Dostupni linkovi

Niko ne ostaje na vlasti na Balkanu tako dugo, čak dvije decenije, a da nije dokazao da se zna prilagoditi kako vjetar puše i da nije uspio sam sebe mijenjati. Crnogorski premijer Milo Đukanović je čovjek koji je to uspio.

"Oni su mladi, pametni i nose džempere!" - bio je najčešći način kako su građani Crne Gore, i ne samo Crne Gore, opisivali generaciju mladih komunista koji su preuzimali vlast 1988-e godine za vrijeme takozvane "anti-birokratske revolucije". Tito je umro osam godina ranije ali je stara generacija komunista, sa sivim odijelima i tamnim kravatama, još uvijek bila na vlasti.

Đukanović je postao lice te generacije. Postao je premijer 1991-e u svojoj 29-oj godini! Bila je to prva plaća koju je ikada primio!!?? Od tada, bio je premijer Crne Gore u pet mandata (1991-93, 1993-96, 1996-98, 2003-06 i ponovo od veljače ove godine) i jednom predsjednik države. Vlast je bila tamo gdje je bio Đukanović, gdje god bio. Ali, sve to vrijeme on je vodio Crnu Goru kroz burna vremena bez ijedne strateške greške.

Na početku je bio blizak suradnik Slobodana Miloševića. 1991-e je branio napad na Hrvatsku koju je vodila JNA i crnogorske snage su učestvovale u okupaciji i bombardiranju starog grada i luke Dubrovnika. "Nikad više neću igrati šah!" - izjavio je aludirajući na hrvatsku šahovnicu. Ali, Đukanović je bio prvi koji je shvatio kuda Miloševićeva politika ide, i prvi iz njegovog kruga koji je shvatio da je Miloševićevo vrijeme prošlo. U prvoj zgodnoj prilici, 1998-e godine, odbacio je Miloševića i postao prozapadni reformista iako je Crna Gora ostala u uniji sa Srbijom. Milošević je pokušao upotrijebiti vojsku da ga skine sa vlasti ali je Đukanović bio mudriji - imao je policiju, i Milošević nije uspio.

Slijedeće godine su došli napadi NATO pakta protiv Srbije i tada Đukanović donosi još jednu tešku stratešku odluku. "To nije naš rat!" - objavio je i otvorio granice za tisuće Albanaca koji su protjerivani sa Kosova i, takođe, prihvatio u Crnu Goru Miloševićeve političke protivnike. Milošević je prijetio i galamio ali je, po riječima jednog od balkanskih eksperata, Miše Glenija, "Crnogorac ostao hladnokrvan i hrabar!" Nagrada je stigla u podršci od Evropskeunije i SAD.

Onda je Đukanović shvatio da Milošević pokušava da riješi ekonomske probleme štampanjem bezvrijednog novca bez znanja Crne Gore! Tada je uveo njemačku marku kao crnogorsku valutu, a kad je marka zamijenjena evropskom valutom, euro je, automatski, postao crnogorsko sredstvo plaćanja. Tako je Crna Gora postala jedina država koja je postala dio evropskog financijskog sistema a da nije bila ni počela pregovore sa Evropskom unijom.

Ubrzo nakon što je prekinuo sa Miloševićem u italijanskom tisku (neki kažu ne slučajno istovremeno) su počeli napisi o Đukanoviću kao mafijašu koji švercuje cigarete i bavi se pranjem novca. Crna Gora je u svakodnevnom riječniku bila predmet šale: "Ako ne znaš gdje je tvoje ukradeno auto - otiđi u Crnu Goru!" U Italiji je počela istraga ali je Đukanović stalno ponavljao da je nevin te da su motivi protiv njega političke, a ne zakonske, prirode. Italijanski tužilac je konačno odbacio optužnicu i Đukanović je bio moralni pobjednik.

Kao i drugi politički lideri bivše Jugoslavije želio je neovisnost. U njegovom slučaju to je opredjeljenje bilo motivirano potrebom da se distancira od Miloševića i njegove samouništavajuće politike, bilo je to prije bjekstvo od Miloševića nego velika želja za neovisnošću. Stoga se u svojoj politici fokusirao radije na pitranje "kada i kako" neovisnost, neko "da li" neovisnost.

Neki smatraju da je morao odlučnije krenuti u neovisnost za vrijeme NATO napada na Srbiji ili odmah nakon toga. "Bio sam svjestan da moram preuzeti taj rizik" - rekao je kasnije o odluci da ipak krene tim putem sporije – "Ali, moralo se biti vrlo oprezan. To je značilo da se nije smio učiniti ni polukorak viška koji bi izazvao Miloševića. Kako je vrijeme odmicalo, njegova se vlast smanjivala, a šanse da se Crna Gora spasi povećavale. Moje opredjeljenje - da se u proces neovisnosti krene sporije sa povremenim iskoracima ali sa željom da se izbjegne sukob te da se do neovinsosti dođe bez žrtava - se pokazalo uspješnim."

Na početku, EU se suprostavila crnogorskim ambicijama za neovisnost. 1992-e godine. Prvi čovjek EU za spoljnu politiku, Havijer Solana, je vršio snažan pritisak da Crna Gora ostane u zajedničkoj državi. Đukanović je morao pristati da suspendira ambicije za neovisnost na tri godine. Tri godine kasnije, 2005-e, EU postavlja gotovo nemoguć uvjet - 55% građana Crne Gore se mora izjasniti za neovisnost da bi EU priznala Crnu Goru! Mnogi promatrači, uključujući i neke unutar EU, su smatrali nemogućim postići takav rezultat ali je Đukanović uspio. 21-og svibnja 2006-e 55,5% građana Crne Gore je glasalo za neovisnost, svega 2.000 građana više od minimuma. Crna Gora je proglasila neovisnost 3-eg lipnja iste godine i priznanje je brzo uslijedilo.

Prošlog tjedna Đukanović je povukao još jedan strateški gambit koji se pokazao mudrim baš kao i oni prethodni - 9-og listopada Crna Gora je priznala Kosovo. Bio je sasvim jasan da je priznanje preduvjet da Crna Gora udje u NATO i EU te da bi neuspjeh u tome ugrozilo crnogorske interese. Zvanična Srbija je odgovorila diplomatski i politički, ali su radikalni nacionalisti iz Srbije i Srpska pravoslavna crkva ohrabrivali proteste u Podgorici.

Na trgu u Podgorici se sakupilo oko 8.000 građana čiji je protest završio nasiljem koji su izazvali demonstranti, oko 30-ak ljudi, mahom novinara i policajaca, je povrijeđeno. Protest je tako sam sebe ugušio. Drugi je protest bio zakazan za 16-i dan listopada ali je završio štrajkom glađu jednog opozicionog lidera. Tako srpski radikalni nacionalisti nisu uspjeli izazvati novi sukob u Crnoj Gori, a Đukanović je dobio još jedan gambit.

Tako se točak okrenuo za 360 stupnjeva. Kada je Đukanović došao na vlast 1988-e godine u "anti-birokratskoj revoluciji", kada su Kosovari tražili neovisnost on je bio protiv toga i podržavao je Miloševića. Danas, Đukanović je umirio proteste u Crnoj Gori protiv priznanja neovisnosti Kosova. Isto je tako počeo karijeru kao komunista, a danas zagovara totalnu liberalizaciju i privatizaciju. Na početku je podržio Miloševićeve ratove na Balkanu, ali je kasnije bio prvi koji se odrekao te pozicije i prvi koji je zatražio oprost. Ohrabrio je dolazak ruskog kapitala u Crnu Goru, a istovremeno je fosirao jake veze sa Evropskom unijom i Sjedinjenim Državama.

Nema primjera u postkomunističkoj Evropi da jedan politilčki lider dominira političkim životom svoje zemlje tako dugo kao Milo Đukanović. Postoje optužbe o nepotizmu i skrivenim vezama sa tajkunima, neki idu još i dalje tvrdeći da je on u stvari najveći tajkun ali niko nije uspio dokazati ništa od takvih optužbi. Njegovi kritičari tvrde da on nikad nije ni imao nikakvu ideologiju osim one da ostane na vlasti i da postane što bogatiji. Možda, ali on je proveo Crnu Goru tokom ove dvije decenije kroz teška vremena i to bez nasilja!

On je moderni državnik, ima svoj "facebook" stranicu na Internetu i lako možete postati njegov internetski "prijatelj". Dominira u svakom pogledu pa i fizički - visok je gotovo dva metra, šartmantan je i inteligentan, mnoge dame uzdišu za njim. Iako je dokazao hladnokrvnost on je ipak Balkanac vruće krvi, osobina koja nije strana vođama na tom prostoru.

Gotovo mi se čini da ga je prigrlio onaj slogan koji se vrti na CNN: "Crna Gora - divlja ljepota!" ("Montenegro - the wild beauty!")

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG