Na haškom suđenju hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču svjedočio je još jedan pripadnik UN-a koji je hrvatske snage, također, optužio za granatiranje civilnih ciljeva, te pljačkanje i paljenje srpske imovine.
Murray Dawes, civilni pripadnik UN-ovih snaga, tijekom akcije Oluja, početkom kolovoza 95., u Kninu nije vidio puno srpskih vojnika i teškog naoružanja, nego uglavnom žene i djecu. Prema njegovom svjedočenju, sam centar nije bio ciljan od Hrvatske vojske, nego predgrađa, gdje je i on lakše ranjen u ruku. Dawes je od nekog čuo kako je i kninska škola bila potpuno razrušena. Nakon što se napad stišao i UN-ovo osoblje krenulo u obilazak područja, svjedok Dawes je vidio pljačkanje srpske imovine. Njegova izjava riječima sudske prevoditeljice:
„Da je 6. u Kninu pljačkanje, čini se, bilo organizirano i sustavno jer su vojnici HV razdvajali dragocijenosti, odvajali su dragocjene stvari, predmete, kako bi ih kasnije ukrcavali na vojne kamione.“
Prema svjedokovim riječima, paljenje srpskih kuća bilo je, također, sistematsko, čemu je svjedočio vozeći se od Drniša prema Kninu, gdje su uz cijelu cestu gorjele kuće. Jedino se, kaže, nisu palile one označene kao hrvatske.
Tijekom unakrsnog ispitivanja branitelj generala Gotovine Gregori Kiho pokušao je sugerirati kako su hrvatski vojnici uzimali imovinu i opremu iz vojnih objekata u Kninu, a ne pljačkali iz civilnih. Dijalog svjedoka i branitelja Kihoa riječima sudske prevoditeljice:
Pitanje: A znate da su imali sjedište u centru grada, mislim na vojsku Krajine, je li tako?
Odgovor: Pa znao sam da je vlada bila u centru grada.
Pitanje: Bilo bi, također, logično na temelju onog što ste vi vidjeli da bi HV uzimao stvari iz te lokacije?
Odgovor: Da.
Pitanje: Pa onda ćete se, gospodine, složiti sa mnom da bi bilo logično da bi HV ulazila u sve što je potencijalno bilo vojni objekt u Kninu kako bi od tamo uzelo predmete za vlastite potrebe?
Odgovor: Pa to je logično.
Iako je potvrdio neke navode obrane, svjedok je ostao kod tvrdnje kako je osobno vidio iznošenje televizora, radija i ostale tehnike i iz civilnih objekata. Tijekom unakrsnog ispitivanja branitelj Kiho je suočio svjedoka sa njegovom drugom izjavom, datom istražiteljima tužiteljstva u travnju ove godine - da je Knin nakon napada Hrvatske vojske izledao puno bolje nego što je UN-ovo osoblje očekivalo tijekom napada. Branitelj Kihoe zato je upitao:
„Da li mislite da ste pogriješili, da HV zapravo nije ciljao civile?
Odgovor: Ne znam da li sam to zaista rekao. Znam da je rat bio u tijeku i da su Hrvati pokušali ponovo osvojiti svoj teritorij. Bio sam iznenađen kada je nestalo dima, kada je pala prašina da vidim da grad izgleda, zapravo, puno bolje nego što smo mislili da će izgledati ujutro 4. kolovoza.
Pitanje: Dakle, da li možemo reći da ste došli do zaključka da zapravo HV nije ciljao civile? Da li je to zaključak do kojeg možete doći?
Odgovor: Ja se ne sjećam da sam došao do tog zaključka.
Pitanje: A da li biste danas došli do tog zaključka?
Odgovor: Ne.
Svjedok Dawes ostao je kod svojih izjava o gađanju civilnih meta, nakon čega mu je branitelj Kiho pokazao slike i video zapise gotovo neoštećene kninske škole za koju je svjedok čuo od nekog UN-ovca da je potpuno razrušena. Nakon što je svjedok konstatirao da je očito informacija o totalno uništenoj školi pretjerana, branitelj Kiho ga je dalje upitao jesu li i druge izjave pripadnika UN-a o zbivanjima tijekom i nakon Oluje bile pretjerane. No, predsjedavajući sudac Alfons Orie zabranio je to pitanje na koje, kako je rekao, svjedok ne može odgovoriti nego samo o njemu spekulirati.
Budući da obrane generala Markača i Čermaka nisu imale pitanja za Dawesa, tužiteljstvo je kao sljedećeg svjedoka izvelo Williama Haydena, još jednog pripadnika međunarodnih promatrača koji je u svojoj početnoj izjavi potvrdio optužbe prethodnih UN-ovih svjedoka o nezakonitom ponašanju pripadnika Hrvatske vojske tijekom i nakon akcije Oluja, odnosno sistematskoj pljački i uništavanju srpske imovine.
Nova blamaža hrvatskog pravosuđa
Autor: Enis Zebić
Hrvatsko pravosuđe je na zadarskom suđenju košarkaškom treneru Ernestu Rađenu za ratne zločine u Škabrnji 1991. godine doživjelo još jednu blamažu. Čovjek koji je proveo 550 dana u pritvoru oslobođen je zbog nedostatka dokaza. Pravu istinu o zločinu u Škabrnji i drugim zločinima nad Hrvatima za vrijeme samoproglašene „Krajine“ znaju pripadnici obavještajnih struktura koji su sada u Srbiji, kažu naši sugovornici.
Hrvatski Srbin Ernest Rađen, nekadašnji trener solunskog košarkaškog kluba „Aris“, oslobođen je optužbe za ratne zločine nad hrvatskim civilima u selu Škabrnja ujesen 1991. godine. Od zahtjeva grčkim vlastima za izručenjem do jučer, on je u pritvoru u Grčkoj i Hrvatskoj proveo ukupno 550 dana, i nije mu jasno što se to sa njim dešavalo:
„Ja sam se čudio od prvog dana zbog čega sam u ovoj situaciji u kojoj jesam, jer smatram da - kad sam bio nasilno mobiliziran od strane JNA - izuzetno puno pomagao hrvatskim civilima u Benkovu i benovačkom području.“
Ernest Rađen
„U toku te akcije iz štaba 9. korpusa general Ratko Mladić i interesira se kako teče ta operacija. Ujutro oko 9 zove i to je zapisano. I umjesto da Državno odvjetništvo goni jednog Ratka Mladića ili nekakvog Tolimira, koji je u korpusu bio šef takozvane bezbjednosti za tu cijelu akciju u kojoj je dopušteno da se ubija civile, oni nađu „Pedra“ u ličnosti moga klijenta. To je škandal nad škandalima!“
Rađenu je na kraju optužnica prekvalificirana u oružanu pobunu za što je, nakon 550 dana pritvora, oslobođen po zakonu o oprostu (amnestiji). Voditelj besplatne pravne pomoći u Srpskom demokratskom forumu Nedjeljko Grozdanić kaže za naš radio da se s takvom praksom prestalo 2000. godine:
„Svi su ti slučajevi starijeg datuma – 1998., 1999., 2000. Bio je značajan broj takvih slučajeva. Čak su neki proveli i po godinu, godinu i po u zatvoru i posle toga su pušteni s obrazloženjem da to potpada pod amnestiju.“
Dvije su osobe do sada završile u zatvoru zbog zločina u Škabrnji - jedna medicinska sestra za koju su svjedoci tvrdili da je ubila jednu osobu, i jedan pripadnik srpske paravojske za kojeg čak nije sa sigurnošću dokazano da je tog dana bio u selu. Rađen je trebao biti treći. Glasnogovornik Srpskog demokratskog foruma Igor Palija podsjeća u izjavi za naš radio kako su i prije upozoravali da je ovaj slučaj u najmanju ruku „tanak“:
„Interes Srba u Hrvatskoj je kažnjavanje svih počinitelja ratnih zločina sa srpske strane, kojih je, nažalost, bilo puno. Na taj način skinula bi se stigma sa cijeloga naroda, pravda bi bila zadovoljena i građane bi se suočilo sa prošlošću. Ali, moram sa žaljenjem konstatirati kako u Hrvatskoj ne postoji politička volja da se ratni zločini svedu na razinu individualne krivnje, već se i dalje manipulira ovim pitanjima u cilju diskreditacije i diskvalifikacije cijele etničke skupine, pa u tom svjetlu mi promatramo i ovaj slučaj Rađen.“
Škabrnja nije jedina lokacija ratnih zločina nad Hrvatima za koju odgovorni nisu završili u zatvoru, niti se znaju točni počinitelji. Ne može se očekivati da će ovaj ili onaj pojedinac doći i kazati kako je taj i taj ubio 40 ljudi primjerice u Škabrnji, kaže Palija:
„Prije svega, mora biti kvalitetnija suradnja tužilaštava Srbije i Hrvatske. Sigurno da u Srbiji postoje strukture koje su djelovale na području Republike Hrvatske kroz obavještajne službe 1991. - 1995. i te strukture sigurno znaju kroz pisane tragove ili kroz javno izgovorenu riječ tko je sudjelovao u zločinima, tko ih je naređivao itd.“
Vučurević optužen tek nakon 17 godina
Autor: Goran Vežić
Sedamnaest godina poslije napada na Dubrovnik i dubrovačko područje, Županijsko državno odvjetništvo u tom gradu podiglo je optužnicu protiv ratnog čelnika Trebinja, danas 72-godišnjeg Božidara Vučurevića. Građani Dubrovnika se nadaju izvršenju pravde, premda su skeptični jer, iako je Vučurević svega 20 kilometara od Dubrovnika, hrvatsko i bh. pravosuđe - kad je u pitanju izručenje optuženih i osuđenih - miljama su daleko.
Široj javnosti danas malo znači ime Andre Domiškovića iz Orašca u Dubrovačkom primorju, ali itekako znači njegovoj djeci. Za njim je ostalo petero siročadi potkraj rata - 13. travnja 1995. godine - kad je iz istočne Hercegovine ispaljeno 30 granata na Konavle i Dubrovačko primorje i jedna je usmrtila Andru Domiškovića.
Iste večeri, s grčkog putničkog broda „La Palma“, poslan je teleks u Dubrovnik kojim je, zbog trebinjskih granata, otkazan posjet broda koji je trebao, kao nekakva prva turistička lasta, nagovijestiti bolja dubrovačka ljeta. Šest dana kasnije se otvarao dio obnovljene aerodromske zgrade u Ćilipima i baš u momentu dok je hrvatski premijer Nikica Valentić govorio na svečanosti, upriličenoj tim povodom, u riječ mu je upala granata koja je pala odmah uz pistu aerodroma u trenutku dok je tamo bilo tisuću ljudi.
„Svaki put u ovo vrijeme se na to podsjetimo kad otvorimo novine i vidimo smrtovnice tih mladića.“
Božidar Vučurević je konačno optužen za ratni zločin nad gradom Dubrovnikom i njegovim stanovnicima. Kad sam ga neposredno pred napad na Dubrovačko područje pitao hoće li do toga doći, rekao mi je da Trebinjci nikad Dubrovnik neće napasti, ali ako viša politika tako odluči, da će napada biti. Slično je govorio i javno:
„Garantujem da za Dubrovnik nema nikakve opasnosti od strane Trebinja, ako nečim to ne zasluži.“
Nekoliko dana prije napada na Dubrovnik, tadašnji dubrovački gradonačelnik Pero Poljanić je bio u Trebinju na razgovoru s Vučurevićem. Je li on odavao čovjeka koji je spreman iz tadašnje „SAO Istočne Hercegovine“ voditi napad na Dubrovnik ili je taj kamiondžija i guslar bio tek Miloševićeva i Karadžićeva marioneta:
„On uopće nije bio marioneta, već vrlo značajna i utjecajna osoba. Apsolutno mi je odavao dojam čovjeka koji može odigrati vrlo bitnu ulogu u napadu na jug Hrvatske.“
U Dubrovniku je dojam da se pravda kasno pokrenula. Govori nam predsjednik tamošnje veteranske invalidske organizacije HVIDRA Robert Hausvička:
„Ovo što se sada događa je, naravno, pozitivno. Svi smo mi za to da se on osudi jer je napravio to što je napravio. Ali mislim da je sve to u isto vrijeme pomalo i kasno. Prošlo je 16 godina. Proces protiv Vučurevića je trebao biti pokrenut davno prije.“
Damir Jasprica, županijski državni odvjetnik u Dubrovniku, objašnjava kašnjenje:
„Optužnicu protiv Božidara Vučurevića smo podigli nakon što nam je početkom devetog mjeseca Međunarodni sud u Hagu dostavio opsežnu dokumentaciju - nekoliko stotina dokumenata - koja nam do tada nije bila dostupna.“
Božidar Vučurević se u Trebinju osjeća sigurnim - dobro mu je poznato da ga BiH ne može izručiti Hrvatskoj, da uživa u nemoći sudstva u BiH i da je relativno mala riba da bi se danas Haag bavio s njim. Zato poručuje:
„Ja sam građanin Republike Srpske i za mene postoje moji sudovi. Ne znam ni šta je taj županijski sud, niti me interesuje.“
Marko Brešković smatra da bi suđenje Vučureviću bilo ne samo ispunjenje pravde nego i korak k pomirenju s Trebinjcima:
„Čudne su to stvari. Naprimjer, Crnogorci su postali naši najbolji prijatelji. Treba opraštati, ali ne treba zaboraviti.“
Na sreću, Vučurević nije više u prilici biti „pomoćnik hrvatskog ministra turizma“, ali se u Dubrovniku još pamte njegovi „arhitektonski dosezi“ kad je u pitanju izgradnja „starijeg i ljepšeg Dubrovnika - latinskog grada na srpskim stijenama“, kako je on govorio dok ga je napadao. Marko Brešković:
„Krovovi su sada svi prekrasni. Govorim strancima, kada pitaju za rat, da pogledaju krovove kada idu na zidine - svi su novi. Svi su novi jer su bili uništeni. To je ono što je Vučurević i htio - 'napraviti, ljepši i stariji Dubrovnik‘."
Klima bolja, opstrukcije iste
Autor: Enis Zebić
Za ponedjeljak zakazan ponovljeni početak suđenja Branimiru Glavašu i ostalima za ratne zločine u Osijeku 1991. i 1992. odgođen je stoga što je jedan od optuženika nenajavljeno otišao na medicinsku rehabilitaciju. Dok jedni ocjenjuju da je to samo još jedna u nizu opstrukcija koje prate ovaj postupak od početka, drugi dolazak šefa istrage protiv Glavaša Vladimira Fabera na čelo policije vide kao pozitivnu političku poruku.
Na zagrebačkom Županijskom sudu odgođena 54. po redu rasprava u postupku protiv Branimira Glavaša i drugih za ratne zločine u ratnom Osijeku ujesen i zimu 1991. i početkom 1992. godine. Razlog za to je odlazak drugooptuženog Ivice Krnjaka na medicinsku rehabilitaciju u Opatiju, o čemu je sud prekasno saznao.
Promatračica nevladine organizacije „Documenta“ Jelena Đokić - Jović u izjavi za naš radio ocjenjuje da je to nedopustivo jer je Krnjak operiran još pred mjesec dana:
„Već 22. 9. on je vani, on je pušten iz bolnice! Sudski vještaci su ga vještačili i on je apsolutno raspravno sposoban - i onda se događa ovo što se danas događa: znači u 8. 15 ujutro njegova supruga javlja da je on noćas otputovao na rehabilitaciju, što je, po meni, apsolutno nedopustivo, no sudac je taj koji u tom slučaju treba primijeniti adekvatne mjere. I što on radi? Sudac tada njemu nalaže plaćanje troškova koji su nastali odgodom glavne rasprave , a mislim da je mogao odmah primijeniti neka još učinkovitija sredstva - mogao je, naprimjer, narediti privođenje, razumijete!“
„Van pameti je da bilo koje zakonodavno predstavničko tijelo pušta osumnjičenika za ratni zločin da se brani sa slobode. To ja ne znam da li se igdje ikad u bilo kojoj zemlji dogodilo, a taj postupak je direktna posljedica političkih kalkulacija i dogovora, najprizemnijih političkih dogovora ne samo na lokalnoj slavonskoj razini već i na državnoj razini. Jer, svaki glas, pa bilo koje i male stranke, je vladajućima - dobrodošao!“
No, ni to nije najgore. Za kolegu Devića najveći su problem prijetnje svjedocima:
„Neki od njih su prijetnje prijavili, većina nije. Brojni svjedoci koji su se pojavili pred raspravnim vijećem u sudnici iskazivali su potpuno drugačije od onog što su govorili u istrazi. Neki su rekli da su zaboravili, drugi su pak govorili da nije točno ono što su rekli prije. Doduše, prema zakonu sudac ima pravo prema vlastitom nahođenju procijeniti da je ono što je svjedok rekao u istrazi istina, a da ono što rekao u glavnoj raspravi pak nije. Međutim, to sve ovisi o odlučnosti i srčanosti suca, a bojim se da u ovom slučaju ne možemo baš puno računati na tu sudačku karakteristiku.“
Voditeljica „Documente“ Vesna Teršelič slaže se sa ocjenom da je politika cijelo vrijeme do sada snažno utjecala na ovaj postupak, ali ona procjenjuje da je premijer Sanader prijedlogom da se za ravnatelja policije imenuje Vladimir Faber, čovjek koji je usprkos snažnom otporima proveo istragu koja je dovela upravo do ovog suđenja, osjetno poboljšao uvjete za ovo suđenje:
„Dakle, tim imenovanjem odaslana je jedna snažna politička poruka i mislim da sada sud može raditi u kvalitetnom ozračju, a da je time poslana i poruka svjedocima.“
U tom kontekstu za Vesnu Teršelič ni odluka suca da se sljedeća rasprava zakaže tek za 4. studenog nije tako tragična:
„Iako će medijske reakcije na zakazivanje javne rasprave tek za studeni biti žestoke, ovaj čas sud i pravosuđe imaju dobre političke uvjete za vođenje rasprave i smatram da se suđenje može voditi kvalitetno, bez obzira na to što i žrtve i svjedoci i javnost moraju čekati do 4. studenog.“