminala u Srbiji veoma je sličan onom u susednim zemljama bivše Jugoslavije, uključujući i države Evropske unije Bugarsku i Rumuniju, govore procene naših sagovornika.

Zlatko Nikolić, viši naučni saradnik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu, kaže za naš program da je razlog za to jednostavan:

„To je svetski problem, nije samo naš. Gde god ga ima, on će biti u jednom delu povezan, makar tranzitno, ima pipke kao hobotnica, i sa Srbijom.“

Ono čime se kriminalci u Srbiji najradije bave je trgovina drogom, zbog čega domaća i evropska policija najviše pažnje obraćaju na čuvenu „Balkansku rutu“, dok je na sledećem mestu po profitabilnosti trgovina ljudima, odnosno prostitucija. Šverc oružja skoro da je pao u zaborav, jer su ratna žarišta ugašena.

Da li je danas organizovanog kriminala manje nego u devedesetima, pre demokratskih promena? Nikolić odgovara negativno i tvrdi da je samo složeniji u odnosu na doba kada je šverc akciznih roba bio jedna od osnovnih aktivnosti države potpomognute ljudima sa one strane zakona:

„Okolnosti odnosno uslovi u okruženju su se promenili. Posle ukidanja ekonomskog embarga, imate vraćanje na one klasične šeme interesovanja organizovanog kriminala – trgovina drogom, trgovina ljudima. Što se tiče šverca cigareta, rasprodajom duvanske industrije u Srbiji i liberalizovanim uvozom cigareta, to tržište je vremenom odumiralo. Sada se ide na velike zahvate vezane za privatizaciju, privilegovane informacije i tako dalje.“


Zaštitnici u vlasti

Definicija organizovanog kriminala govori da je on povezan i sa delovima državnog sistema, objašnjava Nikolić, tako da kriminalci, kako bi radili poslove koji donose najveću zaradu, stalno žele da pronađu zaštitnike u vlasti:

„Uvek nastoje da pronađu zaštitnike u vlasti, sve do ministara i do premijera ako mogu. Imamo tzv. gangove ili banke, te ,žestoke momke‘ iz Rakovice, Zemuna, Novog Beograda i tako dalje, koji se međusobno bore za prevlast. To su profesionalne lopuže i kriminalci koji se bave delovima zanimljivim za organizovani kriminal, međutim organizovani kriminal ne možete da imate ako on nije u sprezi sa državnim institucijama. Oni su sindikalno organizovani. Ne znači da kriminalci koje mi viđamo i koje policija uhvati s vremena na vreme, znaju ko su im gazde, ko je mozak, ko odlučuje šta je atraktivno, koja je cena i tako dalje. Ne čudi me, po onome što se vidi, da u svim zemljama u okruženju, pa i kod nas imamo još tragova takvih zaštitnika.“

Ono što je deo ove priče, a posebno je veliki problem, je korupcija. Bogoljub Milosavljević, stručnjak za pitanja kriminala i profesor prava na Beogradskom univerzitetu, kaže za naš radio da na nju prvo treba udariti:

Organizovani kriminal konstantno menja svoje oblike delovanja, prilagođava se promenama u društvenoj strukturi. Teško je reći koji je deo vlasti najviše podložan korupciji, ali je očigledno da korupcija ima previše svuda, što stvara jednu veoma pogodnu bazu za delovanje organizovanog kriminala.“

Pravosuđe u svakom slučaju ne može samo da se obračuna sa organizovanim kriminalom, smatra Milosavljević, jer je ono samo jedna od poluga u toj bitci:

„Pre pravosuđa moraju biti dobro osposobljeni organi otkrivanja i gonjenja. Pravosuđe se pojavljuje tek u završnoj fazi. Međutim, simptomatično je da kod nas pravosuđe nije dovoljno osposobljeno da brzo i efikasno deluje. Morao bi ceo taj sistem tih organa da bude dobro ukomponovan, da bolje deluje i onda bi se postizalo i više rezultata.“

Razlog uglavnom neuspešne borbe protiv organizovanog kriminala jednostavno je interes, tvrdi profesor Zlatko Nikolić, jer da njega nema, ne bi bilo ni ovog problema:

„Atribut vlasti podrazumeva i neku korisnu malverzaciju. A od toga do upadanja u mrežu organizovanih kriminalaca nije daleko. Tako da ne možete imati sto posto imunu vladu i imune činovnike vlade, policajce i ostale, a da neko od njih – ne svi – ne upadnu u marketinški pristup organizovanih kriminalaca, koji stalno nastoje da imaju svog čoveka. Što to nije rešeno, to je i pitanje želje za rešavanjem. Isto tako, to nije baš tako jednostavno i moguće rešiti. Taj kriminal se ne bi zvao organizovanim kad bi to bilo tako jednostavno – ugasite svetlo i završena priča. Tu su u pitanju ogromni novci, od kojih se vrti glava i onima koji su na bilo kojoj poziciji u vlasti.“


Oni se nisu delili politički, nacionalno, etnički. Tamo i dalje vlada ,bratstvo i jedinstvo Tamo gdje je novac, tamo nemate nacionalne mirise i boje, tamo nemate tog lokalnog kolorita. Tamo je interes i poverenje jednih u druge glavno. Posledicu gubljenja poverenja možete pročitati u crnim hronikama.
Stara je tvrdnja da organizovani kriminal ne poznaje granice. To pogotovu vazi, kako kaže Nikolić, za zemlje Balkana, Hrvatsku, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Makedoniju, čiji kriminalci saradnju nikada nisu ni prekidali:

„Oni se nisu delili politički, nacionalno, etnički. Tamo i dalje vlada ,bratstvo i jedinstvo‘. Tamo gdje je novac, tamo nemate nacionalne mirise i boje, tamo nemate tog lokalnog kolorita. Tamo je interes i poverenje jednih u druge glavno. Posledicu gubljenja poverenja možete pročitati u crnim hronikama. Ta uvezanost je iznuđena ne samo ranijim suživotom u zajedničkoj državi, već i zbog relativno malog prostora. Ovaj prostor je atraktivan i za rusku mafiju i za napuljsku Kamoru, koje bi to preuzele da ovdje nema tih domaćih igrača, a koji su zbog toga udruženi jer su zajedno jači.“

Iako su kriminalci udruženi našli svoj interes, po mišljenju Bogoljuba Milosavljevića, zajedničkim snagama im se može stati na put:

„U tim nekim političkim nesnalaženjima, u nedovoljnoj političkoj saradnji, stvara se prostor gde i policija i drugi organi ponekad slabo sarađuju. Tek jačanjem te saradnje će moći da se čini nešto ozbilnije i delotvornije na ovom polju.“

Iako organizovani kriminal nikada ne može biti uništen, jer glad za novcem je večna, profesor Zlatko Nikolić zaključuje da je njegovo suzbijanje na podnošljivu meru ipak moguće:

„Ako ništa drugo, onda zbog imidža u Evropi će se ići na čišćenje sopstvenih redova. Ali dok to ne postane borba protiv korupcije i tako dalje u sopstvenim redovima, kod svih stranaka, kod svih nivoa vlasti, u ovoj priči ćemo i dalje imati šta da kažemo.“


BOSNA I HERCEGOVINA

Sarajevo
Procjene govore da je nivo organiziranog kriminala u Bosni i Hercegovini na nivou prosjeka i drugih evropskih država, možda i nekoliko procenata manje nego u razvijenijim državama. Suštinski problem međutim leži u neefikasnom pravosuđu i policiji koja je organizovana u 15 različitih policijskih tijela, te uskoj povezanosti vlasti i kriminalnih grupa širom zemlje.

Kako mreža organizovanog kriminala ne poznaje državne, ni etničke granice, tako bi i policija u regionu morala sarađivati i djelovati zajedno, što se pokazalo efikasnim u nekoliko uspješno okončanih akcija.

BiH je i dalje tranzitna zemlja zbog činjenice da ima dugu granicu, koju je tehnički i dalje teško kontrolisati. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, „balkanskom ženskom rutom“ za nelegalnu trgovinu ljudima, do sada je prošlo, više od 250.000 žena, od kojih je značajan procenat zadržan u BiH.

Portparol Policijske misije EU Slađana Lizdek podsjeća da je u samo nekoliko zajedničkih akcija proteklih mjeseci policije i tužilaštava, u regionu razbijeno više međunarodnih kriminalnih grupa. Više destina osoba je uhapšeno i zaplijenjeno nekoliko stotina kilograma narkotika:


Za razliku od većine drugih zemalja Evrope, pa i regiona, BiH se izdvaja po broju osumnjičenih, optuženih i osuđenih visokopozicioniranih državnih funkcionera za kriminal svih vrsta.
„Kao primjer možemo navesti policijsku operaciju ,Leotar‘, koja je rezultirala slamanjem internacionalnog lanca trgovine drogom. Tu policijsku operaciju su zajednički sprovele policije BiH, Crne Gore i Hrvatske. Policija je uhapsila ukupno 57 osoba i oduzela veliku količinu droge. Nedavno su policije BiH i Crne Gore sprovele zajedničku policijsku operaciju koja je bila usmjerena na slamanje lanca auto-mafije. U novembru prošle godine, na teritoriji Republike Srpske, Hrvatske i Grčke, policija je uhapsila devet osoba i oduzela 160 kilograma kokaina u vrijednosti od 11 miliona eura.“

Za razliku od većine drugih zemalja Evrope, pa i regiona, BiH se izdvaja po broju osumnjičenih, optuženih i osuđenih visokopozicioniranih državnih funkcionera za kriminal svih vrsta. Primjeri su brojni: Dragan Čović – lider Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i nekadašnji član državnog Predsjedništva – osuđen na pet godina zatvora, ali je u apelacionom postupku oslobođen, Mirko Sarović iz Srpske demokratske stranke (SDS) je iz Predsjedništva smijenjen upravo zbog optužbi za organizovani kriminal, ali je u pokrenutom postupku oslobođen, kao i Edhem Bičakčić, nekadašnji premijer Federacije BiH. Mato Tadić, bivši predsjednik Ustavnog suda BiH, takođe je sjedio na optuženičkoj klupi.

Sve ovo pokazuje koliko je bosanskohercegovačko pravosuđe nemoćno, a korupcija i kriminal ušli u sve strukture i nivoe države, ističe direktor Biroa za humanitarna pitanja Žarko Papić:

„Bosna i Hercegovina je jedina zemlja na svijetu koja je uspjela da u relativno kratkom vremenskom periodu, u tih desetak godina, ima tri šefa države umiješana u kriminal. Jelavić je osuđen, ali je u bijegu. Čović je u to vrijeme bio suđen i nakon toga oslobođen. Treći je Mirko Šarović. Ako su šefovi države takvi, onda možete zamisliti kakva je situacija na nižim nivoima. Ja mislim – ali to je sada opet moje mišljenje – da je reforma pravosuđa u BiH rađena na način koji nije najpametniji; sudstvo nije zdravo. Međunarodne organizacije, posebno Ured visokog predstavnika (OHR), imaju ogroman politički uticaj na sudstvo. Sudstvo, dakle, očigledno nije u stanju s tim da se nosi.“


Milijarde dolara međunarodne pomoći

Papić dodaje da se organizovani kriminal, Bosnom i Hercegovinom počeo širiti s početkom rata, a još i više nakon njega, kada je počela stizati međunarodna pomoć koja se danas mjeri preko 100 milijardi dolara:

„Procjene o donacijama, koje smo radili za period 1996-2003, bile su između 40 i 60 milijardi dolara. Na to dolaze troškovi međunarodnog vojnog prisustva u BiH, od IFOR-a preko SFOR-a do EUFOR-a. Tako da ta suma uveliko prelazi 100 milijardi dolara. Uostalom, BiH je po glavi stanovnika primila najviše donacija u istoriji. To je podatak iz međunarodnih izvora. Problem je u tome što ne postoji precizna evidencija tih donacija. Pitanje koje se ne tiče samo korupcije, organizovanog kriminala, već se tiče i suštine i karaktera međunarodne politike i podrške, jeste – zašto s toliko donacija, Bosna i Hercegovina tek nakon 12 godina dostiže nivo ekonomskog razvoja i društvenog proizvoda iz posljednje predratne godine?“

Bosanskohercegovačke vlasti su proteklih godina, uz veliki pritisak međunarodne zajednice, uspjele napraviti dvije državne obavještajno-sigurnosne agencije, ali je policija ostala zarobljena u granicama entiteta odnosno kantona. Rezultati rada su slabi, jer ne postoji koordinacija i uvezanost sistema, procjenjuju analitičari. U državnom Ministarstvu bezbjednosti međutim ističu da je za uspješnu borbu protiv organizovanog kriminala potrebno vrijeme i obučeni ljudi. Zamjenik ministra bezbjednosti BiH Mijo Krešić kaže:

„Mnoge agencije u BiH su jako mlade, prošlo je malo vremena od njihovog uspostavljanja. Pet godina je previše kratak vremenski period da bi se moglo precizno utvrditi da li je agencija osposobljena, da li je spremna, da li može odgovoriti na sve izazove. Međutim, svakako bi bolja koordinacija unutar tih agencija pridonijela da rezultati koje agencije postižu budu bolji.“

Dok su se kriminalci svih vjera i nacija odmah po okončanju rata uvezali i poklonili povjerenje jedni drugima, a neki veze nisu nikada ni prekidali, Krešić smatra kako policija, razdvojena entitetskim i kantonalnim granicama u BiH, jedna drugoj uvijek baš i ne vjeruje:

„BiH je zemlja koja je prije 13 godina izašla iz rata, tokom kojeg je veliki broj njenih stanovnika bio na suprotstavljenim stranama i to treba nadići. Evidentno je da se to povjerenje izgrađuje sporo. U ovom trenutku je na jako niskoj razini. Sam način ustrojstva BiH, način na koji je postavljen policijski sustav, govori u tom pravcu – da se povjerenje sa jednog, političkog polja prenosi i na sva ostala. Povjerenje među konstitutivnim narodima se reflektira na sve razine i sve sfere života. To je evidentno.“

Treba dodati da još nikada nisu riješena ubistva zamjenika ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara, zamjenika nekadašnje bošnjačke obavještajne službe Nedžada Ugljena, nekoliko visokih policijskih zvaničnika u Republici Srpskoj, između ostalog Ljubiše Savić Mauzera, Srđana Kneževića, te destine drugih ubistava među kojima su i ubistva nekih privrednika. Takođe, bosanskohercegovačke vlasti nikada nisu uspjele napraviti politički dogovor i krenuti u organizovanu borbu protiv mafije i kriminala, kako su svojevremeno učinile neke uzemlje u susjedstvu. Možda jer bi za takav dogovor trebala počistiti prije svega svoje redove.

CRNA GORA

Podgorica
Organizovani kriminal je planetarno zlo koje je u regionu bivše Jugoslavije, koja se raspala u ratovima devedesetih godina, našao naročito pogodno tle za svoj razvoj. Crna Gora je, poput ostalih zemalja u okruženju, pogođena ovom pojavom. Potreba borbe protiv ovog fenomena je naročito aktuelizovana posljednjih godina, kada konstantno, sa raznih međunarodnih adresa, stižu upozorenja o potrebi iskorjenjivanja korupcije i organizovanog kriminala. Crna Gora je, još prije izvjesnog vremena, i zvanično počela borbu protiv ove pojave, ali se učinak različito ocjenjuje. Opozicija i dio nevladinog sektora nijesu zadovoljni dosadašnjim rezultatima, dok u vlasti kažu da su postignuti značajni rezultati.

Predrag Sekulić, direktor vladajuće Demokratske partije socijalista, kaže da je za maksimalan učinak neophodna zajednička borba svih država u regionu:

„Organizovani kriminal je nešto što je zlo današnjice i nešto što je očito, nakon svih ratova koji su vođeni devedesetih godina, dio našeg regiona. Što se tiče Crne Gore, najvažnije je to da se država otvoreno postavila organizovanom kriminalu, prije svega kroz zakonske projekte. Naš Krivični zakon je donesen prije nešto više od godinu i po dana, odmah nakon sticanja nezavisnosti. Sve ono što je urađeno u samom sistemu pravosuđa daje nam za pravo da kažemo da su postignuti dosta dobri rezultati. Ali naravno – kažem još jedanput – ukoliko nema zajedničke borbe u čitavom regionu, ne možemo govoriti o dobrim rezultatima. Isto kao što kriminalci u regionu sarađuju bez granica, nadam se da će i pravosudni i policijski organi u regionu da sarađuju bez granica. Nadam se da će situacija iz dana u dan biti sve bolja i bolja.“


Pojedinci koji su na vrhu strukture organizovanog kriminala imaju vrlo razvijene i snažne veze, građene dugo godina, sa strukturama vlasti u svim našim državama. Čak ću se usuditi da kažem i sa pojedinim opozicionim političkim partijama u pojedinim državama – finansiraju njihov rad.
Član Nacionalne komisije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala i direktor Mreže za afirmaciju nevladinog sektora, Vanja Ćalović, kaže da je važna stvar koja je karakteristična za cijeli region, pa i za Crnu Goru, zbog koje se struktura ovdašnjeg organizovanog kriminala i načina na koji on funcioniše, razlikuje od kriminalnih struktura koje funkcionišu u drugim dijelovima svijeta, to da je čine ljudi koji su stvorili svoje mreže još u ratnom periodu, a koje i danas koriste i pomoću kojih su doprli i do zemalja Evropske unije i zemalja istoka:

„Ti kanali su ranije korišćeni za druge svrhe, poput kupovine oružja, a danas za oružje, drogu i krijumčarenje ljudi. Pojedinci koji su na vrhu strukture organizovanog kriminala imaju vrlo razvijene i snažne veze, građene dugo godina, sa strukturama vlasti u svim našim državama. Čak ću se usuditi da kažem i sa pojedinim opozicionim političkim partijama u pojedinim državama – finansiraju njihov rad. To im omogućava da se duboko infiltriraju u sistem. Na taj način, ne samo legalizuju svoj kapital, nego održavaju uticaj odnosno obezbjeđuju si uslove da obavljaju posao nesmetano. Tendencija je na nivou regiona, pa i u Crnoj Gori, da oni svoje interese pokušavaju polako da stave u zakone i da ono što je do sada bilo nezakonito i nelegalno legalizuju. Žele da legalizuju svoje monopole tako što bi se usvojili oni zakoni koji će im to garantovati. Na taj način se žele zaštiti od eventualne konkurencije nekih stranih investitora koji bi došli sa nekim drugačijim interesima u našu zemlju i zaista doprinijeli razvoju.“

Nebojša Medojević, predsjednik opozicionog Pokreta za promjene, koji se fenomenom organizovanog kriminala bavio još u periodu svojih aktivnosti u okviru nevladinog sektora, kaže da Crna Gora ima ozbiljan problem jer ne postoji sinhronizovana državna akcija za razbijanje najkrupnijih centara organizovanog kriminala. Medojević kaže da je organizovani kriminal široka pojava koja je slična u cijelom regionu, ali i šire:

„To je sve povezano. Kada govorimo o ovako moćnim i opasnim narko kartelima, koji prenose tolike količine droge, radi se o globalnom organizovanom kriminalu. Po procjenama policijskih organizacija, ukupna vrijednost narkotika koji se švercuju u zapadnu Evropu je oko 400 milijardi dolara godišnje. Oko 25 posto od toga iznosa prolazi preko Crne Gore i Srbije. Znači, radi se o nevjerovano moćnom i opasnom kartelu. To sigurno neće biti dobro za sigurnost i stabilnost u Crnoj Gori i biće veliki problem za Crnu Goru na putu ka Evropskoj uniji.“

Iako je borba protiv organizovanog kriminala već duže vrijeme aktuelna tema u Crnoj Gori, do sada nije bilo spektakularnih rezultata. Vanja Ćalović kaže da za to postoji više razloga. Prvi je nereformisana policija i Agencija za nacionalnu bezbjednost:

„Još jedan veliki problem je svakako kapacitet institucija. Institucije nisu u stanju da koriste mehanizme koje im daje zakon. A poseban problem je to da im se kroz određena zakonska rješenja te mogućnosti sužavaju. Recimo kada govorimo o pranju novca, gotovo im je nemoguće da dokažu da neko pere novac kroz bilo koji od poslova, jer im to onemogućava zakonska regulativa. Na kraju se postavlja pitanje političke volje. Imajući u vodu da su ti pojedinci, pogotovo oni moćni i uticajni, koji su na vrhu klanova, povezani sa strukturama vlasti – ne samo u Crnoj Gori nego nažalost i na nivou regiona – vrlo je teško očekivati od policije da postigne konkretne rezultate kada je svjesna da nema političku podršku za takve akcije.“

Predstavnici vlasti odbacuju optužbe da ne postoji politička volja da se država obračuna sa organizovanim kriminalom. Predrag Sekulić, direktor vladajuće DPS:

„Ta primjedba apsolutno ne stoji. Politička volja postoji, mi smo to u više navrata jasno saopštili To se pokazuje i kroz konkretne stvari koje su urađene, kroz Specijalno tužilaštvo, ali i kroz rezultate na planu borbe protiv kriminala i protiv organizovanog kriminala.“

XS
SM
MD
LG